Župa Kraljice svete Krunice

Dvadeset i druga Nedjelja kroz godinu

U nekoliko nedjelja zaredom slušali smo odlomke iz Ivanova evanđelja o Isusu kruhu života. Iz tih odlomaka mogao se steći dojam kako je kršćanstvo jako zabrinuto za ono čime se čovjek hrani. To je točno, ali nije samo to, jer kršćanstvo nije indiferentno prema povijesnoj stvarnosti, nije mu svejedno u kakvom je okruženju, čime se bavi, kako živi i čime se hrani. Kršćanstvo nije inertna grupa koja prihvaća unaprijed zadano i gotovo, nego ima stvarnost na koju može utjecati i prilagođavati je svojim ljudskim mjerilima. Današnjom nedjeljom vraćamo se na slušanje izvješća iz Markova evanđelja. Opet smo suočeni s kruhom, ali ne više kao neophodnom životnom namirnicom koliko sa stavom ili raspoloženjem kojim čovjek pristupa kruhu. Farizeji i neki pismoznanci iz Jeruzalema dolaze k Isusu i prigovaraju njemu i njegovim učenicima što uzimaju kruh nečistim, neopranim rukama. Prigovor se zapravo odnosi na nepoštivanje Zakona, da ne poštuju predaje starih po kojima se i najobičnija stvarnost, kao što je i prehrana, postavlja u ispravan odnos prema Bogu. Židovstvo je htjelo da čovjek i svojom vanjštinom potpuno odgovara Bogu.Tako je izgrađeno društvo u kojemu je prevladavala licemjerna i formalistička duhovnost. Ispuni odredbu, bez obzira kako se osjećaš, pa će s tobom biti zadovoljan i Bog i čovjek. Je li zaista tako? Svako društvo, pa i ovo naše, ima odredbe o čistoći i higijeni. Čistoća je danas više pitanje kulture, civilizacije i ljudskog dostojanstva.Osobna higijena i razna sredstva za njezino održavanje pomažu čovjeku da se osjeća dobro – kao čovjek. I odijelo ne čini čovjeka, ali i ono pridonosi njegovu prihvaćanju i ugledu, njegovom dostojanstvu u društvu. No, važnija je čovjekova nutrina.

Najava

Isus iz današnjeg evanđelja ne odbacuje čovjekovu brigu za svoju vanjštinu, ali odbacuje njezino kruto i legalističko tumačenje koje u ime vanjštine zanemaruje ono puno važnije: čovjekovu nutrinu. Njemu je puno važnija čistoća srca i usana, puno više inzistira na čovjekovoj savjesti, nego na čovjekovu odijelu. Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti – tvrdi Isus – ono što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje (Mk 7,15).

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 4, 1-2. 6-8)
Čitanje knjige ponovljenog zakona

Odlomak Knjige Ponovljenog zakona usredotočen je na obdržavanje Božjih zapovijedi. No, obdržavanje zapovijedi stavljeno je u suodnos Boga i Izraela. Čuju se Mojsijeve riječi: „Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin.“ Uči ih da sve prihvate što im on zapovijeda. „Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas (ja) učim: „vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem.“ Narod koji je mudar i razborit, taj drži i vrši Božje zakone. Dakle, obdržavanje zapovijedi spada pod životnu mudrost i pod oblik suživota s Bogom. Mojsije s velikim ponosom postavlja Božji zakon svome narodu i kaže: „Jer koji je to narod tako velik da bi mu Bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo.“ Odredbe zakona predstavljaju prisni odnos između Boga i Izraela, a po Bogu i između samih Izraelaca međusobno. Zapovijedi su: Božja „Pouka – Tora – Zakon“ koju Bog kao Otac upućuje Izraelu, svome sinu. Stoga su one izraz bliskosti Božje. (Pravi smisao riječi Tora jest „pouka,“ „dano upustvo:“ tu je uključen sav kult i sve ljudsko ponašanje što je nadahnuto savješću koja je rasla zahvaljujući Savezu i Bogu koji ga je predložio i sklopio (Post 15,1+). Postupna izrada „zakona i uredaba“ završila je globalnim izgledom Zakona koji će vladati svom religijom Izraela).

