Župa Kraljice svete Krunice

Peta Nedjelja kroz godinu - SVJETSKI DAN BRAKA

Svjetski dan braka posvećen je bračnom paru, mužu i ženi kao stupovima obitelji, koja je temeljna društvena zajednica. Time se želi proslaviti sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

 Zamisao o obilježavanju dana braka započela je u Luisiani, SAD, 1981. godine,kada su bračni parovi potaknuli gradonačelnika, guvernera i biskupa da proglasi Valentinovo danom «vjere u brak». Obilježavanje je naišlo na veliki odaziv, a zamisao je predstavljena i nacionalnom vodstvu Bračnih susreta, koje ga je rado prihvatilo. Godine 1983. uveden je naziv „Svjetski dan braka“ (eng. World Marriage Day) s namjerom da se svake godine diljem svijeta obilježava druge nedjelje u veljači. Sv. Otac Ivan Pavao II. podijelio je 1993. godine svoj apostolski blagoslov Svjetskom danu braka. Inicijativa se iz godine u godinu nastavlja širiti u sve više zemalja, a u Hrvatskoj će se 2012. godine obilježiti po četvrti puta. 

Simbol: Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje zastupa. Muž i žena su simbolično predstavljeni kao dvije svijeće, podsjećajući da su kao bračni par pozvani da budu svjetlo u svijetu. Par je spojen srcem koje pokazuje da je ljubav snaga koja čuva bračno jedinstvo, pojačava spremnost za darivanje života te nadahnjuje druge na vjernost i jedinstvo.

Misao vodilja: Kao misao vodilja SDB-a odabrane su riječi “Ljubite jedni druge”. Ta Isusova zapovijed ljubavi zapisana je u 15. poglavlju Ivanova evanđelja (usp. Iv 15,12). Ona na jednostavan ali izazovan način govori o tome kako naš nebeski Otac želi da živimo. Ljubiti odnosno voljeti jedno drugo je svakodnevna odluka – jednostavna ali zahtjevna.

Molitva: “ Nebeski Oče, dok se pripremamo za Svjetski dan braka, zahvaljujemo ti za tvoj neizmjerni dar sakramenta braka. Pomozi nam da posvjedočimo njegovu veličinu živeći životom sve veće bliskosti. Uči nas ljepoti praštanja kako bismo sve više postajali jedno srce, um i tijelo. Ojačaj našu komunikaciju i pomozi nam da postanemo živi znak Tvoje ljubavi. Učini da naša ljubav prema Crkvi raste kako bi obnavljali Kristovo tijelo. Učini nas znakom jedinstva po Isusu, našem Gospodinu i Bratu. Amen”

MOLITVA ZA NAŠ BRAK: Nebeski Oče, zahvaljujemo ti za tvoj neizmjerni dar sakramenta braka. Osposobi nas da rastemo u bliskosti s Tobom i jedno s drugim. Pouči nas ljepoti opraštanja, kako bismo sve više i više postajali jedno u srcu, umu i tijelu. Ojačaj našu međusobnu komunikaciju i pomozi nam da postanemo svjedocima Tvoje ljubavi. Pomozi nam da budemo uzori predanja, ljubavi i služenja našim obiteljima i djeci. Učini nas znakovima jedinstva za koje Isus moli na Posljednjoj večeri. Otvaramo se vodstvu Tvoga Svetoga Duha, koji nam daje snagu ljubiti u Isusovo ime, slijedeći njegov put. Amen

70. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca

Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim dragim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Nema smisla živjeti u prošlosti, stalno se vraćati na ono staro, na ono što je prošlo. Osobito ako je riječ o ranama i bolnim trenucima. Lijek za takve slučajeve i lijek za takve situacije je oproštenje. I život. Jer život je jači od onoga čega nema. Život je jači od tame, od bola i od smrti. Sam Gospodin Isus Krist, kad nam je ostavio sakramente, rekao je: Ovo činite meni na spomen. Nije nas obvezao samo na pusto sjećanje, samo na pusto žalovanje i tugovanje zbog prošlosti, zbog onoga što se dogodilo u dvoru Pilatovu i onoga što se dogodilo na Kalvariji. Činite. Sjećajte se, ali i činite nešto. Nemojte samo sjediti skrštenih ruku, zatvoreni u sobu, kuću, same sebe. Iziđite. To je učinio Duh Sveti. Naložio je učenicima da iziđu iz zatvorenosti i da tako navještaju Život. Život, a ne samo smrt. Duh Sveti je nadahnuo apostole na herojsko svjedočanstvo i životom i u njihovoj smrti. Znamo, naime, da su svi apostoli osim Ivana, skončali mučeničkom smrću. Tako su i mnogi drugi Kristovi učenici, kršćani, platili glavom svoju vjeru. Evo… I danas po tko zna koji put pitam se kako možemo smetati jedni drugima po tom pitanju u što vjerujemo. Evo što se ne slažemo. I to mi je u redu. Nego, kako taj čovjek dođe do toga da onoga koji drukčije vjeruje želi vidjeti kraćega za glavu… 

Kršćanstvo je kroz sva stoljeća svoga postojanja doživljavalo razne progone. Mnogi su kršćani svojom krvlju i cijenom vlastitoga života svjedočili vjernost Bogu i Katoličkoj crkvi. Ove veljače moja zajednica, Hercegovačka franjevačka provincija je u posebnom stanju sjećanja. I nadam se da nećemo ni mi ostati samo u sjećanju. Valja nam nešto i činiti – njima na spomen. Tko su oni? Oni su naši mučenici, pobijeni fratri iz vremena II. svjetskog rata. Njih čak 66 je ubijeno za vrijeme oslobađanja naših krajeva od fašističkih okupatora. No, to oslobađanje se pretvorilo u mučno osvećivanje na onima koji su došli pod ruku osloboditeljima. Tako da se još jedno oslobođenje pretvorilo u novi oblik ropstva, sužanjstva i zarobljeništva. Partizani su tada diljem čitave Hercegovine imali potrebu locirati i likvidirati mnoge franjevce. I za mnoge je jedina krivica bila to što su imali habit na sebi. Njih 66. Najstariji među njima – fra Marko Barbarić. Kad god gledam njegov lik i gledam one godine pokraj njegovog imena, bude mi jasno koliki je to zamah mržnje bio, kad je i on nekome bio kriv. A bio je starac, osamdesetogodišnjak, nepokretan i prikovan za krevet. Njega su osloboditelji vukli po samostanskim hodnicima, odvukli do skloništa koje se nalazilo blizu samostana, kojih pedesetak metara od samostanskih vrata. I on je dobio metak u glavu. I on je bačen zajedno s još jedanaestoricom fratara koji su se tada zatekli u našem samostanu na Širokom Brijegu u sklonište. Potom su trupla dvanaestorice fratara polili benzinom te zapalili, a sklonište zatrpali… Bez suđenja, krivice, suca i tužitelja. Izvodili su ih jednog po jednog, vodili ih prema skloništu i ubijali ih. Časna sestra Emerana Kozina koja je boravila tada na Brijegu ovako svjedoči: (Dok su fratri bili zatvoreni u zbornici)

„Predosjećali su da neće biti dobro. A to se je moglo lako i zaključiti iz drskog vladanja oficira, a osobito drugarica. Uza sva vrijeđanja držali su se većinom mirno. Pogdjekoji je bio problijedio. Plakao nije nijedan. Neki su molili krunicu. (…) Dok smo bili s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se i ja ispovjedila. Onda sam se ispovjedila, ali stojeći da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom, još dok smo bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko. Kad smo mi sestre bile u Splitu, pričao nam je netko, da su uvečer donijeli svetootajstvo iz crkve i da su se svi pričestili…“

