Župa Kraljice svete Krunice

Treća Nedjelja kroz godinu

Ove liturgijske godine, u bogoslužju većinom se čita Evanđelje po Luki. Ovo se Evanđelje čita redom od 3. do 34. nedjelje kroz godinu.
Na blagdane i u Vazmeno vrijeme, kad je moguć izbor, prednost ima Lukino Evanđelje. U usporedbi s trojicom ostalih evanđelista, djelo evanđelista Luke je nešto posebno: ono je sastavljeno od dvije knjige, Evanđelja i njegova nastavka Djela apostolskih. Postoji tijesna veza između te dvije knjige.

Nastanak trećeg Evanđelja (Lukino) može se smjestiti između 76. i 90. godine. Luka je Grk, učeni liječnik, čovjek odgojen u grčkoj kulturi i naobrazbi. Takav, ništa nije prihvaćao olako ili površno, nego sve provjerava i istražuje. Osobno nije poznavao Isusa iz Nazareta, ali se dobro raspitao kod svjedoka. A i u životu je imao prigodu osobno se uvjeriti u istinitost i ostvarenje proročanstava, prije nego što je započeo pisanje. Kao Pavlov pratilac i suradnik na njegovim putovanjima, imao je izvrsnog učitelja i osobno je doživio poruku spasenja svih ljudi u Isusu Kristu. Vidio je razvoj Crkve koju „vrata paklena ne mogu nadvladati,“ ali jednako tako vidi i patnje i muke koje su pogodile učenike, u skladu s Isusovom najavom da će i njih progoniti poput njega. To čini dodatno pouzdanim njegovo svjedočenje.

Luka izlaže činjenice „od početka“ da svi oni koji povjeruju „budu svjesni čvrstoće primljene nauke.“ On opisuje Isusovo djetinjstvo i to da je Isus bio othranjen u Nazaretu. Njegov rad je dvostruk: povijest Isusova vremena i povijest vremena apostola: Evanđelje i Djela apostolska. Luka je povjesničar početaka kršćanstva, povijesti Isusa Krista. On izvještava da je ljudsko Kristovo rođenje djelo Duha Svetoga, a ne djelo čovjeka. Isus djeluje „silom Duha“ i na Luku!

Najava

Isus je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje. To je u SZ bila godina (svaka 50-ta) kad su se praštali svi dugovi, oslobađali robovi, zaustavljali ratovi, svatko je mogao svoj život početi ispočetka. Međutim, Isus je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje koja više nikada neće prestati, jer je trajan i njegov dar oproštenja svih dugova, jer je trajan i njegov dar ljubavi i slobode. Živimo neprestano u toj milosnoj godini ako živimo u Isusu, ako smo s njime jedno. Jer, Isus je naša sloboda, Isus je naša milosna godina, Isus je naš život. Prihvatimo tu milost!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Neh8, 2-4a. 56. 8-10)
Čitanje Knjige proroka Nehemije

Ezrina Knjiga i Nehemijina Knjiga: spadaju u 18 povijesnih knjiga Izraela. Poslije zarobljeništva od Asiraca i Babilonaca, Izraelci se vraćaju u etapama. Povijest govori o usponu perzijskog kralja Kira koji je 538. god. pr. Kr., izdao edikt kojim je zarobljenicima svih naroda dopustio povratak na svoja ognjišta. Tako je dozvolio i Židovima da se vrate u Jeruzalem kako bi ponovo obnovili Hram. (Povijest ga spominje po dobru).

Opširnije...

Nevina dječica - mučenici koji su stradali za Isusa

Danas se u Crkvi spominjemo Nevine dječice. Ovaj blagdan pučki se zove i Sveti mladenci.

Nevina dječica su ona koja su svojim tek započetim životom obilježila Kristov dolazak na zemlju. Herod, u strahu da bi ga taj novorođeni Kralj mogao ugroziti u njegovoj vladavini, dao je poubijati svu djecu do dvije godine života. To je bila zabluda jer je Isus došao uspostaviti Kraljevstvo nebesko, a ne zemaljsko. 

Vojnici su to i izvršili. Ne zna se točan broj pogubljene djece.

Isusa nisu uspjeli pogubiti, jer je anđeo Gospodnji na vrijeme u snu poručio svetom Josipu da s Djevicom Marijom i Isusom pobjegne u Egipat. 'I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah sina svoga.' (Mt 2, 15).

