Župa Kraljice svete Krunice

Blaženi Alojzije Stepinac, Biskup i Mučenik

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba.

Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

Rimski student:

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi Biskup na svijetu:

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Opširnije...

Peta Nedjelja kroz godinu

Evanđelje današnje 5. nedjelje kroz godinu C, opisuje zgodu koja se često naziva „čudesnim ribolovom.“ To je zbog toga što je na Isusovu riječ Petrova mreža bila puna riba, ali u prenesenom značenju to je zato što je toga dana i na temelju toga čuda Isus 'ulovio' svoja prva četiri učenika: Petra i Andriju, Ivana i Jakova. Evanđelist Luka opisuje nam poziv prvih Isusovih učenika. Svaki je Božji čovjek poziv, a svaki je poziv povezan s nekim poslanjem. Već je „biti čovjek“ – temeljni Božji poziv, koji izvire iz samoga čina stvaranja. A nakon krštenja, svaki krštenik dobiva još jedan poziv, s kojim je pozvan „biti kršćanin.“ „Biti kršćanin“ znači dobiti poziv – biti svet – drugi Krist. To znači u svim svojim odnosima: prema Bogu, prema sebi i prema bližnjemu, odnositi se 'kristoliko.' U tom smislu svaki je kršćanin Božji pozvanik. No, postoje specifični Božji pozivi: svećenički, redovnički, misionarski i…To su pozivi za službu u kršćanskoj zajednici. Ovi pozivi obavezuju, više na svetost. Današnja scena Lukina evanđelja događa se na Galilejskom jezeru. Na sceni su: lađe, riba, mreže i ribari. Sve se odvije u nekoliko činova. Najprije se Isus predstavlja kao učitelj mnoštva koje se gura oko njega. Nakon propovijedanja evanđelist govori o „čudesnom ribolovu.“ Isus ribare poziva da izvezu na pučinu i bace mreže, a Petar, iskusni ribar, ne vjeruje u ulov i odgovori mu: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na TVOJU RIJEČ bacit ću mreže.“ I uistinu, ulov je bio preobilan. Tada dolazi najvažnija slika Evanđelja, na scenu. Isus korjenito mijenja život ribara. Poziva ih da krenu s njim i budu njegovi UČENICI. Petru kaže: „Ne boj se! Odsad ćeš loviti ljude!“ Ribari su čuli Poziv, čuli Riječ, Božju Riječ. Ostavili su sve i krenuli za Isusom. Oni su prvi Isusovi apostoli, poslanici!

Najava

I kako reagira Petar? Makar je on stručnjak za ribolov, ipak veli Isusu: „Kad ti kažeš, bacit ću mreže.“ Petar jest stručnjak, ali nije umišljen i uvjeren u svemoć struke i alata i ne podcjenjuje znanje drugih. Petar ima srce. To srce voli Isusa, on je Isusov prijatelj. Njegovo srce 'osjeća' Isusovu snagu, njegov poziv i njegovu Riječ. Kako Petar reagira na Isusovo „čudo,“ na mrežu prepunu riba? Ponizno! On pada na koljena govoreći: „Odlazi od mene Gospodine, jer ja sam grešan čovjek.“ Ali on je iskren, on ostaje! Pred njim smo svi mi i prosjaci i grešnici.

Opširnije...

