Župa Kraljice svete Krunice

Nedjelja muke Gospodnje - Cvjetnica

Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga!

Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja. 

Običaj je da vjernici blagoslovljene grančice ponesu u svoje domove i stave za križ na zidu, a dio odnesu u staju i polja. Blagoslovljene se grančice ostavljaju u kući i nakon što se osuše kao znak i podsjetnik na vjernost Isusu do druge Cvjetnice.

U okolici Dubrovnika na posvetu se nose pome, ispletene palmine grančice.

"U našoj župi već tradicionalno sa cvijećem i maslinovim grančicama u rukama, koje će u svečanom obredu blagosloviti naš župnik Ivan Štivičić krenuti u procesiju oko naše crkve te će uslijediti slavlje euharistijskog Isusa.

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Središnja je svetkovina u ožujku blagdan svetog Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika svete Crkve. Štoviše, i čitav je ožujak posvećen svetom Josipu kao njegov mjesec, kad na njega mislimo više no obično.

Svetkovina svetoga Josipa iz Nazareta, Isusova hranitelja i Marijina zaručnika je po kalendaru uvijek 19. ožujka. U svim je crkvama svečanije bogoslužje i nedjeljni misni raspored. Sveti Josip je vrlo štovan među vjernicima zbog njegove uloge čuvara i hranitelja Isusa i Marije. Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji. Patron je napose očeva, muževa te svih zanatlija i radnika. Josip je posebno štovan u Hrvatskoj. Vrijedno je spomenuti, da ga je Hrvatski sabor prije više od tri stoljeća, (1687.) proglasio Zaštitnikom Hrvatske.

U svakoj je crkvi njegov kip ili slika. Prikazuju ga kao srednjovječna čovjeka blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim alatom. Isti Sveti Josip slavi se po kalendaru i 1. svibnja, kao “Josip Radnik”

“Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16).

U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio “sin Davidov”, anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.

Povijest štovanja sv. Josipa

Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija. Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo. Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: “I posredstvom tih troje svijet je bio spašen.” 

Remigije iz Antuna oko godine 900. opisuje sv. Josipa kao intimnog suradnika u djelu našega otkupljenja te uzdiže njegovu izvanrednu poslušnost. Od velikih skolastičkih teologa mnogo su toga rekli o sv. Josipu sv. Bernard i sv. Toma Akvinski. Prvi ga uspoređuje s Josipom Egipatskim, a drugi tvrdi kako je između Marije i Josipa postojala prava ženidbena veza, ali se nisu služili bračnim pravima. Zatim sv. Toma naučava kako je sveti Josip kroz čitav život održavao savršeno djevičanstvo i, napokon, kako je Marijin i Josipov zavjet djevičanstva prije ženidbe bio uvjetan, a poslije apsolutan. Razvoju teologije o sv. Josipu mnogo je pridonijela franjevačka škola. Tako sv. Bonaventura veliča sv. Josipa kao savršen uzor pobožnosti prema Isusu i Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo. Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo.

Molitva sv. Josipu za zaštitu

Preslavni sveti Josipe, tebe je Bog izabrao za hranitelja svom Sinu i za zaručnika prečistoj Majci Njegovoj i postavio te tako glavarom Svetoj Obitelji, pa te je zbog toga Namjesnik Kristov proglasio zaštitnikom Crkve Isusove.Svim pouzdanjem srca svoga molim te priteci u pomoć čitavoj radničkoj Crkvi! Štiti na poseban način svojom očinskom skrbi Svetog Oca, te sve biskupe i svećenike, koji su sjedinjeni s Petrovom Stolicom!

Brani sve koji se uz sve poteškoće i patnje trude oko spasa duša i učini da se svi narodi ponizno podlože svetoj Crkvi izvan koje nema spasenja. Udostoj se, predobri sveti Josipe, primiti i mene među svoje štićenike.

Posvećujem ti se posve i molim te budi mi ocem, zaštitnikom i vođom na putu k spasenju. Isprosi mi čisto srce i veliku želju za vlastitim posvećenjem. Učini da po tvom primjeru sva moja djela budu upravljena na što veću Božju proslavu i za sjedinjenje s božanskim Srcem Isusovim i bezgrešnim Srcem Marijinim i s tobom, o sveti Josipe. Moli za me da postanem vrijedan biti dionikom onoga pokoja i blaženstva što si ga ti osjetio na svom smrtnom času. Amen.