Crkva smatra dječicu mučenicima koji su u raju, jer su nevini stradali za Isusa, umjesto Isusa. Danas kad se prisjećamo na mučeničku uspomenu Nevine dječice, otvaraju se mnoga pitanja u ovome vremenu našeg življenja, od krvavih pobačaja do ubijanja djece u ratnim sukobima.

Zapravo nezamisliva je odluka bilo koje vlasti, vladara da se obračunava s djecom i s pravom se zgražamo nad nasiljem jednog moćnika koji je pod svaku cijenu želio zadržati svoje prijestolje. S pravom se zgražamo nad nasiljem jednog vlastodršca koji beskompromisno želi sačuvati vlast i prijestolje ili bilo koji oblik moći.

Sveti Ivan - apostol i evanđelist

Neka vas prati zagovor Vašeg zagovornika i sveca Ivana Evanđeliste, te u njemu nađite uzor služenju Isusu u vjeri!

Sveti Ivan Evanđelist (etim., na hebrejskom יוחנן Johanan, "Gospodin je milostiv"), (Betsaida u Galileji, početkom I. st. - Patmos, 101 g.) apostol i evanđelist, svetac Rimokatoličke Crkve, pisac Evanđelja po Ivanu, Prve, Druge i Treće Ivanove poslanice te knjige Otkrivenja.

Jedan od "stupova" Jeruzalemske Crkve, prve kršćanske skupine. Poznat je i kao Isusov ljubljeni učenik (Iv 13,23 i Iv 21,7). Porijeklom Židov iz Galileje. Roditelji su mu bili Zebedej i sveta Saloma, a brat mu bijaše sveti Jakov Stariji. Prvotno je s obitelji bio ribar na Galilejskom moru pa učenik i suradnik sv. Ivana Krstitelja. Prvi je sa sv. Andrijom pošao za Kristom. Nalazi se, uz sv. Petra i sv. Jakova Starijega, svoga brata, u užoj skupini učenika, koju Isus u određenim okolnostima uzima sa sobom, u čemu se očituje Učiteljev prisniji odnos s tom trojicom.

Zajedno je s Petrom i Jakovom kada Isus, u Kafarnaumu, ulazi u Petrovu kuću kako bi mu ozdravio punicu (Mk 1,29); s ostalom dvojicom slijedi Krista u kuću nadglednika sinagoge Jaira, čija je kći vraćena u život (Mk 5,37); slijedi ga dok se uspinje na goru Tabor gdje će svjedočiti Preobraženju Gospodnjem (Mk 9,2); uz njega je na Maslinskoj gori kad, pred veličinom Hrama, izgovara besjedu o svršetku grada i svijeta (Mk 13,3); blizu mu je kad se u Getsemanskom vrtu povlači kako bi uputio molitvu Ocu prije muke (Mk 14,33).

Prvog dana Pashe zajedno s Petrom, s kojim je uvijek gajio najdublje prijateljstvo, po Isusovom zahtjevu priprema i posljednju večeru (Lk 22,8). Unatoč opasnosti, najveću vjernost i hrabrost pokazao je kada je ostao, kao jedini od apostola, zajedno sa Djevicom Marijom, Isusovom tetom Marijom Kleofinom i Marijom Magdalenom podno raspetog Isusa (Iv. 19:25). Tada je Isus svoju Majku povjerio baš njemu, da se za nju brine (Iv 19,26). Nakon uskrsnuća, ponovno nalazimo Zebedejeve sinove, zajedno s Petrom i ostalima, u bezuspješnom noćnom ribolovu, nakon kojega, zahvatom Uskrsloga, dolaze do čudesnog ulova. Tada je upravo učenik kojeg je Isus ljubio taj koji prvi prepoznaje Gospodina i to kaže Petru (Iv 21,7).