Na Širokom Brijegu i okolici život su izgubila 33 fratara. Neki od njih su izvučeni iz crkve za vrijeme svete mise. Drugi su bili smrtno bolesni. Neki su tek došli na Široki Brijeg kao što je bio slučaj s fra Dobroslavom Šimovićem, koji je tek kojih petnaestak dana prije stigao na Brijeg. Među onih 66 fratara bio je i naš provincijal, dr. fra Leo Petrović, naš prvi doktor znanosti u povijesti naše Zajednice. Bilo je tu i mnogo drugih doktora znanosti kao što su fra Arkanđeo Nuić i fra Bono Jelavić. Ubijen je i gvardijan samostana na Širokom Brijegu fra Andrija Jelčić, ravnatelj Gimnazije na Širokom Brijegu fra Radoslav Vukšić, mladi svećenici poput fra Žarka Leventića i fra Svetislava Markotića… Neki su opet bili tek obukli habit, studenti i đaci, kao što su fra Ludovik Radoš i fra Miljenko Ivanković ili su bili časna braća (braća laici) kao što je to bio fra Melhior Prlić. Izgleda da je jedini kriterij i optužba bilo to što su nosili habit. Tako je fra Marko Dragićević pričao da su razmišljali o tome da obuku habite i onim đacima koji još nisu bili fratri. Mislili su ih tako zaštiti od partizana. Sreća u nesreći je bila da su ipak odustali od takve ideje pa su se oni đaci uspjeli spasiti od sigurne smrti…

Ostala braća su skončala na različite načine. U Mostaru, primjerice, braća su, nešto slično mučeništvu Kvirina Sisačkog, svezana i bačena s mosta u rijeku Neretvu. Za njihova tijela se ne zna. Među njima je bio i naš tadašnji provincijal fra Leo. Neka braća su završila svoj život u nekoj šumi, gori, rovu Križnog puta. Neka opet u raznim jamama u Zagvozdu. Neki u vlastitoj kući, tj. župnom uredu, poput fra Križana Galića, kojem su partizani ubacili bombu u župni ured u Međugorju…

Ono što je posebno bolno bilo jest da se taj 7. veljače u bivšoj državi slavio kao Dan oslobođenja Lištice. Lištica je naziv za grad Široki Brijeg koji je bio u upotrebi za vrijeme komunističke vladavine. Lištica se zove i rječica koja izvire u Širokom Brijegu. Taj 7. veljače, dan koji je zapamćen kao dan tragedije, bola i poniženja, se kroz više od 45 godina slavio kao Dan grada. Toliki fratri i tisuće ljudi, mještana, seljaka, vojnika i civila su izgubili svoje živote. Valjda nije bilo kuće iz koje barem jedna osoba nije izgubila svoj život u ratnim stradanjima. Iz moje kuće dvojica, djed i stric. Nisam živio u tom vremenu. Ne sjećam se ni tih slavlja. No slavilo se u hotelu, tako se priča i tako se ljudi sjećaju. Slavilo se oslobođenje od narodnih neprijatelja. A ti narodni neprijatelji su bili i fratri. Tih nesretnih dana u veljači, 66 fratara je izgubilo svoj život. Materijalna šteta je tu sporedna činjenica i sporedna stvar u usporedbi s ljudskim životima. Spomenimo tek usput, tada je zapaljena Gimnazija i njezina velika biblioteka. Očevici kažu da je plamen bio toliki da se i po noći vidjelo kao po danu. Crkva je oskvrnjena. Očevici kazuju, a dokazi pokazuju da su tada liturgijski predmeti porazbijani, konjima se ulazilo u crkvu, a jedan je partizan svezao fratarski pojas na svinju i tako je vodio kroz dvorište…