Prva Korizmena Nedjelja

Korizma je priprava za temeljni blagdan kršćana – Uskrs. U njemu je sažeta osnovna zbilja kršćanske vjere – vazmeno otajstvo. Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine. Riječ korizma dolazi od latinske quadragesima = četrdesetnica. To je vrijeme intenzivnog kršćanskog zalaganja. Oko čega? Krist je nadvladao smrt, a s njom i mržnju, zloću i grijeh i očitovao se kao Pobjednik. To je vrijeme kada trebamo što bolje upoznati Kristovo otajstvo. Kristovo otajstvo, nisu samo spomendani Kristova života, muke i uskrsnuća.

Riječ otajstvo (lat. mysterium) u liturgiji ističe: da smo u Kristove događaje, mi svi kršćani, po krstu uvučeni. Jasnije rečeno: Krist se hoće u nama dogoditi. Kako u krštenom pojedincu tako i u svakoj crkvenoj zajednici. Zbog toga su od davnine, u vazmenoj noći, pripravnici primali sakrament krsta i tako su svjesno prianjali uz Krista i krenuli za njim, njegovim putem, putem Evanđelja. I danas, u našoj sredini ima dosta odraslih ljudi koji nisu kršteni. Tako Uskrs dobiva i svoje prvotno značenje: pripravu za krštenje odraslih. Pripravnik se poučava za život u Kristu i njegovom otajstvu.

Stoga je korizma intenzivna priprava na svetkovanje najvećih otajstava otkupljenja koja spominjemo u Velikom tjednu: od Cvjetnice, preko Velikog četvrtka i Velikog petka do uskrsne noći i Uskrsa. Na to se nastavlja uskrsna pedesetnica sve do Duhova. Kršćanstvo nije samo neka ideologija, skup nekih teoretskih znanja, niti zbirka propisa. Kršćanstvo je otajstveni život s Kristom: jedno smo s Kristom i u Kristu, jedno među sobom i konačno, opet po Kristu i Duhu Svetomu, jedno smo s Bogom Ocem. To se zove otajstvo – misterij: božansko događanje u ljudskom. Trojedni Bog zaposlen je oko čovjeka!

Najava

Korizma je vrijeme autentičnog života. I mi smo kršćani pozvani u pustinju, u promišljanje i preispitivanje svoga života, svoga cilja, svoga zadnjeg razloga. Pozvani smo u bespuće pustinje da podesimo svoj životni kompas i svoj hod usmjerimo Bogu. I nama se postavlja pitanje: teži li moje srce samo za zabavom, provodom, ugledom, uspjehom i karijerom ili je još nešto više u igri? Četrdesetodnevna korizma poziv je i nama da se okrenemo pustinjskom traženju svojih odgovora. Ne da bi se mučili ili trpjeli, nego kako bi jasnije shvatili svoj život. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 26, 4-10)
Čitanje Knjige ponovljenog zakona

Knjiga Ponovljenog zakona nalazi se među 5 glavnih knjiga Staroga zavjeta, tzv. Petoknjižje. To je kodeks civilnih i religijskih zakona koji su umetnuti u jedan veliki Mojsijev govor (5- 11; 26,16-28). Govori iznose velike događaje Izlaska, Sinaja i početka ulaska u novu zemlju. Obilježavaju njihovo religijsko značenje, naglašavaju važnost zakona i potiču na vjernost. Mojsije živi oko 1200 god. pr. Kr. Bog ga postavlja za proroka svoga naroda. On je izvor proročkog pokreta u Izraelu (Pnz 18,15 22). (Deuteronomijska predaja drži Mojsija najvećim prorokom).