Sv. Ivan i sv. Petar pojavljuju se zajedno kada su na prvu Pedesetnicu, puni Duha Svetog propovijedali mnoštvu te ga krstili (Dj 2) ili kada čine prvo čudo ozdravljenja nakon Isusovog uzašašća ozdravivši čovjeka koji bijaše hrom više od četrdeset godina (Dj 3), a što ih je dovelo pred židovsko vijeće glavara, starješina, pismoznanaca i svećenika, pred kojima su neustrašivo govorili o Isusu kao Kristu, unatoč prijetnjama koje su im ovi upućivali (Dj 4). Nakon obraćenja Samarije poslaše tamo Petra i Ivana pa se pomoliše za njih da bi primili Duha Svetoga (Dj 8, 14-16) Od tada pa do zadnje trećine I. st. gotovo apsolutna tišina obavija život sv. Ivana i od strane tradicije i od strane pisma. Znamo da je bio prisutan Apostolskom koncilu u Jeruzalemu, oko 50. g., gdje se uz sv. Petra i sv. Jakova Mlađega ubraja među stupove prve Crkve (Gal 2,9).

Sv. Irenej, crkveni otac, koji je bio učenik sv. Polikarpa iz Smirne, učenika sv. Ivana Evanđelista, bio je siguran izvor informacija o apostolu. Po sv. Ireneju spoznajemo da se Ivan, nakon Petrovog i Pavlovog mučeništva, 60-ih. g. nastanjuje u Efezu u Maloj Aziji imenujući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Tradicija nam govori kako je bio odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju. Međutim, čudesno se izbavio od smrti. Ivan je potom bio osuđen na rad u rudnicima na zatvorskom otoku Patmosu gdje je u Špilji Otkrivenja napisao Otkrivenje. Nakon Domicijanove smrti na čelo Rima dolazi Nerva i Ivan se slobodno vraća u Efez, gdje je napisao ostatak svojih rukopisa. Smatra ga se odgovornim za evangelizaciju područja Male Azije zbog čega su ga Rimljani kažnjavali. Smatra se da je sv. Ivan bio najmlađi od dvanaet Isusovih izabranika te da ih je sve nadživio. Doživio je duboku starost te bijaše jedini od apostola koji nije prošao kroz mučeničku smrt. Umro je oko 101 g. za vrijeme treće godine vladavine cara Trajana u Efezu.

jegovo evanđelje, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. U njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. Ivanove poslanice mogu se nazvati, a posebno prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. On nam je u njima dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!« Otkrivenje je proročka knjiga, o konačnoj pobjedi Isusa Krista. Napisao ju je na grčkom otoku Patmosu. Njegov simbol na slikama je orao. Zaštitnik je teologa, pisaca, knjižnjičara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva, Male Azije i mnogih biskupija i župa u raznim dijelovima svijeta.

Sveti Stjepan Prvomučenik

Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili Prvomučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima crkve, prema Djelima apostolskim.

 Njegovo ime na grčkome jeziku znači »kruna«, »vijenac.« Prema tradiciji iz 5. stoljeća, stefanos je grčki ekvivalent aramejskog kelil (sirsko kelila, "kruna"). Ništa se ne zna o Stjepanovom ranom životu. Nakon Isusove smrti, Stjepanovo otvoreno propovijedanje Isusova nauka i pripadništvo zajednici kršćanskih učenika dovelo ga je do osude za bogohuljenje, a potom i do smrti kamenovanjem. 

Sveti se Stjepan obično prikazuje kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj i kamenom u drugoj ruci.

Blagdan sv. Stjepana (Sjepanje) slavi se u Katoličkoj Crkvi 26. prosinca, drugog dana Božića i državni je blagdan u Republici Hrvatskoj i nizu drugih država.

BADNJAK

Badnjak je! Božić je na vratima. Pripreme su gotove. Slavimo blagdan Utjelovljenja. Hrlimo na POLNOĆKU!

Slavimo jedinstvenu činjenicu da je Riječ Božja, druga božanska osoba, po neizrecivom Božjem planu, u vremenu postala čovjekom. Vrijedno je taj događaj uvijek iznova slaviti. Slavimo ga na poseban način svake godine. 

Zato se kršćani okupljaju u osobito vrijeme u noći, na prijelazu u novi dan. Zapravo BDIJU, u središtu noći kada tama vlada, o PONOĆI, da proslave pobjedu SVJETLA. Čekaju trenutak kad je Mlado sunce s visine zasjalo ovoj našoj zemlji – svim ljudima dobre volje. Što je tako očaravajuće u Božiću? 