Tek 1971. fratri uspijevaju prenijeti kosti fratara iz skloništa u crkvu. Punih 26. godina nisu se smjele dirati. Nije se smjelo o njima ni pričati. Svjedočanstva su se prikupljala u tajnosti. A 7. veljače se i dalje slavio kao Dan oslobođenja… Danas? Danas to sklonište kojem se nismo smjeli primicati godinama je mjesto tihe molitve i sjećanja, tamo se pale svijeće, a veliki križ svjedoči da se tu nešto važno dogodilo zbog vjere u Krista. Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…
Danas, 7. veljače slavimo kao dan sjećanja na pobijene fratre. Osloboditelja se malo tko sjeća. Našim pobijenim fratrima, svjedocima vjere i svjedocima Isusa Krista smo zahvalni. Za očuvanje vjere. Za njihovu krv koja i nas danas drži ovdje. Njihova žrtva i njihovo svjedočanstvo nisu uzalud i nisu zaboravljeni. Za mnoge grobove se ni ne zna. Tek njih 24 leže pokopana u pokrajnjoj lađi u crkvi na Širokom Brijegu. Već godinama u našoj crkvi na Širokom Brijegu slavimo trodnevnicu kao pripravu za sami dan. Kroz ta tri dana slušamo Božju riječ i sudjelujemo u misnim slavljima te razmišljamo o njihovoj žrtvi i kakvu poruku ona ima za nas danas. Ljudi su zahvalni. To svjedoče svojim dolascima i molitvom na njihovom grobu i inače, ne samo u veljači i ne samo 7. veljače. Ove godine kroz ta tri dana mise su slavili franjevački provincijali fra Joško Kodžoman iz Splita, fra Lovro Gavran iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko iz Mostara. Na samu 70. Obljetnicu njihove pogibije misno slavlje predvodi i prigodnu riječ upućuje biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U našoj franjevačkoj zajednici pokrenut je i postupak za njihovo proglašenje blaženicima. O tome se brine Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Okrećemo se sadašnjosti, onome danas s pogledom na vječnost. Za njih vjerujemo da uživaju vječnost u Božjem društvu. Ovdje su pretrpjeli mučeništvo. A mi danas? Nitko nam doduše ne zvecka oružjem oko ušiju i glave, ali njihov primjer nam je velik poticaj i velik zalog. Na neki način smo im dužnici. Oni su činili jednu trećinu čitave Provincije. A mi smo i dalje tu. Zahvaljujući njima. Zahvaljujući zvanjima i fratrima koji su, nadahnuti na njihovu primjeru, dolazili u samostan i održavali vjeru našeg naroda, ali i vlastitu vjeru, čuvajući taj plamičak u teškim vremenima. To je i naš zadatak danas. Produbljivati vjeru, hrabro svjedočiti svoju vjeru, oplemenjivati svoju vjeru dobrim djelima pa – do Božje volje. Dokle dišemo, dužnost nam je činiti dobro. Ne zato što smo veliki humanisti. Nego zato što smo osvojeni Kristovim primjerom koji uključuje drvo križa, mučenje, bičevanje, trnovu krunu, tjeskobu i agoniju Maslinskog vrta… Budući da vjerujemo u uskrsnuće i da smo vjernici Uskrsa i Uskrsloga, nemamo drugog izbora nego gledati naprijed i slijediti Gospodina koji je Put, Istina i Život. A On sam reče da će nas Istina osloboditi. Tomu u prilog idu i istraživanja o mučenju i smrti naših pobijenih fratara, ali i svih ostalih nevino pobijenih žrtava. Istina oslobađa. A Istina je sam Gospodin Isus Krist, zbog kojeg su, vjerujemo, i naši fratri izgubili svoje živote i to iz mržnje prema vjeri.
Fra Željko Barbarić

SVETI BLAŽ - ZAŠTITNIK LJUPINE

Na blagdan svetog Blaža, biskupa i mučenika, 3. veljače, svečano euharistijsko slavlje održat će se u crkvi svetog Blaža u Ljupini u 11:00 sati.

 Sveti Blaž ili sveti Vlaho († oko 317.) bio je, prema kršćanskoj predaji, liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Gotovo se ništa ne može sa sigurnošću reći o njegovu životu. Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače. 

Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i latinskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije.

Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj divljim zvijerima.

One su mu donosile hranu, a on ih je za uzvrat liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sebastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» s kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri, a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je, a mnoštvo ljudi ga je pratilo.

Opširnije...

Prikazanje Gospodinovo u Hramu - Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače. Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.

 Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. 

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno.
U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. 

Svjetlo na prosvjetljenje naroda prosvijetlilo i tebe poštovani čitatelju.

Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom. Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. 

Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći. I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. 

Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog.
On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo. I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.

Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti. Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.
Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni. Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.

Majko Isusova i Majko naša, predajemo Ti se da nas predaš Ocu nebeskom po Isusu u Duhu Svetom!