Psalam (Ps 15, 2-5)

Psalam 15 je Davidov s naslovom „Gost Jahvin,“ koji pita: „ Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?“ To pitanje postavljaju hodočasnici, pobožni Židovi koji ulaze u Hram u svetište. Od njih Bog zahtijeva čestiti i moralan život. I to prvenstveno prema ljudima. „Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori i ne kleveće jezikom.“ Svaki onaj tko ima pravilan odnos prema Bogu, pokazuje ga i prema ljudima, radi Boga: „ Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga, koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje.“ Ovaj Psalam sadrži „mali dekalog“ ili „deset zapovijedi“ u kojima se ogleda život čestita Izraelca. Tko je pun Boga, zrači Bogom u svojoj okolini. A to je onaj koji je pun pažnje prema bratu čovjeku. Kako može reći netko: „Ljubim Boga, a mrzim brata svoga“ (1Iv 4,20). Kada Boga nađemo u ljudima, sigurno je da ćemo ga naći i u Hramu – u Crkvi. Po Isusu, dakle, Boga susrećemo ne (toliko) u stvarima (koliko) u ljudima, osobama i zajednicama. Moliti ovaj Psalam, znači zapravo moliti da čovjek naprosto bude – čovjek.

Drugo čitanje (Jak 1, 17-18. 21b-22. 27)
Čitanje Jakovljeve poslanice

U današnjem 1. čitanju Jakovljeva Poslanica vrlo je 'otmjena' i ljubazna. Jakov oslovljava braću: „Braćo moja ljubljena.“ A Boga definira ovako: Bog je „Otac svjetlila.“ On dakle, svijetli, on izbjeljuje konstantno; ono što je tamno, crno i prljavo. On, Otac je neiscrpni darovatelj. „Svaki…dar, svaki…poklon odozgor je, silazi od Oca…“ Ljudi, njegova stvorenja (oni onda i mi sada) za njega puno značimo: „…on nas porodi riječju Istine, riječju svojom – onom stvarateljskom, riječju po kojoj sve postade; i riječju koja je u sakramentu krsta označila početak novoga Božjega života u nama. Mi smo mu „prvina.“ A njegov najveći dar za nas jest „Riječ“ koju je vjerom „usadio u nas“ da proklije, izraste i procvjeta i rod donese. Riječ ne može narasti i procvjetati sama, bez našeg napora. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji Riječi. Bogoljubnost je čista i neokaljana: „ zauzmite se za sirote i udovice…čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“ Po Jakovu, kao i po židovskom učenju, vjera se mora pretvoriti u djela koja čine čovjeka savršenim (2,14+; usp. 1Sol 1,3). Jakovljeva poslanica trebala je poslužiti za odgoj kršćana, ali i pružiti pomoć za život.

Evanđelje (Mk 7, 1-8. 14-15. 21-23)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“ A on im reče: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: 'Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.' Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ Tada ponovo dozove mnoštvo i stane govoriti: „Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“

Zaključak:

Očisti svoje srce! Kaže nam Isus. Ljudsko srce se ne vidi. Nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi i osuditi. To može samo Bog. Prepustimo mu to. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi, usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega onoga što se u njemu nalazi – nalaze se vrlo lijepe, ali i vrlo ružne misli, jer Bog je veći od našega srca i zna sve i prašta sve. Ali da bi nam oprostio, moramo mu pristupiti i zamoliti oprost. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupiti s prividnim sjajem, nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere. Samo tako, u istinskoj stvarnosti svoga bića, osjetit ćemo da nas Bog još uvijek voli. Ne smijemo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta krštenja, sakramenta pranja, sakramenta čistoće, kojega smo primili u počecima svojega života. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca.To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našega srca. A jedini on može naše srce osloboditi svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Isus poručuje: Ne boj se! Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva. Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovoga naroda mi je blizu. Bit će tada radost. A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca. AMEN!

VELIKA GOSPA - UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Dan 15. kolovoza Crkva katolička po svem svijetu slavi ponajveću marijansku svetkovinu Veliku Gospu ili Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo.

Središnji je sadržaj svetkovine, da je Marija, kao prvi i jedini čovjek poslije Krista s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". To znači izraz "uznesena na nebo". Velika Gospa je i dan kada mnogi vjernici hodočaste u Gospina svetišta. 