Već, sam naziv: Božić = Mali Bog! Govori o Božjem sagibu prema čovjeku. Bog je čovjeku prišao s tolikom ljubavi i postao Mali Bog – Bog po mjeri čovjeka. Bog, Sin Božji odvijeka, rodio se kao čovjek i progovorio ljudskim jezikom. Posebno, postao je djetešce da pokaže koliko je željan naše ljubavi. Biti dijete! Kasnije će Isus proglasiti kao preduvjet ulaska u kraljevstvo Božje: „Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete ući u kraljevstvo Božje.“ Tako blagdan Božića postaje, u svom najizvornijem smislu, blagdanom novih međuljudskih odnosa. To je blagdan ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Božić je prvenstveno blagdan obitelji – poziva nas da podupiremo jedni druge: u obitelji, susjedstvu, sugrađanstvu, u Crkvi, u zajednici naroda i država, u ujedinjenom čovječanstvu. Otkako, „On sebe dade za nas,“ kako stoji u polnoćnoj poslanici, u 2. čitanju, pozvani smo biti čuvari jedni drugih. Svaki od nas treba biti čuvar brata svoga, svim svojim bićem. U tom smislu Božić je blagdan Povelje ljudskih prava.

Možemo reći: 25. prosinca slavi se Božji proglas ljudskog dostojanstva koje je donio Isus.

Božić je! SVJETLO istinsko dođe na svijet. Božić je blagdan Isusova rođenja od Djevice Marije. Bog je na jedinstven način objavio da mu ništa nije nemoguće. Isus Krist se rodio i došao na ovaj svijet. U njemu, koji je druga božanska osoba, Sin Božji, Bog je zakoračio na našu zemlju da je oplodi dobrotom i oplemeni svojom prisutnošću.

Bog je u Isusu učinio čudo: postao je nama jednak, postao je čovjekom, našim bratom. Ušao je u našu ljudsku obitelj i učinio nas dionicima božanske obitelji i zajedništva ljubavi: Oca i Sina i Duha Svetoga. Ne zaboravimo da je Božić prvenstveno blagdan upravo te Božje ljubavi. Na svim božićnim misama; kroz božićne pjesme i radost, kroz biblijske poruke ovoga blagdana pozvani smo na čin vjere u tu tajnu.

Vjerniče! Vjeruj da si ti 'zemlja' koju Isus pohađa. Ti si plodno 'tlo' koje će roditi novim plodovima radosti i mira. Isus i k tebi dolazi! Rodio se zato da ti živiš novim, plemenitijim životom koji će uvijek zračiti smislom i istinom, koji će i drugima donositi svjetlo. Isus se u tebi želi roditi da na ovom svijetu bude više svjetla i radosti. Zato mu dopustimo da se u nama rodi, kako bi sve što je tamno postalo svjetlo; sve što je prljavo postalo čisto; sve što je hladno postalo zagrijano nesebičnom, potpunom ljubavlju. Bog se želi roditi u nama za nas, da nas oslobodi od tamnice unutarnjih neurednosti, prisila i rastrganosti kako bi nas obasjala „Slava Božja.“ Dragi vjerniče, Isus se rodio da bi nas ohrabrio na ljubav.

Poziva nas da ga prepoznamo i otkrijemo na čitavom svijetu. On je na svim kontinentima. Jednom povijesno roñen u Betlehemu, danas je snagom svoga uskrsnuća neprestano prisutan na svakom mjestu, u svakom srcu koje mu se otvara. Jer, došao je da sve ljude spasi. Riješimo se svoje sebičnosti. Prihvatimo u dubini srca sve ljude, sve narode. Odbacim mržnju iz srca i oslobodimo ga za Božju ljubav. To nije lako, ali, Bogu ništa nije nemoguće! Neka Bog u tebi osigura prostor u kojem će zavladati ljubav! Tajna Božića, tiče se i nas i duhovne obnove, naše domovine Hrvatske. Božić je! Učinimo taj dan nekome ljepšim, radosnijim.

Tada je to taj „Sretan Božić“ što ga jedni drugima želimo. Kad učinimo nešto dobro, usrećimo nekoga, otkrit ćemo da na taj način i sami postajemo sretniji i radosniji. Veliki Bog postao je malen – Dijete! Isuse, dobro došao na ovaj svijet! Ostani Isuse s nama!