Župa Kraljice svete Krunice

Biciklističko hodočašće Majci Božjoj u Kloštar

Biciklisti naše župe već su svima poznati po svojim biciklističkim hodočašćima, pa su se tako jučer, 13. srpnja na dan Majke Božje Bistričke uputili u svetište Majke Božje u Kloštar.

Petnaestak naših župljana, svoje hodočašće počeli su u 09:30h ispred stara župne crkve uz blagoslov i molitvu župnika Ivana Štivičića i uputili na biciklističko hodočašće. Prvo odmorište je bilo u Novoj Kapeli, točnije u Crkvi Blažene Djevice Marije gdje smo se pomolili, kratko osvježili i nastavili put ka Kloštru. Točno u podne dolazimo na naše odredište, u svetište Majke Božje u Kloštar koje je najstarije Marijansko hodočasničko svetište na prostorima Požeške biskupije.

Uz Marijansku pjesmu ušli smo u Crkvu, te izmolili krunicu zatim se uputili prema Slavonskom Kobašu gdje smo posjetili Crkvu sv. Ivana Krstitelja te imali ručak i odmor. Nakon odmora, uputili smo se prema Novoj Gradiški gdje smo imali završno misno slavlje u našoj župi. 

  
Fotografije sa biciklističkog hodočašća možete pogledati u našoj galeriji.

Petnaesta Nedjelja kroz godinu

Današnja 15. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, postavlja pred čovjeka neka bitna pitanja. Na ta pitanja odgovorit će Isus Krist. Isus u svom govoru, često, koristi posebnu književnu vrstu: parabolu – u Bibliji poznatu – prispodobu. To je govor usporedbe ili prenesenog značenja kojim se iznosi moralna ili religiozna ideja. U svojim parabolama – prispodobama, Isus bira događaje iz svakidašnjeg ljudskog zanimanje i zgode iz života. Zašto se Isus koristi prispodobama? Zato što preko priče lakše dolazi do glavne misli, do onoga što želi reći i objasniti svom sugovorniku. To je bitno, da bi ga slušatelj shvatio i bez uvrijede prihvatio ono što se odnosi na njega. Postoje i vrlo razvijene prispodobe koje Isus izvlači iz međuljudskih odnosa, često neljudskih odnosa. Takva je današnja prispodoba o „milosrdnom Samarijancu.“ Dabome, svatko se od nas u njoj može lako prepoznati. Tri su glavne misli koje sebi čovjek postavlja u današnjem evanđelju. Prva: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Isus je odgovorio: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga…i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Zakonoznanac postavi pitanje Isusu: „A tko je moj bližnji? Što je Druga misao iz evanđelja. Tada mu Isus odgovori pričom o čovjeku putniku, koji je pao među razbojnike. Razbojnici su ga svukli, izranili i ostavili polumrtva. Mimo njega prošli su svećenik i levit (pripravnik za svećeničku službu), vidjeli su ga, zaobišli i otišli svaki svojim putem. Prošao je i jedan Samarijanac, poluizraelac, običan čovjek iz puka. Odveo ga je u gostinjac i pobrinuo se za izranjenog čovjeka. Nakon priče postavio je Isus pitanje izraelskom zakonoznancu: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio pravi bližnji onome koji je upao među razbojnike?“ Zakonoznanac odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Isus je završno odgovorio: Idi, pa i ti čini tako!“ To je Treća misao iz evanđelja.

Najava

„Idi, pa i ti čini tako!“ To u Kristovu rječniku znači: imaj čovječe povjerenje u Boga, povjerenje u čovjeka, u članove obitelji, suradnike na poslu, ljude u gradu, u Crkvi, imaj povjerenja u svako stvorenje Božje. Vjeruj u vrijednost života: u život, i smrt, u – sve što je Bog stvorio i što god je po Božjoj volji međusobno povezano. Svakom čovjeku potrebni su drugi ljudi za život. A ljudi trebaju Boga, i svu prirodu, da bi živjeli.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 30, 10-14)
Čitanje knjige ponovljenog zakona

Ovonedjeljno 1. čitanje, uzeto je iz Knjige Ponovljenog zakona, iz poglavlja 30, „Blizina Božje riječi.“ To poglavlje spada u 3. Mojsijev govor. Mojsije se obraća narodu i govori mu u ime Boga, Jahve: „Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona!“ Čovjek dobiva poticaj da svoj život – mišljenje, riječi i djela– usklade s Bogom i Božjim Zakonom. Zakon je Božja Zapovijed – Božja Riječ. A zapovijed glasi: „Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.“

Opširnije...

Majka Božja Bistrička, biciklisti na hodočašće sv. Ivanu Kristitelju u Slavonski Kobaš

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja.

Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda.
U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir. 

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.



Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.



Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike. Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke. 

No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: "Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca."

U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Svake godine okupi se oko 1.000.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje, početkom travnja, do Zahvalnice krajem listopada.

Biciklisti naše župe, prošle godine hodočastili su u svetište Majke Božje Bistričke, a danas, također biciklima hodočaste u Slavonski Kobaš sv. Ivanu Krstitelju.

Spomendan mučeništva Dive Grabovčeve, četrnaesta Nedjelja kroz godinu

Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680.) – hrvatska mučenica, djevica.
Diva Grabovčeva je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir - beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji.

Zatim je beg poslao svoje pomoćnike, da zaprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir - beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i ubio nožem.

Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, 1998. godine.

"Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika." Dr. Ćiro Truhelka objavio je knjigu o Divi i njenom grobu.

Marko Perković Thompson je na albumu Bilo jednom u Hrvatskoj iz 2006., snimio pjesmu „Diva Grabovčeva” u kojoj pjeva o njenoj tragičnoj sudbini.

Sv. Ćiril i Metodije

Sveti Ćiril (grčki: Κύριλλος ; 826./827. - 869.) i Sveti Metod (grčki: Μεθόδιος ; 815. - 885.) kršćanski su sveci, spomendan im je 5. srpnja. Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, obojica su rođena u Solunu. Poznati su i kao Solunska braća, Sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni zapovjednik (drungar). Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi.

Godine 851. Ćiril postaje član bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba političkih i crkvenih trzavica Metod napušta svoj položaj arhonta i povlači se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i Ćiril. Ali po nalogu bizantskog cara Mihala, 860. oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske Hazare u južnoj Rusiji. Neposredno nakon povratka iz Rusije angažirani su za novu misiju kod Slavena. Naime, 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav, bojeći se njihovog političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv kralja Ludviga Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju.

Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili; Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.

Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika polaze u Veneciju gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim "trojezičnjacima". Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim. Papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razboli i uskoro kao redovnik umire u Rimu (sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu. 

Čim je Metod došao u Panoniju, njemački ga svećenici napadaju kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, njitranski knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao 2,5 godine. Godine 873. Metod je na papin nalog pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužlje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Metod je 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII., nastojeći da ne ošteti rimske pozicije u Moravskoj potvrdio je slavensko bogoslužlje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom. 

Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju. Nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo, a neki su se uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti.