Župa Kraljice svete Krunice

Blaženi Alojzije Stepinac, Biskup i Mučenik – zagovornik cijelog hrvatskog naroda

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.Ali, In te Domini, speravi – U Tebe se Gospodine, uzdam u sadašnjosti i budućnosti!

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba.

Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

Rimski student:

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi Biskup na svijetu:

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. 

Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

Stepinčeva neustrašljivost u vrtlogu rata: 

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde.

Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi na Stepinca:

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca.

Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu: 

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Plodonosno Stepinčevo uzništvo: 

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

Zatočenička smrt u rodnom Krašiću: 

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu. Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica.

Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine. Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim. Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"

Blaženi Alojzije Stepinac, naš hrvatski mučeniče, pomozi nam svojim zagovorom, da, unatoč svim političkim intrigama i pritiscima koji dolaze iz domaćih redova ili izvana, neustrašivo ostanemo vjerni Bogu, Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini te gradimo takvo zajedništvo kojega nitko neće moći poljuljati. Pomozi nam svojim zagovorom da budemo ustrajni u trpljenju, da nadu nikad ne izgubimo i da tu nadu neustrašeno širimo! 
Amen.

Peta Nedjelja kroz godinu, Međunarodni dan života

Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije, svake prve nedjelje u veljači obilježava se Dan života. Želi se osvijestiti i potaknuti na zaštitu, poštovanje i njegu svakog života od začeća do prirodne smrti.

 U brojnim crkvama diljem Hrvatske ovaj dan slavi se misama i posebnim molitvama. Njime Crkva naglasak stavlja na dostojanstvo ljudske osobe i odgovornost koju svatko ima prema vlastitom i prema tuđem životu. 

Svaki ljudski život je dar te se svaka osoba treba cijeniti i poštovati onakva kakva jest. Na današnji dan možemo razmisliti koliko cijenimo vlastiti i tuđi život te kako da što bolje i kvalitetnije živimo.

U tome nam može pomoći nesebična misionarka Majka Tereza koja je svoj život posvetila brizi za druge. Ona je za Svjetski dan života 1996. godine izrekla jednu od najljepših himni životu u kojoj nam objašnjava što je život i daje smjernice kako ga živjeti:

Život je dar Božji.
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!

Prikazanje Gospodinovo u Hramu - Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače. Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.

 Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. 

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno.
U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. 

Svjetlo na prosvjetljenje naroda prosvijetlilo i tebe poštovani čitatelju.

Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom. Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. 

Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći. I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. 

Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog.
On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo. I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.

Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti. Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.
Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni. Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.

Majko Isusova i Majko naša, predajemo Ti se da nas predaš Ocu nebeskom po Isusu u Duhu Svetom!

Sveti Ivan Bosco - apostol mladih

“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”

Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu. 

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Otac i učitelj mladih

Duh je Sveti podigao, Marijinim majčinskim posredovanjem, svetog Ivana Bosca. U njemu je oblikovao srce oca i učitelja, sposobno posvema se darovati mladima.

Duboko čovjek bogat vrlinama svoga naroda, bio je otvoren zemaljskim vrijednostima. Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih… Stvarno nije imao na srcu drugo doli spas duša.
„Obećao sam Bogu da ću do posljednjeg daha biti za svoje siromašne mladiće. Dosta je da ste mladi pa da vas jako volim. Za vas učim, za vas radim, za vas živim, za vas sam spreman dati i život. U stvarima koje koriste ugroženoj mladeži ili služe pridobivanju duša za Boga, trčim naprijed sve do drskosti. S vama se dobro osjećam; doista, moj je život biti s vama…“

Neumorni radnik

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri ogranka: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice; sagradio je četiri velike crkve; utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik; napisao stotinjak knjiga i knjižica; osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće; organizirao osam misijskih ekspedicija; iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i kraljevine Italije; putovao je, propovijedao, ispovijedao, sve u zanosnom optimizmu i radosti. 

Molitva sv. Ivanu Boscu

Zahvaljujemo Ti, Gospodine,
jer si nam dao sv. Ivana Bosca kao oca mladih,
kao istinskoga Božjeg čovjeka i učitelja kršćanskog života za sve.
Dopusti i nama, molimo Te,
da ga znamo nasljedovati u njegovoj ljubavi prema Bogu i mladima.
Daj nam njegovu velikodušnost da živimo Evanđelje hrabro i ustrajno.

Sv. Ivane Bosco, ti si govorio:
„Dovoljno je da ste mladi da vas neizmjerno ljubim.“
Povjeravam se tebi: daj mi dobro srce,
učini me čvrstim u radu, mudrim u odlukama,
hrabrim u svjedočenju radosti kršćanskog života.

Ti, koji si se zaljubio u Euharistiju i Djevicu Mariju,
pomogni mi da se hranim vjerom Kruha života
i da se svaki dan prepustim vodstvu Presvete Marije,
djeliteljice svih milosti.

Sveti Ivane Bosco, moli za nas!

Sveti Antun pustinjak

Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve do danas, nije potamnjela.

Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svome životopiscu - Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun potječe iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajući Sveto pismo, brzo je stekao ugled.

Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajući tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš čitano iz Evanđelja:

“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.”

Antunu se činilo kao da su se te riječi čitale baš zbog njega pa izađe, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli:

 “Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!” 

Radio je svojim rukama da bi preživio. Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga - bilo kao sina, bilo kao brata.

Svetim evanđeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset godina svoga života uspjevajući odoljevati đavoljim napastima uz Božju milost. 

Kad je car Maksimilijan počeo u Egiptu progoniti Kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg kao da je proizlazila neka viša sila.

Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.

Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru premi-nuo godine 356. u dobi od 105 godina.

Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, ćistoći i poslušnosti.