Župa Kraljice svete Krunice

Trideseta Nedjelja kroz godinu

U 30. nedjelji kroz godinu B, evanđelist Marko prikazuje Isusa koji čini posljednje napore u učenju svojih učenika.
Isus ide čvrstim korakom prema Jeruzalemu, prema kraju svog poslanja. Mnoštvo je ljudi oko Isusa, a u tom mnoštvu samo je jednom slijepom čovjeku jasno da je Isus Sin Davidov.
To znači da je obećani Mesija, da je Spasitelj svijeta, da je to onaj koga su nebrojeni naraštaji stoljećima očekivali. Sve to svjedoči slijepac svojim vapajem: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Sljepoća je opaka bolest. Uzroci joj mogu biti različiti, ali je učinak uvijek isti: slijepac ne može percipirati okolni svijet i osuđen je na život u trajnoj tami. On živi u izolaciji, na rubu društvenih događanja.
Slijepaca određuje nesamostalnost i potreban je svakojake tuđe pomoći. Nama koji vidimo teško je reći kako slijepac sebi predočava svijet. Pitanje je, koliko uspijeva opipom ili sluhom, koji su kod njega razvijeniji, nadoknaditi ono što se uočava očima? Često se događa da netko i pored zdravih očiju ne uočava bitne stvari. Nije jedino fizička sljepoća uzrok čovjekova neuočavanja stvarnosti, oko sebe.
To jasno izričemo kad osobi s dobrim funkcioniranjem vida govorimo, da je slijepa kod zdravih očiju. Očito je da se ono bitno vidi tek nutarnjim pogledom – srcem, dušom. Zar se često ne događa i nama da tako mnogo o Isusu čujemo, da ga spominjemo, da mu se stalno molimo, a ipak kao da nam je on negdje jako daleko? Katkad se čini da ga i ne susrećemo u svom životu, puni svojih briga i problema, da ga ne čujemo i ne vidimo.
To je ono najsudbonosnije: mi Isusa zapravo ne vidim, kod zdravih očiju, a slijepac, pored puta, ga je osjetio srcem i dušom i zazvao u pomoć. Čovjek uočava stvarnost čitavim svojim bićem, a ne samo osjetilima. Treba ući u dubinu svoga bića, u svoje srce, da bi čuli i osjetili Isusa.

Najava

Pjesnik je lijepo izrekao u stihu: Susretoh starca, a bio je slijep, al' reče: sinko, život je lijep; zar zbilja lijep, vidjet ćeš sinko kad budeš slijep. (Hvala pjesniku za ove stihove). Ljepota života uočava se drugim osjetilima, a ne očima. Čovjek slijepac iz Jerihona želi nas poučiti. Neka ono prvo u našim molitvama bude: doprijeti do Isusa. Isus neka je prvi cilj svake molitve, svakog traženja. Sam će Isus to reći riječima: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i sve će vam se ostalo nadodati!“ Isus sam, je to naše kraljevstvo: naša sreća, naš put, istina i život.

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (Jr 31,7-9)

Jeremija spada u proroke 7. stoljeća prije Krista.
Nešto više od jednog stoljeća poslije Izaije, oko 650. godine pr. Kr., rodio se prorok Jeremija. Rođen je u jednoj svećeničkoj obitelji u okolici Jeruzalema. U proroke je pozvan vrlo rano, kao mladić, za vrijeme vladavine kralja Jošije. U to vrijeme slabi asirska velesila. Tako je Judeja mogla spokojnije živjeti, a Jošija je sproveo vjersku obnovu 622. No, mir nije dugo trajao.
Na istoku se diže nova velesila, Babilonija, koja će srušiti Asiriju i postati prijeteća i za Judeju. Babilonska će vojska godine 597. prvi puta osvojiti Jeruzalem, a 587. godine drugi puta i tada ga razoriti do temelja. To je sigurno bilo najteže vrijeme povijesti Izraelskog naroda i proroka Jeremije. Jeremijino djelovanje dijeli se na tri razdoblja. Prvo razdoblje je, od trenutka poziva do Jošijine vjerske obnove. Govori iz toga vremena sabrani su u (Jr 1-6). U tom periodu Jeremija doživljava neuspjeh u svom poslanju i povlači se privremeno, iz prorokovanja.
Drugo razdoblje proteže se kroz vrijeme (608. do 597.). To je vrijeme vladavine kralja Jojakima. U to vrijeme Jeremija žestoko napada nevjeru u jeruzalemskom hramu i time stječe neprijatelje, najviše u svećenicima, knezovima, a i u samom kralju. Bio je osuđen, bičevan, bačen u tamnicu i bilo mu je zabranjeno posjećivati Hram (usp. Jr 7-20). Treće razdoblje spada u najteže vrijeme, između prvog (597.) i drugog (587.) osvajanja grada Jeruzalema i konačnog uništenja Jeruzalema i Judeje. Nakon ovih nemilih događaja, Jeremija je opet postao cijenjen, jer je prorokovao sve nedaće, ali ne zadugo. Kralj Nabukodonozor razorio je Jeruzalem (587.) i poslao njegov narod u babilonsko ropstvo.