Dok, najstarija biblijska predaja, tzv. jahvistička (skraćeno J), Mojsija, sasvim jasno razlikuje od proroka. Za nju je Mojsije puno više od proroka. Jahvist kaže: „On i lik Jahvin smije gledati“ (Br 12,6-8). On nije samo prorok, nego prijatelj Božji u najizvrsnijem smislu. Današnje 1. čitanja, uzeto je iz knjige Ponovljenog zakona. Poglavlje 7. OBREDNA ISPOVIJEST; odlomak 26 „Prigodom prinošenja prvih plodova.“ Ovaj odlomak izabran je za liturgiju početka ovogodišnje korizme. Govori nam kako obitelj i narod prinosi Bogu, u Hramu, prvine plodova zemlje. Bio je to izraz zahvalnosti Stvoritelju za prošlost, sadašnjost, ali i za sigurnu budućnost. Tim darom Izraelci su željeli izraziti dvoje: da su od Boga primili u posjed zemlju koja „ih hrani i nosi,“ te da su i sami, prvina, Božji izabranici te tako i sami sebe duguju Bogu i pripadaju Bogu. Tim prinosom „uroda zemlje“ svećenik „ispovijeda vjeru,“ cijeloga naroda i svega Izraela : „Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položit je pred žrtvenik Gospodina Boga tvoga.“

Ovim činom izraelski narod zahvaljuje Bogu za njihov izlazak iz egipatskog ropstva: „Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju…kojom teče med i mlijeko.“ Izraelci donose prve plodove s tla kojeg im je sam Gospodin dao i duboko mu se klanjaju. Bog je vodio povijest svoga naroda. On je od Abrahama u Egiptu načinio velik' narod. Narod je ropski patio u Egiptu, ali Bog je svoj narod izveo iz Egipta i nastanio ga u Obećanoj zemlji.“Narod Božji“ to pamti, slavi i klanja se Bogu za primljeni dar. Takva bi živa svijest trebala biti i postati predmetom i naše duboke korizmene obnove. Treba shvatiti i zemlju i svemir kao Božji dar svima ljudima. Treba se zalagati za stvaranje – izgradnju boljeg, Božjeg svijeta koji nadolazi i nikada neće proći.

Psalam (Ps 91, 1-2. 10-15)

Psalam 91 ima naslov „Pod Božjim okriljem.“ Ovaj Psalam razvija tradicionalni nauk mudraca, o Božjoj zaštiti pravednika. Pjesnik pjeva: „Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Gospodinu: „Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!“ Pravednik se u svakom napastovanju uzda u Boga – on je pod Božjim okriljem. Navedeni Psalam, Isus po svojim sinopticima (Mt, Mk, Lk) – navodi protiv svoga Napasnika, đavla koji ga iskušava u pustinji. Zato je Psalam odlično odabran za 1. korizmenu nedjelju, pa i cijelu korizmu. Potvrđuje mir i sigurnost Božjega pobožnika usred svih napasti i nevolja: njegova je snaga Bog. „Neće te snaći nesreća,…Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.“ Bog šalje anđele u pustinju da pomažu Isusu u njegovoj kušnji. U posljednjoj kitici progovara sam Bog: „Izbavit ću ga jer me ljubi,…Zazvat će me, a ja ću ga uslišati, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti.“ Ove Božje riječi, neka budu i naše i neka nas okrijepe u svakoj kušnji i nevolji. Gospodine, budi sa mnom u nevolji! 

Drugo čitanje (Rim 10, 8-13)
Čitanje Poslanice Galaćanima i Rimljanima

Poslanice Galaćanima i Rimljanima, budući da su zaokupljene istim problemima, usko su povezane. U (Gal-Rim) Krist, pravednost Božja, sučeljen je s pravednosti koju ljudi navodno, mogu postići vlastitim zalaganjem. U poslanici Rimljanima Pavao rješava problem „židovstvo – kršćanstvo.“ Kršćanima prijeti ugroženost od židovskog mentaliteta koji se prekomjerno pouzdaje u obdržavanje Zakona. Pavao se uporno, svim silama, tome opire. On tvrdi da se samo po Kristu zadobiva poklonjen pristup k Bogu. Mojsijev zakon, u sebi je dobar i svet (Rim 7,12), pomogao je čovjeku da spozna Božju volju, ali mu nije podario unutarnju snagu da ga izvrši. Milosnu pomoć daruje samo Bog. Ta čisto milosna pomoć, koja je još prije Zakona dana Abrahamu (Rim 4), sada je zajamčena u Kristu Isusu: njegova smrt i uskrsnuće uništili su staro i stvorili novo, kojega je pralik Krist (Rim 5,12-21).

