Župa Kraljice svete Krunice

Četvrta Nedjelja Došašća

Četvrta adventska nedjelja svake je godine usredotočena na marijansko evanđelje.

 

U godini A čita se Matejevo: Navještenje Josipu (Mt 1, 18-25). U godini B čita se Lukino: Navještenje Isusova rođenja – Mariji (Lk 1, 26-38). I evo sada u godini C čita se: Marijin pohod Elizabeti (Lk 1, 39-45). U vremenu smo kad se sve više približavamo Božiću. Zapravo, ova četvrta nedjelja došašća neposredno prethodi Božiću – danu kada se Krist utjelovio u našu povijest. Tri evanđeoska čitanja govore o Kristu, o njegovoj Majci i o mjestu, na kojem na svijet dolazi Mesija. U današnjim čitanjima na misi čut ćemo koja je volja Božja i što znači biti Majka Božja. Prema ponašanju Majke Božje trebaju se ponašati sve majke svijeta. Služba Božja, ove nedjelje, nas upućuje tko je ona – Marija. Dok nas ona Marija, upućuje tko je on – Isus. Majka Marija je ta koja nas usredotočuje na Isusa. A 'naš' dragi papa Ivan Pavao II. u svojoj prvoj enciklici Otkupitelj čovjeka piše: „Ako u ovom teškom i odgovornom razdoblju povijesti Crkve i čovječanstva opažamo kako je osobito potrebno obratiti se Kristu koji je snagom otajstva otkupljenja Gospodar svoje Crkve i Gospodar povijesti, uvjereni smo da nas nitko ne zna uvesti u božanske i ljudske dubine toga otajstva kao što zna Marija.“ Što dublje ulazimo u otajstvo Marije, produbljujemo otajstvo Krista Isusa. A u Mariji i po Mariji, u Isusu prepoznajemo tko smo mi, koje je naše dostojanstvo i poziv. Mi tako živimo neprestano došašće. Krist se utjelovio u našu povijest; pozvao nas je da se i mi utjelovljujemo u ovo naše vrijeme, da ispunjavamo Božji naum sa svijetom i da poput Marije donosimo svima, s kojima se susrećemo, istinsku radost. Blagoslovljen Isus plod utrobe tvoje! Plod ljubavi tvoje!

Najava

Marijo, svojim si pohodom Elizabeti priuštila radost kakvu ona do tada nije poznavala. To je bila radost koja je preplavila njezino biće, radost koja je doprla i do ploda njezine utrobe. Osjetila je da je i dijete ispod njezina srca i u dubinama njezina tijela osjetilo prisutnost koja usrećuje! Marija, postala si izvorom radosti, uzrokom radosti. Blagoslovljena bila, Marijo, što si prihvatila službu ljubavi i slijedila glas srca. Marijo, uzroče naše radosti, moli za nas!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mih 5, 1-4a)
Čitanje Knjige proroka Miheja 