Jeremija se spasio zahvaljujući pomoći jednog stranca i pobjegao u Egipat (Jr 37). Jeremija je naslućivao propast svoga naroda, uz nesposobne i pohlepne kraljeve i naviještao to, ali ga narod nije slušao. Unatoč tomu Jeremija vjeruje da će Bog sam naći putove spasenja. U današnjem 1. čitanju, iz 3. „Knjige utjehe“ prorok Jeremija hrabri svoj narod uz povik: „Kličite od radosti Jakovu,…Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj, ostatak Izraelov!“ Uz sve nedaće i najcrnja naviještanja Božjih kazni, koja se očituju u prirodnim katastrofama, ratnim pohodima, razaranjima i progonstvima, prorok naviješta Božje spasenje. To je nada židovskim prognanicima, za vrijeme kralja Nabukodonozora u Babilonu. Evo Bog ih vodi iz zemlje sjeverne, skuplja ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje: vraća se velika zajednica…utješne sad ih vraćam!“ Bez obzira, na nevjeru naroda, Bog oprašta i vraća ih u njihovu domovinu. Jeremija je poslije Amosa bio najradikalniji prorok. Postavio je radikalno pitanje o odnosu naroda prema Bogu, a i o odnosu svakog pojedinca prema Bogu Jahvi. U tome će ga slijediti prorok Ezekiel.

Psalam (126,1-6)

Psalam 126 je hodočasnička pjesma, „Pjesma Povratnika.“ Psalam opisuje povratnike iz progonstva babilonskog koji je predslika nadolaska mesijanske ere.
Za povratnike u dom – domovinu, što se hvataju u koštac s teškoćama oko obnove. (Zar može netko bolje od nas Vukovaraca objasniti što su i kakvi su problemi povratnika i kolike su teškoće oko obnove i novog početka života, bez ijedne materijalne uspomene?) Pjesnik pjeva: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Usta nam bijahu puna smijeha, a jezik klicanja.“ Prognanik kliče, raduje se povratku, smije se, njegov smijeh i radost može razumjeti samo on. U progonstvu, prognanik: živi – preživljava, proživljava prognaničko vrijeme u tuzi i samo misli na povratak. Babilonci su govorili: „Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!“ Gospodin vraća sužnjeve svoje, ko „potoke negepske.“ Negep je južni dio Palestine. Uz pustinju je. Stoga za sušnog vremena presušuju potoci negepski, dok zimi naglo nabujaju i oplođuju zemlju. Bog nikada ne ostavlja svoje, nego ih prati i u suzama i u pjesmi. Išli, su išli plačući, noseći sjeme sjetveno, vratit će se s pjesmom noseći snoplje svoje.“ Prorok gleda na sudbinu povijesti svojega naroda kao na vrijeme sjetve i vrijeme žetve, vrijeme truda i žalosti, te vrijeme plodova i radosti. Radujemo se što smo se vratili, Bože!

Drugo čitanje (Heb 5, 1-6)