Današnje 2. čitanje, odabrano je iz Pavlove Poslanice Rimljanima iz poglavlja 10: „Židovi nisu priznavali pravednost Božju.“ Apostol Pavao je iz grčkog grada Korinta 57. god. poslao posebnu poslanicu kršćanima u Rimu. U toj poslanici suprotstavlja se (judaistima) onima koji su se još držali Mojsijeva zakona. Oni su pravili razdor namećući ga drugima. U današnjem liturgijskom tekstu ove nedjelje, ispovijeda se vjera prvih kršćana koja prihvaća uskrslog Isusa Gospodina – Boga. Pavao se obraća Rimljanima spominjući Pismo: „Braćo: Što veli Pismo?Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome…Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ Kako je vjera u ustima? Vjera potiče, osobito u liturgiji, da zajednički Boga slavimo. Vjeru treba posvjedočiti i drugima prenositi: riječju (ustima) i životom (srcem). „Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava. Nema uistinu razlike između Židova i Grka, jer jedan je Gospodin sviju…“ Kršćanin treba riječju i djelom posvjedočiti svoju vjeru. A snaga kršćanske vjere jest živa osoba: Isus Krist kao naš Gospodin, tj. Bog, Sin Božji. I to Isus Krist uskrsli od mrtvih, naš Spasitelj: „Tko god (svatko) prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Dakle, tko u njega povjeruje: mislima, riječima i djelima – dosljedno živeći evanđelje, bez obzira na nacionalnost, ima mogućnost spasenja. On je izvor svih dobara i u ovome i u budućem životu. No, ta naša vjera (kršćanska), u pustinji života, vrlo je često „napastovana vjera.“

Evanđelje (Lk 4, 1-13)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: „Ako si sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.“ Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.“ I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ Isus mu odgovori: „Pisano je: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu i njemu jedinomu služi!'“ Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.' I: 'Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'“ Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Zaključak: 

Na početku svog javnoga djelovanja Isus nije podlegao napasti: hrane, časti i vlasti. Te tri napasti su uvijek aktualne, pa se stoga uvijek iznova traži od nas obraćenje kroz služenje drugima. Isus nas upućuje kako to činiti. On očituje svoje poslanje: služiti ljudima u sveopćoj vjernosti Ocu. Isus je u pustinji napastovan od Zloga. I današnji odlomak evanđelja, Božje riječi, poziva nas da sa svom ozbiljnošću razmotrimo tajnu Zloga. Isus je pravi čovjek. Postao je čovjekom da bi nama u svemu bio jednak, osim u grijehu. Dakle, i kušnja i napast i tjeskoba i strah i agonija: sve su to dijelovi Isusova ljudskoga života. Kao što su napast i kušnja sastavni dijelovi našega života, tako su i dio Isusovih borbi i njegove zemaljske stvarnosti. Međutim, sve što Isus čini, čini kao Otkupitelj. To znači da Isus, premda kušan, pobjeđuje đavla. Ali, on to čini i u naše ime, to čini i za nas.

Tako, to nije više samo njegov osobni okršaj sa začetnikom grijeha i laži, zla i tame, nego je to i pobjeda u ime svih nas i za sve nas. Isus je jamstvo vjernicima koji će, oslanjajući se na njegovu ljubav, pobjeđivati napast i đavla. Đavao nije svemoćan, nije nepobjediv. Nismo prepušteni sebi i svojim slabostima, nismo plijen đavla i njegovih spletki. Isus ga je pobijedio za nas! Ponovimo sebi, Isusove kušnje. Prva kušnja: Pretvori ovo kamenje u kruh! Isuse, unatoč svojoj gladi nisi pristao na ovaj izazov. Ne želiš svoju božansku moć sebično okrenuti samo sebi. Rekao si, Isuse, da čovjek ne živi samo o kruhu. Da je tvoja riječ temelj svakoga života. Druga kušnja: Dat ću ti sve, ako se meni pokloniš! Čudno Isuse. Tebi koji imaš sve od Oca, tebi od kojega je sve i pokome je sve, đavao nudi slavu ovoga svijeta. Ti naravno ne prihvaćaš ponudu. Treća kušnja: Baci se s vrha hrama; ne boj se! Divan si i jasan, Isuse! Đavao te želi potaknuti da provjeriš koliko te Otac ljubi. Međutim, tebi je jasno: ti si Sin Božji i Bog je uvijek tvoj Otac. U njegovoj si ruci, kao što smo po tebi i mi na njegovu dlanu.
Ti ne želiš iskušavati Oca!

