Dvadeset i deveta Nedjelja kroz godinu

U 29. nedjelji kroz godinu B, Isus je i dalje na putu za Jeruzalem. Prate ga njegovi učenici. Dvojica učenika žele sebi osigurati najbolja mjesta uz Isusa: s desne i s lijeve strane. Isus veoma marno poučava svoje učenike, kako bi ih spremne ostavio za njihove zadatke nakon njega. Današnje se Markovo evanđelje, zapravo, opet vraća pouci samih učenika, onih najbližih. To se evanđelje prvenstveno odnosi na one koji su se predali u službu Krista i Crkve. Tiče se: pape, biskupa i svećenika. Jedan svećenik (Ivan Vijanej) kaže: „Prvi poslušatelj svoje propovijedi treba biti sam propovjednik.“ No, ovo evanđelje treba s korišću poslušati i svaki Kristov vjernik. Onaj koji želi biti odličan Kristov učenik: oženjen ili neoženjen, mlad ili star, žensko ili muško, svećenik ili svjetovnjak, treba, po Kristovu učenju, biti poslužitelj drugima. Poslužitelj, treba svoj život unositi u život drugih za njihovo unapređenje i obogaćenje. Prava kršćanska veličina ne sastoji se u tome da kršćani gospodare i nameću se, već da drugima služe prihvaćajući žrtve. 


Osim toga, nije dovoljno što smo jednom, u početku svoga života, kršteni vodom i Duhom svetim. Svi moramo proći kroz Isusov križ: da kroz muke i nevolje života dokažemo svoj učenički hod i vjernost Isusu Kristu i jedni drugima. Uzor kršćanima dakle, mora biti onaj koji je došao služiti i čije je trpljenje mnoge opravdalo. Stoga sv. Pavao piše i kaže da smo „u Isusovu smrt kršteni“ (Rim 6,3). Ali nama je jasno iz iskustva da je lakše diviti se Isusu nego ići za njim. Postoji opasnost da svoje kršćanstvo shvatimo kao učlanjenje u određeno društvo, a da u isto vrijeme ne činimo mnogo da ostvarimo potpuno sjedinjenje s Isusom, hod za njim. Jer, taj hod je bio i bit će uvijek težak i mukotrpan. Uvijek će biti teško prihvatiti izazov Isusove čaše, Isusova životnog odabranja. A ipak, na to smo svi pozvani. Jedino vjerom u njega postižemo spasenje. Slijedimo ga!



Najava

Služiti poput Krista! Da li se Služenje protivi ljudskom dostojanstvu? U svakom slučaju, Isus postavlja druge kriterije ljudskog dostojanstva, od kojih je svakako najveće: suobličenje s Kristom. Čovjekovu težnju za srećom Bog ispunja, ali preko iskušenja i protivljenja. Žeđ za moći on obraća u cjelovito sebedarje braći ljudima. Isus Krist je živi primjer tog potpunog sebedarja. Jedino vjerom u njega, slijedeći ga, postižemo spasenje

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (Iz 53,10-11)