Knjiga proroka Miheja spada u zbirku dvanaest Malih proroka (Malih knjižica). Mihej je prorok 8. stoljeća. Bio je mlađi suvremenik proroka Izaije. Djelovao je od 725. do 711. god. pr. Kr. Prorokuje protiv Judeje i Izraela (1,2-3,12); protiv loših vođa naroda (2,1-3); protiv lažnih proroka (2,11); te iznosi riječi prijetnje (3,9-12). Mihej prijeti svojim suvremenicima sudom Božjim, zbog grijeha koje su protiv Jahve učinili. Prorok iznosi Božju riječ, a ona je prije svega osuda. Jahve sudi svome narodu (1,2; 6,1) i proglašava ga grešnim. Narodu se zamjeraju religiozna, ali sigurno i moralna nedjela. Mihej 'šiba' bogate zakupnike i izrabljivače naroda (varalice, pohlepne svećenike, okrutne knezove i podmitljive suce). Sud će se sastojati u potpunom opustošenju zemlje i razaranju grada Jeruzalema. Prorok Mihej nosi u sebi pitanje: „Tko je Jahve?“ Odgovor može glasiti samo ovako! Nitko ne može stati na Jahvino mjesto, jer samo je Jahve Bog, u svakom području: povijesnom, kultnom i antropološkom. Zato se samo s Jahvom može i mora hoditi kroz povijest, jer on u nju dolazi i snažno je oblikuje. Jahve je po njemu zahtijevao: „Samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi“ (6,8). Ipak prorok gaji i nadu. Mihej donosi mesijansko obećanje izneseno u odlomku (5,1-5). Preuzima nauk o „Ostatku,“ te naviješta rođenje mironosnog Kralja u Efrati koji će pasti stado Jahvino. Novi zavjet je posebno sačuvao tekst o Mesijinu podrijetlu iz Efrate – Betlehema (Efrata je staro ime za Betlehem, a znači plodnost) (Mt 2,6; Iv 7,42). Današnje 1. čitanje uzeto je iz odlomka „Obećanje Sionu“ – Nevolja i slava doma Davidova. Prorok Mihej viče: „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći (roditi se!) onaj koji će vladati Izraelom, njegov je iskon od davnina, od dana vječnih.“ Naziv; Betlehem Efrata – Mihej misli na stara počela Davidove dinastije (1Sam17,12). Proroštvo najavljuje kralja slavodobitnika na Sionu (Ps 110; Iz 9,1-6). Jahve, Bog ostavlja svoj narod: „Dok ne rodi ona koja ima roditi.“ Dalje govori o povratku „Ostatka“ njegova Božjeg, vjernog naroda. Mesija će biti pod silom Božjom: „On će …na pašu izvodit' svoje stado silom Gospodnjom.“ Njegovo „stado“ će u miru živjeti, „jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On (sam) – on je mir!“ Ovdje se govori o Mesijinoj majci. Možda Mihej misli na slavno proroštvo o djevici ('almah, Iz 7,14) koje je Izaija navijestio tridesetak godina kasnije. Govori se o majci i sinu. Ne spominje se otac što upućuje na čudesan Božji zahvat. Sin je ovdje tajanstven: „Njegov je iskon od davnina.“ U njemu Bog odlučno zahvaća u povijest svojega naroda i svega čovječanstva. Taj je zahvat pod znakom mira, sveopćeg mira. Hebrejska riječ šalom – mir, znači: odsutnost rata, ali i sveopće blagostanje, materijalno i duhovno. U Novom zavjetu to se proroštvo obistinilo u Kristu Isusu (Mt 2,5-6).

Psalam (Ps 80, 2ac. 3b. 15-16. 18-19)

Psalam 80 je „Molitva za obnovu Izraela.“ Ovaj Psalam odgovara sjevernom kraljevstvu koje su Asirci opustošili (usp. Jr 31,15s) kao i prilikama Judejskog kraljevstva pošto je 586. god. pr. Kr. opljačkan Jeruzalem (usp. Jr 12,7-13). Božji narod opljačkan i proganjan, pati i vraća se Bogu. Uz vjeru čekaju Mesiju koji će im donijeti radost i zasluženi mir. Psalmist za njih moli: „Pastiru Izraelov, počuj…Probudi silu svoju, priteci nam u pomoć!“ Božji se narod uspoređuje s vinogradom: Bog ga je zasadio, on ga može – opustošena i zanemarena – obnoviti. „Vrati se, Bože nad vojskama…obiđi ovaj (svoj) vinograd.“ A, Pastir Izraelov sam je Bog. On je Božji Pomazanik koji je „ nasad (čovjek) desnice tvoje.“ Narod se Bogu obratio i obećava vjernost Savezu: „Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.“ Gospodine Bože naš, obnovi nas! Razvedri lice svoje i spasi nas!