Uznesenje - budućnost vjernika - Riječ "uznesenje" koliko god navješćuje nutarnji sadržaj onoga što Crkva slavi na Veliku Gospu, toliko mnogog vjernika stavlja u nedoumicu: što to znači? U čemu je srž, nauk Crkve, teološka podloga, sadržaj blagdana? Koju to vjersku zbilju, istinu, članak vjere, ima ovaj ponajveći marijanski blagdan? Crkveni blagdani nikada nisu samo vanjština, maglovita tradicija, slučajno nastali običaji, pučke svečanosti. Naprotiv, kršćanski blagdan ili svetkovina je uvijek mnogo više od obične svakodnevice. On približava vjernika otajstvu! Obnavlja i budi vjeru u Božja djela i obećanja.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije upravlja pogled vjernika k svršetku Marijinog zemaljskog života. Za nju je, kao i za svakog kršćanina završetak zemaljskog života istovremeno ulaz u vječni život, u neposredno zajedništvo s Bogom, u nebo, kako se najpopularnije kaže. Crkva blagdanom radosno proglašava: "Marija je uznesena na nebo!" Ostvarila je vjerničku, sveljudsku čežnju za nepomućenim, trajnim životom. I još nešto. Ovdje nije riječ kao kod drugih svetaca, da je Marija iz ovog "života Božje milosti" prešla u "život Božje slave". Središnji je sadržaj, otajstvo svetkovine, da je Marija kao jedini čovjek poslije Krista i s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". Ne samo dušom, kako to vjerujemo za druge pokojnike!

Otajstvo je u tome da je ona uznesena, proslavljena, u nebu, i dušom i tijelom, kako će, prema vjeri Crkve, svi spašenici biti tek na kraju ovog oblika vremena i svijeta, na sudnji dan, o "uskrsnuća mrtvih", kako stoji u kršćanskom Credu. Isus Krist je "tijelom i dušom" uzašao na nebo, u Božju slavu (Blagdan Kristova Uzašašća). Tako i Marija, upravo zato, jer je nedjeljivo povezana s Kristom: kao njegova tjelesna Majka i najbliža sudjelovateljica u njegovom spasiteljskom djelu. K tome: Marijino je uznesenje ne samo njezina odlika, nego, kaže saborski dokument, to je "slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti".

Kratko: Marijina otajstvena sadašnjost je obećana budućnost svakom vjerniku! U tom saznanju se zapravo krije razlog tolikog štovanja i ljubavi vjernika svih dobi i svih vremena spram Isusove Majke Marije.

Marija je uznesena, znači ona je prvi uskrsnuli čovjek poslije Krista. I kao što je Kristovo uskrsnuće u zajedinci vjernika (Crkvi) djelotvorno njegovom životvornom otajstvenom prisutnošću (u sakramentima, svetopisamskoj riječi) tako se isto može reći o Mariji. Ona je prisutnija u svijetu nego ikoja druga žena.

Spomendan mučeništva Dive Grabovčeve

Svakog ljeta, točnije na prvu nedjelju poslije Petrova, 01.07.2018, tisuće hodočasnika iz Rame, Hercegovine, Bosne, Hrvatske i svijeta hodočaste na grob Dive Grabovčeve na Kedžaru, na Vran planinu.

Već tradicionalno, prve nedjelje u mjesecu srpnju, na Kedžari će biti obilježen spomen na Divu Grabovčevu, ramsku junakinju, čija je životna priča nadaleko poznata.

Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680 – hrvatska mučenica, djevica) je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir - beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji. 

Zatim je beg poslao svoje pomoćnike, da zaprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir - beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i ubio nožem.

Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, 1998. godine.

"Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika." Dr. Ćiro Truhelka objavio je knjigu o Divi i njenom grobu.

Marko Perković Thompson je na albumu Bilo jednom u Hrvatskoj iz 2006., snimio pjesmu „Diva Grabovčeva" u kojoj pjeva o njenoj tragičnoj sudbini.

 Dušman tuče, mlado tijelo ubija, u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama bila joj za kraj, umre tijelo, al' duša ode u Gospin zagrljaj!

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Današnja nedjeljna čitanja govore nam o snazi Božjega stvaranja i održanja života, ali i o smrti. Naša najveća ljudska istina i čežnja je: živjeti, živjeti vječno, živjeti sretno. Veliki dio znanosti i istraživanja danas se svode na potragu za sredstvima za produženje života, a protiv smrti. Život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u Bibliji, a nadasve Božja Riječ utjelovljenja, Isus Krist – budi u čovječanstvu nove nade i nove životne snage. On će jasno proglasiti da Bog: „nije Bog mrtvih nego živih, jer – njemu svi žive!“ (Mt 22,32; Lk 20, 38). No, ni sama njegova riječ, riječ Isusova ne bi bila dosta da utemelji naše nade, bez vjere. Naša vjera u snagu života, koji je jači od smrti, počiva ne na riječi nego na činjenici – na djelu. A činjenica je Kristovo uskrsnuće. Uskrsli, Krist, je ona prava riječ Božja. Onaj koji u Otkrivenju kaže: „ Ja sam…Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18). U današnjem 1. čitanju, čujemo riječi mudraca o Bogu: „ Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.“ Smrt kao kraj, kao prestanak postojanja i odlazak u ništavilo, to nije plan Božji. Iako mudrac dobro zamjećuje, činjenice su protivne takvom umovanju o Bogu i svijetu. Činjenična je stvarnost da je smrt tako prisutna u životu čovjeka kao i sam život. Ona je integralni dio našega života. Smrt, ma koliko to zvučalo paradoksalno omogućuje život. Ona daje prostor životu na osobnoj i na univerzalnoj ljudskoj razini. Smrt predstavlja granicu svakom ljudskom iskustvu. Kad nastupi smrt, mi, barem nam se tako čini, nemamo više nikakva iskustva s onim što je s onu stranu granice. Ali trebamo vjerovati da smrt nije ulazak u ništavilo, nego da ona predstavlja prijelaz u novi život.

Najava

Vjera: „vjerujemo“ otvara nam i drugi pogled na smrt. U tom i s ti drugim pogledom smrt nam se pokazuje kao prijelaz u novo uređenje stvarnosti. To je takvo uređenje koje u ovozemaljskom životu možemo samo slutiti i priželjkivati. Za vjernički pogled smrt je prijelaz i uvod u izravan susret s otajstvom apsolutnoga Boga. Ona je ulaz u život koji zovemo vjerničkim životom, životom osobnog zajedništva s Bogom.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24)
Čitanje knjige mudrosti

U današnjem 1. čitanju iz Knjige Mudrosti govori se o smrti: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Ali govori se i o Bogu koji je ljubitelj života: „…o Gospodaru, ljubitelju života“ (11,26). Bog ljubi sva bića koja je stvorio. Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, te ga je stoga predodredio za besmrtnost: „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost…“ Smrt je ušla u svijet… „đavolovom zavišću…i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ Onomu tko provodi „pravednost“ osigurana je besmrtnost. A „nepravda“ je stjecanje smrti. Bezbožnici su oni (dio) koji posjeduju smrt. Idimo putem pravednosti!

Psalam (Ps 30, 2. 4-6. 11. 12a. 13b.)

Psalam 30 je Davidov i nosi naslov „Zahvala za spas od smrti.“ Ovaj Psalam označava i posvećenje Doma, a pjeva se i na dan posvete Hrama. Psalam ja zahvalna pjesma vjernika koji je ozdravljen i spašen od smrtne bolesti. „Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju…dušmani…izveo si mi dušu iz Podzemlja…“ Psalmist prispodobljuje silazak u Podzemlje, tj. smrt. Božje pak izbavljenje pjesnik poistovjećuje kao uskrsnuće. Ovaj Psalam ima kristološko (učenje o Kristu, njegovoj osobi i njegovom djelu) i soteriološko (preispitivanje vjerovanja u spasenje i otkupljenje) značenje. Značenje Psalma shvaća se kao zahvalnica Krista Uskrsloga nebeskome Ocu za dar uskrsnuća. I mi već sada možemo ovaj Psalam pjevati, kao zahvalu svojega uskrsnuća po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje (2Kor 8, 7. 9. 13-15)
Čitanje druge poslanice Korinćanima