Prorok Izaija spada među velikane Starozavjetnih proroka 8. stoljeća. Rođen je u Jeruzalemu u aristokratskoj obitelji. Bio je visoko izobražen i s kraljevima u povjerljivim odnosima. Djeluje u Judeji, za vrijeme judejskih kraljeva: Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, od 740-701. pr. Kr. Bog ga je pozvao u proroke u godini kada je umro kralj Uzija (740. pr. Kr.). Izaija više djeluje za vrijeme kraljeva Ahaza i Ezekije. Prorok Izaija je bio veoma odan Bogu i njegovim zapovijedima, koje kraljevi često nisu slušali, ni prihvaćali. Kad ga kralj nije poslušao, povlačio se iz prorokovanja. Nije bio samo prorok, nego i kraljev savjetnik. Imao je školu vrijednih učenika koji su, uz njega, zapisivali njegove govore, pa su zato i sačuvani (Iz 1-39). Govori od (Iz 40-55), spadaju nekom od njegovih učenika kojeg se jednostavno naziva Deuteroizaija. Za poglavlje (Iz 56-66) zaslužan je prorok kojeg stručnjaci zovu Tritoizaija. Današnje 1.čitanje donosi stihove iz 4. PJESME o Sluzi Jahvinu. Ovim Pjesmama Izaija (Deuteroizaija), naviješta Slugu Božjega, Novog Mesiju, Sina Božjega, Isusa Krista. Stih 'kaže:' „Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj…vidjet će potomstvo,…i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.“ Znamo da se te proročke riječi prvenstveno odnose na Krista. On je mučeničkom požrtvovnošću unio svoj život u život svih nas. „Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasitit se spoznajom njezinom.“ Sluga, je sebe žrtvovao za naš napredak i mir, za naše puno očovječenje i spasenje. Tako on sam postaje uzor svim svojim učenicima, svim kršćanima: da živimo požrtvovno jedni s drugima, jedni za druge. U pjesmi, pjesnik pjeva: „Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.“ Poruka proroka Izaije je veoma bogata i dalekosežna. On je izvršio silan utjecaj, ne samo na svoje vrijeme i na svoje učenike, nego i na buduće vrijeme, sve do današnjih dana, a sigurno i poslije nas. Po Izaiji u Božje kraljevstvo ulaze svi narodi, a ne samo Izrael. Svi će narodi biti spašeni. Nakon obraćenja svih naroda Gospodin (Jahve) će na Sionu prirediti svečanu gozbu za sve narode – ovo je slika eshatološkog kraljevstva. Zato nije čudo da je prorok takvom porukom, takvom svojom teologijom mogao imati tako silan utjecaj na slijedeća pokoljenja. Mesija je uzvišeni Ostatak iz kojeg će se roditi novi narod Božji.

Psalam (90,12-17)

Psalam 33 ima naslov „Himna providnosti.“ Pravednik se poziva na dobrotu Gospodnju: moli da Bog svima bude dobar: „On ljubi pravdu i pravo: puna je zemlja dobrote Gospodnje.“ Bog je uvijek vjeran svojoj riječi: da nas nikada neće ostaviti. Zato traži i od nas da i mi poput njega, budemo strpljivi i požrtvovni i da u tome ne sustanemo. Stih nas hrabri, jer je puna zemlja dobrote njegove. Njegova dobrota zahtijeva i našu dobrotu, da poput Boga budemo jedni drugima dobri. Bog nas hrabri, jer podržava našu nadu. A temelj nadi jest Božja riječ, Božje obećanje, zapravo Božja vjernost. „Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu…“ Trebamo se bojati svojih grijeha koji Boga vrijeđaju, a on to ne zaslužuje, jer je njegova milost neograničena. „Neka dobrota tvoja Gospodine, bude nad nama kao što se u tebe uzdamo!“ Toliko koliko se u TEBE uzdamo!

Drugo čitanje (Heb 4, 14-16)