Blaženi Alojzije Stepinac, Biskup i Mučenik – zagovornik cijelog hrvatskog naroda

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.Ali, In te Domini, speravi – U Tebe se Gospodine, uzdam u sadašnjosti i budućnosti!

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba.

Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

Rimski student:

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi Biskup na svijetu:

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. 

Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

Stepinčeva neustrašljivost u vrtlogu rata: 

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde.

Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi na Stepinca:

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca.

Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu: 

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Plodonosno Stepinčevo uzništvo: 

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

Zatočenička smrt u rodnom Krašiću: 

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu. Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica.

Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine. Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim. Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"

Blaženi Alojzije Stepinac, naš hrvatski mučeniče, pomozi nam svojim zagovorom, da, unatoč svim političkim intrigama i pritiscima koji dolaze iz domaćih redova ili izvana, neustrašivo ostanemo vjerni Bogu, Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini te gradimo takvo zajedništvo kojega nitko neće moći poljuljati. Pomozi nam svojim zagovorom da budemo ustrajni u trpljenju, da nadu nikad ne izgubimo i da tu nadu neustrašeno širimo! 
Amen.

Sveti Ivan Bosco - apostol mladih

“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”

Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu. 

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Otac i učitelj mladih

Duh je Sveti podigao, Marijinim majčinskim posredovanjem, svetog Ivana Bosca. U njemu je oblikovao srce oca i učitelja, sposobno posvema se darovati mladima.

Duboko čovjek bogat vrlinama svoga naroda, bio je otvoren zemaljskim vrijednostima. Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih… Stvarno nije imao na srcu drugo doli spas duša.
„Obećao sam Bogu da ću do posljednjeg daha biti za svoje siromašne mladiće. Dosta je da ste mladi pa da vas jako volim. Za vas učim, za vas radim, za vas živim, za vas sam spreman dati i život. U stvarima koje koriste ugroženoj mladeži ili služe pridobivanju duša za Boga, trčim naprijed sve do drskosti. S vama se dobro osjećam; doista, moj je život biti s vama…“

Neumorni radnik

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri ogranka: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice; sagradio je četiri velike crkve; utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik; napisao stotinjak knjiga i knjižica; osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće; organizirao osam misijskih ekspedicija; iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i kraljevine Italije; putovao je, propovijedao, ispovijedao, sve u zanosnom optimizmu i radosti. 

Molitva sv. Ivanu Boscu

Zahvaljujemo Ti, Gospodine,
jer si nam dao sv. Ivana Bosca kao oca mladih,
kao istinskoga Božjeg čovjeka i učitelja kršćanskog života za sve.
Dopusti i nama, molimo Te,
da ga znamo nasljedovati u njegovoj ljubavi prema Bogu i mladima.
Daj nam njegovu velikodušnost da živimo Evanđelje hrabro i ustrajno.

Sv. Ivane Bosco, ti si govorio:
„Dovoljno je da ste mladi da vas neizmjerno ljubim.“
Povjeravam se tebi: daj mi dobro srce,
učini me čvrstim u radu, mudrim u odlukama,
hrabrim u svjedočenju radosti kršćanskog života.

Ti, koji si se zaljubio u Euharistiju i Djevicu Mariju,
pomogni mi da se hranim vjerom Kruha života
i da se svaki dan prepustim vodstvu Presvete Marije,
djeliteljice svih milosti.

Sveti Ivane Bosco, moli za nas!