Apostol naroda Pavao kada je ponovo uspostavio povjerenje s Korintskom zajednicom, govori im o milostinji koju je obećao skupljati za Crkvu u Jeruzalemu (Gal 2,10), koja je bila siromašnija. Oba poglavlja i 8. i 9., upućuju kako su se kršćani u ono vrijeme brinuli jedni za druge. Za uzor stavlja Pavao makedonske Crkve – općine u Filipima i u Solunu. Pavao propovijeda, ali i moli Korinćane: „Kao što se u svemu odlikujete u vjeri; i riječi; i spoznanju; i svakoj gorljivosti; i ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti.“ Skupljanje milostinje ima šire značenje: služenje, posluživanje, zajedništvo Duha, zajedničko djelo, darežljivost, a najčešće milost ili milost zajedništva. Nije to puko skupljanje novca. To je darivanje onoga što je čovjek primio. Skupljanje milostinje ima najprije predanje Gospodinu: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ Pavao se trudi objasniti Korinćanima da njihovo darivanje (milost) nije prisila. Upućuje ih na Kristovo djelovanje koje se mora nastaviti među kršćanima. Siromaštvo kao izvor obogaćenja drugih. To je Kristov primjer, Božji dar koji pobuđuje dar kršćana. Krist se dragovoljno lišio na zemlji svoje slave i svojih božanskih povlastica, htio je s nama trpjeti i umrijeti (usp.Fil 2,7;+), da nas obogati upravo povlasticama kojih se odrekao. Ovdje Pavao stavlja prvenstvo na njegovo spasenjsko djelo. Kršćansko je ponašanje utemeljeno na Kristovu primjeru, što je jedna od značajki Pavlovskog Morala (Rim 14,8; Ef 5,1;+). Pavao od Korinćana traži samo njihov suvišak, dok su makedonski kršćani u svom „siromaštvu darivali i preko mogućnosti.“ Pavao ih uči da će darivatelj jednom postati darivan i tako će postati jednaki. I siromah može darovati svoje duhovno bogatstvo: molitvu, blagoslov, zahvalnost i…

Evanđelje (Mk 5, 21-43)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovo prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žana dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.“ I odmah prestane njezino krvarenje, te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iza njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknuo mojih haljina?“ A učenici mu rekoše: „ Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'“ A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj, pa mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „ Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“ Što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Zaključak:

U poteškoćama da ljubimo, u mukama da se obranimo od mržnje u vlastitom srcu, potražimo Isusa: „Dođi i stavi ruku na nas, na naše probleme!“ Dotaknimo se Isuse! Čujmo, pored svih vijesti i informativnih emisija i Isusovu uvijek živu i aktualnu Radosnu vijest, Evanđelje. A Isus nam kaže: „Ne boj se, samo vjeruj!“ Isusova Božja snaga, mir i sigurnost – snaga koja je jača od zla što je mučila ženu u teškoj bolesti kroz 12 godina i koja je jača od sile smrti kod Jairove kćerkice, neka zahvati i nas. Isus je i danas, svojim Duhom među nama i uvijek jedini Spasitelj svijeta! Teško se može živjeti samo od toga da bi se živjelo. Pitanje o smislu života ne može se ušutkati, samo horizontalom ljudskog postojanja. Postoji i vertikala sreće, punina u Kristu. To je vječni život koji nam Bog obećava. Živjeti po vertikali znači živjeti Duhom Božjim, a ne duhom svijeta. Starozavjetni je mudrac imao pravo kada je rekao da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bog je stvorio život koji se otključava ključem vjere. U vjeri, koliko god to 'znanost' poricala, smrt ne slavi pobjedu nad životom nego život nad smrću. Isus nam je to pokazao i dokazao, ne samo svojim djelima, nego i svojim životom. Za sve one koji se na njega oslone u životu i kroz život, smrt je samo san iz kojega nas budi svemoćna Božja riječ. Probuđeni od toga sna moći ćemo razumjeti život i nauživati se njegovih dobara. „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ „Pođi u miru i budi zdrava.“ „Ustani!“ „Reče da joj dadu jesti.“ „Odlikujte se u darežljivosti.“ Ovi kratki odlomci iz današnjih čitanja putokaz su kod izbora između: Života i Smrti. AMEN!

Dan Hrvatske državnosti

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi. Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje srbo-četnička pobuna, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i cinizma svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. 

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo: "Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga." 

Jednoglasno izglasavanje Deklaracije o samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv Ustavne odluke i zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. 

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati,iako su međunarodni čimbenici kao lijek za staru zagovarali neku novu Jugoslaviju. Zato je novim državama nametnut moratorij i embargo na uvoz oružja što ih je prepuštalo na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska je za svoju slobodu bila pripravna na sve žrtve. 

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije, jer svijet je još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.

Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.

Neka naša Hrvatska Domovina bude sol zemlje i svjetlo svijeta, neka bude uvijek vjerna Kristu i Kršćanskim vrednotama i NE DOPUSTIO GOSPODIN da se ikad više zatre ime Hrvatska i svaki grumen njene zemlje, niti zatiru njeni domoljubi i svi građani Republike Hrvatske. SRETAN DAN DRŽAVNOSTI! Živjela Hrvatska domovina!!!
Svi kliknimo Kristu, svi kliknimo sada nek živi, nek vlada Krist Bog na prijestolju svom, nek vlada Krist u Hrvatskoj!