Poslanica Hebrejima bavi se velikim dijelom spasenja što ga je izvršio Isus Krist kao Veliki svećenik. Sav se Kristov život, osobito njegova muka i smrt promatra kao velikosvećenička žrtva. On sam je i žrtva i oltar i svećenik svoje žrtve. Sam je sebe prinio za žrtvu Bogu. Stoga je i žrtva i svećenik – prinosnik. On je ujedno i oltar: mjesto njegova samožrtvovanja, a žrtva bijaše njegovo vlastito tijelo. Izgorio je u plamenu Duha Svetoga u svojemu vlastitom tijelu (usp. 9, 14). Kao Veliki svećenik on je i posrednik između Boga i ljudi. On može biti taj posrednik, jer sudjeluje kako u Očevu božanstvu, tako u našem čovještvu. U današnjem 2. čitanju, čuju se ove riječi: „svaki veliki svećenik, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.“ Veliki svećenik, od ljudi uzet, može suosjećati s čovjekom za koji prinosi žrtvu, jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnicu, jer je samo čovjek i ima grijehe. I nitko (svećenik Staroga zavjeta) sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga.“ Arona je i njegove sinove izričito odredio Bog, a njihove potomke uvrštavao je po rođenju u red svećenika. Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi onaj koji mu reče. A reče mu Bog, Otac. On je i „svećenik po redu Melkisedekovu“ (Heb 5,6), ne svećenik po rođenju, nego poput Melkisedeka, posebno od Boga pozvan. Njegova se svećenička služba ostvaruje njegovom patnjom i poslušnošću (Heb 5, 7-10). Krist je pravi Bog i pravi čovjek, pa stoga po svojoj vlastitoj opstojnosti posreduje između Boga i ljudi – spaja i izmiruje Boga i čovjeka, Boga i čovječanstvo. Stoga je on stalan izvor nade za svijet. Bog ga je učinio „svećenikom dovijeka,“ našim posrednikom i zagovornikom. A budući da je bio jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu, on razumije i pozna svaku našu slabost, svaki naš grijeh. On je sućutan i samilostan Veliki svećenik. Crkva, a u njoj svaki pojedini kršćanin trebaju biti suputnici i supatnici sa svijetom i vremenom u kojemu žive. Treba zazivati na se i na svijet Božje milosrđe i Božje spasenje, te tako postati donositelj nade.

Evanđelje (MK 10, 46-52)

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: "Sine Davidov, smiluj mi se!" Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!“ I pozovu slijepca sokoleći ga: „Ustani! Zove te!“ On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?“ Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.“ Isus mu reče: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ I on odmah progleda i uputi se za njim.

Zaključak: 

Očinska Božja ljubav je neizmjerna. Bog tješi prognanike koji su grijehom zaslijepljeni i nepovjerljivi, ali Bog im naviješta povratak u svoj dom, u svoju domovinu. Taj novi izlazak, povratak, djelo je Očinske ljubavi, prema svome narodu – svim svojim stvorenjima. Povratnik je radostan i zahvaljuje Bogu s riječima iz Psalma: „Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!“ Isus Krist dolazi kao Veliki svećenik, za sva vremena. Svojim mesijanskim poslanjem Krist je postao jedini pravi svećenik ljudskoga roda. On poziva neke ljude, svoje poslanike da imaju udjela u njegovu svećeništvu. Oni pomiruju grešnike s Bogom, u ime cijele Crkve, prinose njegovu žrtvu. U današnjem Markovu evanđelju Isus ozdravlja slijepca Bartimeja. Ozdravljenje slijepca Bartimeja, predstavlja metaforu probuđene vjere. Na početku opisa Bartimej „sjedi pokraj puta.“ On sjedi nepomično, nezahvaćen Kraljevstvom koje dolazi u Isusu. Ali u svojoj nutrini osjetio je zov promjene koji dolazi u Isusu i viče: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Kad mu rekoše: „Ustani! Zove te,“ on „baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu.“ Njegova vjera je probuđena. Njegova vjera nije samo rasvijetljena kroz ozdravljenje, kroz vračanje usahloga vida, nego je i pokrenuta. On više ne ostaje sjediti pored puta, ustaje i kreće za Isusom. Sam ruši preprjeke koje ga dijele od Isusa: „odmah progleda i uputi se za njim.“ Vjera vodi Bartimeja i on postaje i ostaje vjerni Isusov sljedbenik. Cjelovitoj vjeri potrebno je svjetlo u srcu i pokretnost u djelima. Slijepac koji ispovijeda svoju vjeru u Sina Davidova, što donosi mesijansko spasenje, biva iscijeljen. Tako i drugi slijepci, grešnici i nevjernici koji traže svjetlo, spašavaju se po Kristu ako idu za njim. Učitelju moj, daj da progledam! Učitelju moj, daj da zavlada mir na ovim našim prostorima! Učitelju moj, neka nas tvoja dobrota spasi od svakoga zla! Učitelju, spasi nas, jer nam prijeti uništenje. Učitelju, zauzmi se za nas i daj da u snazi tvoje ljubavi osjetimo olakšanje i spasenje.
Isuse, Sine Davidov, smiluj nam se!
MOLIMO TE! AMEN!

• < Prethodno
• Slijedeće >