Poslanica Hebrejima je spis koji govori o svećenicima i o novom Velikom svećeniku. Spis počinje bez adresanta i bez uobičajenog uvoda pisma. Dakle, nije riječ o Pismu, o Poslanici. Autor očekuje da se slušatelji uzajamno hrabre. Poslanica Hebrejima jest 'opomena' koja potiče na ustrajnost u vjeri. Ovo uzajamno ohrabrenje se događa unutar bogoslužja zajednice, „te ne propuštajmo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo…“ (usp. 10,25). U današnjem 2. čitanju govori se o velikosvećeničkoj osobi: Krist kao Veliki svećenik. Od pravremena na svećenika spada molitva i prinošenje žrtava. Čovjek je upućen na čovjeka u svom postojanju čovjekom. Filozof bi rekao „Ja nastaje na Ti.“ Osoba u susretu s ostalim ljudima izrasta u osobnost. Temeljni odnos jest odnos prema Bogu.Čovjek je pozvan, kao stvorenje, da stupi u svezu s Bogom. Svećenik je čovjek kojem je zadaća voditi k Bogu. On prinosi žrtvu, to jest, preobražava čovjeka, za Boga posvećuje. Isus Krist je Veliki svećenik – idealni, potpuni, ljudski posrednik s Bogom. On svoju osobu ne zamjenjuje žrtvom. On je osobno žrtva. Slušatelji Poslanice Hebrejima slušaju ovo: „Imajući Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere!...Isus je poput nas iskušavan svime, osim grijehom.“ Njegova žrtva je osobna i stoga najdublje ljudska. Isus je naš zagovornik. On Sin Čovječji iskusio je naše slabosti i prinio sebe kao žrtvu pomirnicu. Isus je naš Posrednik koji nam uvijek pritječe u pomoć. „Pristupajmo dakle smjelo prijestolju (njegove) milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ Jer im je ulaz otvoren „po krvi Isusovoj“ (10,19). Isus Krist je svećenik u nebeskom Hramu, u Božjoj prisutnosti, a ne u fizičkom zemaljskom Hramu. U tome je sva različitost kršćanskog od starog židovskog bogoslužja (4,14). Utjelovljeni Krist: „Postao je braći u svemu sličan, osim u grijehu“ (4, 15). Današnji „pravi čas“ poziva u kraljevstvo Božje. U svom razmišljanju o Isusovoj Veliko-posredničkoj ulozi ne smijemo gubiti iz vida: Isus je Sin Božji!

Evanđelje (MK 10, 35-45)

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ A on će im: „Što hoćete da vam učinim?“ Oni mu rekoše: „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.“ A Isus im reče: „Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ Oni mu rekoše: „Možemo.“ A Isus će im: „Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.“ Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“

Zaključak: 

Uzor kršćanima mora biti Onaj koji je došao služiti i čije je trpljenje mnoge opravdalo. Jedino vjerom u njega postižemo spasenje. Nevini sluga, Isus Krist, prihvaćajući patnje grešnika i dajući svoj život za njih, ispašta grijehe i od Boga postiže za njih spasenje. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem Krist je ispunio to poslanje ljubavi prema svim ljudima. Izaija kaže: „Sluga moj pravedni, opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.“ Prorok Izaija naviješta novog Mesiju, Isusa Krista. Isus Krist je Veliki svećenik, svećenik za vječnost. On je svećenik u nebeskom Hramu, u Božjoj prisutnosti, a ne u rukotvorenu zemaljskom Hramu. Odatle proistječe i sva različitost kršćanskog od starog židovskog bogoslužja (Heb 4,14). Utjelovljenjem, postao je braći u svemu sličan, osim u grijehu. Krist je Sin Božji, Sluga Božji! Kršćani trebaju (moraju) služiti poput Krista. Čovjekovu težnju za srećom Bog ispunjava, ali preko iskušenja i protivljenja. Čovjekovu žeđ za moći, Bog obraća u služenje, u sebedarje braći ljudima. Isus Krist nam je konstanta, vječni primjer sebedarja. On stalno poučava, onda svoje učenike, a danas, svoje učenike i sve nas. Dvojica učenika žele sebi osigurati najbolja mjesta uz Isusa: s desne i s lijeve strane. Dobro su to zamislili za sebe, bez pitanja i sudjelovanja svojih kolega, su-drugova. Nismo li i mi često u iskrenoj pobožnosti poželjeli osjetiti Isusovu blizinu? Nije li nam katkada srce poželjelo da tako osjetimo Isusovu ljubav kao da smo mu jedini na svijetu? Ova želja Isusovih učenika, sinova Zebedejevih, sasvim je logična i odgovara njihovim planovima. Govore i o spremnosti da piju iz iste čaše, da se krste istim krstom. Nisu zapravo još ni svjesni što to znači. Međutim, njihova želja da se nametnu drugima, da budu prvi, da njima bude najljepše, nije u redu. To treba ispraviti. U njihovim planovima to je kraljevstvo još uvijek ono na zemlji. Isus njihove namjere zaustavlja. On razotkriva svoj put, svoj plan spasenja. Isus nudi učenicima samo služenje, ne vladanje, a to zahtijeva i od njih. Sin čovječji došao je služiti, svim ljudima! Slijedimo ga i služimo! AMEN!

Podijeli