Četvrta Nedjelja kroz godinu

Dragi čitatelju, obrati pozornost na današnje Evanđelje i vrlo važnu temu, koja se provlači kroz njega, sukob Isusa sa Zlim duhom i zlom u čovjeku. Isus je, u navedenom tekstu, obazriv prema opsjednutom čovjeku. Ne pita ga, primjerice, kako to da je dopustio da ga obuzme i zaposjedne nečisti duh. Njemu je dostatno što je taj čovjek došao u sinagogu i na taj način zatražio pomoć. On u tom čovjeku vidi osobu koja vapi za pomoć i koja je svjesna da se sama ne može osloboditi zla. Isus odlučno napada nečistog duha, a oslobađa čovjeka.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 18, 15-20)
Čitanje knjige ponovljenog zakona

Mojsije reče narodu: »Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! Posve onako kako si i tražio od Gospodina, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad si govorio: ’Neću više da slušam glas Gospodina, Boga svoga, niti želim više gledati taj silni oganj da ne poginem!’ Nato mi reče Gospodin: ’Pravo su rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom. A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi.’« Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje (Kor 7, 32-35)
Čitanje prve Poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu. Riječ Gospodnja

Evanđelje (Mk 1, 21-28)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj. Riječ Gospodnja.

Kontemplacija:

Zadržimo se odmah na prvoj rečenici, i to na riječima gotovo usputnima; a tako važnima: »i poče naučavati.« Marko odmah dodaje kako je slušateljstvo bilo zahvaćeno: »Bijahu zaneseni.« Uočili su svu jedinstvenost Isusove propovijedi. On je neusporediv bilo s kim, jedinstven učitelj, s punim autoritetom. Tu se nalazimo pred jednom od središnjih tvrdnja Novoga zavjeta, pred najodlučnijom zbiljom na kojoj počiva sva zahtjevnost i obvezatnost kršćanstva. Isus se nipošto ne predstavlja kao jedan od učitelja, makar i najizvrsniji. On je naprosto Učitelj, s velikim slovom – jedinstveni i jedincati, neusporedivi (usp. Mt 23,8 = Iv 3,2 i 13,13 i dr). K tomu, njegov je nauk nerazdvojiv od njegove osobe i osoba od nauka: on je Sin Božji, Spasitelj svijeta, jedini Posrednik Boga i ljudi… Štoviše, Bog u kojega vjerujemo — Isusov je Bog: onaj i onakav kakva nam ga Isus propovijeda (usp. Mt 11,25 si): njegov i naš Otac. Na tu jedincatost Isusa Učitelja i Objavitelja upozorava koncilska dogmatska konstitucija o božanskoj objavi: po toj nam je objavi -dubina istine o Bogu i čovjekovu spase­nju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina objave« (DV 2 pri kraju). On je i objavitelji objava, prvenstveno onim što on jest, a onda svojim riječima i djelima (vrijedi pomno pročitati DV 4).

Tako sav Novi zavjet i sve kršćansko naučavanje oči­tuje i razjašnjava ovo: Isusove riječi i njegovi čini – nadasve sama njegova osoba – imaju spasiteljsko značenje za sve ljude i za sva vremena. Drugim riječima: Isus je samoobjava i samodarivanje samoga Boga ljudima (DV 2). Isus je – Emanuel: S nama Bog! Dok je Matej u svom evanđelju osobito pažljiv na riječi Isusove, Marko se zaustavlja na Isusovim, djelima. I to osobito na njegovu sučeljenju sa Sotonom. Isus je jedinstveni egzorcist, pobjednik nad Sotonom. Svaki dan u Očenašu molimo: »Izbavi nas od zla« što po Mateju (6,13) može značiti – možda prvenstveno – od Zloga. Možda nas i zanose Isusove riječi. Ali da li mu se sustežemo kad i u nama želi zapodjeti nepoštednu bitku sa zlom u nama i sa samim Zlim koji nas sputava? U njegovoj mesijanskoj bitci, jesmo li se posvema stavili na njegovu stranu. To zahtjeva velika opredjeljenja koja ne idu bez velikih samoprijegora i žrtve nas samih. Nije lako i jeftino biti Isusovim učenikom.