Četvrta Nedjelja kroz godinu

U današnjoj 4. nedjelji kroz godinu C, pred nama je poziv i misija proroka Jeremije, koji je u liturgiji pralik poziva i misije Krista Gospodina, ali i svakog kršćanina. Biti kršćanin, znači biti čovjek. A biti kršćanin: to je u temeljnoj strukturi zvanje. Po samom stvaranju, čovjek je dobio od Boga zvanje, biti čovjekom. Prorok Jeremija je od Boga dobio zadatak: zvanje, biti prorokom. No ima u povijesti spasenja važnih poziva koje je Bog upućivao određenim, posebnim ljudima. Primjer su: Abraham, Mojsije, Pavao, ali i drugi… To su veliki Božji pozvanici kojima je Bog odredio njihov životni put – put bez kojih bi povijest Božjega naroda bila drugačija. Njihov rad među ljudima uvijek je bio skopčan s teškoćama. Pogotovo kad je riječ o širenju neke poruke koja preobražava čovjeka.To su već uočili i iskusili starozavjetni proroci. Bog ih je u takvim teškim trenucima iskušenja hrabrio i davao im svoju snagu. Ali, pored njih odabranih i svaki čovjek, a pogotovo svaki kršćanin ima svoje temeljno zvanje. Tu se ne misli direktno na neku životnu profesiju, stručno zanimanje, premda i to spada u okvir toga temeljnoga zvanja. Na temelju samoga STVARANJA, svaki čovjek ima zvanje biti čovjekom. A na temelju KRSTA, svaki kršćanin ima zvanje biti kršćaninom. Uz Božju pomoć, mladenačka sklonost, svjesni odabir kršćanske razboritosti i savjesti, svakom čovjeku određuje neku temeljnu životnu stručnu profesiju, neko zanimanje. U sklopu toga, svaki je pozvan da tu svoju profesiju i zanimanje živi kao čovjek i kao kršćanin. Uz svoju profesiju, kršćani se i danas, trebaju staviti u službu svijeta pa prenositi i poruku evanđelja. U takvom pothvatu kršćani nailaze na mnoge teškoće, pa i na nerazumijevanje same svoje braće kršćana. Krist nam daje primjer kako to prebroditi. To je njegova ljubav prema Bogu i ljudima koja sve podnosi. Kršćanin zna da nije sam. „Postojim u Božjoj zamisli, dakle – jesam!“

Najava

Prvo Kristovo osporavanje. Isus nastupa u Nazaretu i to pred delikatnom publikom: pred svojim sumještanima, poznanicima i daljnjom rodbinom. Početak njegova nastupa teče uspješno. Pozorno ga slušaju i svi su zadovoljni. Očekuje se puni uspjeh. Isus sebe proglašava Mesijom, Božjim pomazanikom. A onda kad su to čuli i shvatili, nastaje potpuni obrat, ljutnja. Što si on to umišlja? Tko je on? Mi ga poznajemo? Završetak je skoro tragičan, ali Isus odlazi i ništa ga neće zaustaviti u njegovu poslanju. Tužno je, jer ga njegovi ne primiše!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jr 1, 4-5. 17-19)
Čitanje Knjige proroka Jeremije

Prorok Jeremija rođen je oko 650. god. pr. Kr., u jednoj svećeničkoj obitelji u blizini Jeruzalema u mjestu Anatotu. Pripadao je Benjaminovu plemenu. Uz njegovo ime vežu se riječi: „Jahve ga je podigao.“ Kao sin svećenika nije se opredijelio za svećenički poziv. Nije se ni oženio, ni zasnovao obitelj. To je već bio znak da mu je u životu određeno nešto drugo. A to drugo bilo je, Božji poziv u proroke. Pozvan je za proroka vrlo mlad (Jr 1, 6-7). Kao godina njegova poziva općenito se prihvaća 627. pr. Kr., u vrijeme vladavine kralja Jošije. Bio je mlad, nježan i osjećajan. Imao je nježnu dušu za ljubav, a bio je od Boga poslan da „čupa i sadi, ruši i gradi“ (1,10) i trebao je proricati iznad svega nesreću svoga naroda (20,8). Živio je u vrlo teškom povijesnom razdoblju za njegov narod. 587. doživio je razaranje Jeruzalema i njegova Hrama od Babilonaca. Zbog svojih grubih proročkih riječi bio je neshvaćen i napadan od svojih. Djelovao je do 580. pr. Kr., kada je od svojih sunarodnjaka bio prisiljen na odlazak u Egipat, gdje je i umro.

Opširnije...

Prikazanje Gospodinovo u Hramu ili Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače.

Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu.

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno.
U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. 

Svjetlo na prosvjetljenje naroda prosvijetlilo i tebe poštovani čitatelju.

Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom. Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. 

Opširnije...

Započela trodnevnica u čast sv. Blaža

U Crkvi sv. Blaža u Ljupini započela je trodnevnica u čast svoga zaštitnika sv. Blaža.

Trodnevnica je započela molitvom krunice, svetom misom te klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Na samo Blaževo svečana misa je u 11:00h u filijalnoj Crkvi Sv. Blaža u Ljupini.

 O sv. Blažu: 

Sveti Blaž ili sveti Vlaho († oko 317.) bio je, prema kršćanskoj predaji, liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Gotovo se ništa ne može sa sigurnošću reći o njegovu životu. Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače. 

Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i latinskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije.

 Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj divljim zvijerima.

One su mu donosile hranu, a on ih je za uzvrat liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sebastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» s kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri, a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je, a mnoštvo ljudi ga je pratilo.

Opširnije...