Drugo čitanje (Heb 10, 5-10)
Čitanje Poslanice Hebrejima

Naslov „Hebrejima“ potječe iz 2. stoljeća i sigurno ne potječe od njegova pisca. Naziv „Hebreji“ označava judeokršćane koji govore aramejski. Pisac je bio židovskog podrijetla, dobar poznavalac Staroga zavjeta i upućen u grčki duhovni svijet. Poslanica je napisana oko 96. godine. Na temelju (Heb 13,24) moglo bi se reći da je Poslanica nastala u Italiji. Poglavlje 10, Poslanice Hebrejima je „Krist – uzrok vječnoga spasenja.“ 1. čitanje. Krist ulazeći u svijet veli Ocu: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: 'Evo dolazim!' U svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!“ Dakle, Kristova žrtva zamjenjuje sve izvanjske žrtve. On „dokida prvo da uspostavi drugo.“ Starozavjetni je svećenik prinosio Bogu, „krv bikova i janjaca.“ Te žrtve nisu mogle donijeti ljudsko spasenje. Umjesto svih drugih žrtava, Krist sam će biti žrtva Bogu. On postaje osobna žrtva. Sav je život Kristov, uključujući vrhunski čin žrtvene smrti na križu, pod znakom vršenja Božje volje, kao ploda ljubavi. Stoga je njegova žrtva naše spasenje i posvećenje: „U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.“ Kristova je žrtva jedna i jedinstvena (7,27+): ona je prikazana „na svršetku vremena,“ njome se dovršava povijest svijeta i ne treba je ponavljati. Njezina je vrijednost konačna, jer je poništila grijeh krvlju samoga Krista (9,12-14). Dolazak u tijelu stavio je Krista u neposredan odnos s grijehom (Rim 8,3; 2Kor 5,21). Ponovni Spasiteljev dolazak neće više biti ni u kakvom odnosu s grijehom. Kršćani očekuju taj slavni povratak koji će biti popraćen Sudom (1Kor 1,8+; Rim 2,6+). Kristova žrtva ujedno je i nama kršćanima putokaz da se i sami uključimo u djelo spasenja za sebe i za druge. Slijedimo Krista ! Kako bi ga dočekali u slavi!

Evanđelje (Lk 1, 39-45)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki 

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta, otkud meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“

Zaključak:   

Još samo koji dan i slavit ćemo Božić. Bit ćemo okupljeni u svojim obiteljima radosni. Izrazit ćemo u čestitkama jedni drugima svoje prijateljstvo i privrženost. Ali ne smijemo zaboraviti osnovni događaj ovog blagdana: Krist se utjelovio u našu povijest; pozvao nas je da se i mi utjelovljujemo u ovo naše vrijeme, da ispunjavamo Božji naum sa svijetom i da poput Marije donosimo svima s kojima se susrećemo istinsku radost. Hoće li netko biti ovog Božića obradovan susretom s nama, s našim darom – s pomoći, s prijateljstvom i privrženošću koju ćemo mu iskazati, ovisi samo o mama. Očekujemo Božić, pohod djeteta Isusa. Bilo bi divno kad bi se naučili ispravno radovati, kad bismo mogli jedni drugima nositi blagoslov, kao što je to Marija donijela Elizabeti, a Elizabeta uzvratila Mariji. Sve čisto i snažno. Radost bez buke i sile, bez skupih poklona i dokazivanja. Marija je ušla u predivno ozračje u kojem više nije promatračica, nego sudionik s Duhom životvorcem. Nosila je Isusa, Božjeg putnika – trajnog putnika, donositelja Radosne vijesti, što je vidljivo u ovoj gesti Kristonositeljice. Po njoj, Bog postaje Emanuel, Bog s Nama, jer je ta nazaretska djevojka primila Duha u susretu s Bogom, kao začimanje Bogočovjeka djelovanjem Duha Svetoga. Marijin plod ne će biti nazvan Emanuelom zato što je ona djevičanski začela, nego je ona djevičanski začela zato što Bog po njoj želi ostvariti znak nad znakovima, sakrament nad svim sakramentima: postati Bog s nama, zaživjeti ljudski među ljudima. Susresti Boga u čovjeku, komunicirati s Bogom u čovjeku i po čovjeku, to je vrhunac kojemu je Bog oduvijek vodio svoje spasiteljsko djelo. Božja komunikacija sa čovječanstvom, njegovo samoočitovanje u znakovima i preko znakova događa se kontinuirano. Ono što je Bog izvodio u prošlosti, dobiva svoje puno značenje u svjetlu onoga što izvodi u sadašnjosti. U Isusovu ljudskom životu i djelovanju Crkva vidi i vjeroispovijeda prasakrament Boga, vrhunac Božjeg očitovanja. U svakoj svetoj misi dolazi nam Isus na sakramentalan, ali ne manje stvaran način. Vjerujemo da je on nazočan u sabranoj vjerskoj zajednici i da sigurno zna način kako doprijeti i do svakoga od nas.
Neka nas ispuni radošću. I neka nas osposobi da tu radost i blagoslov nosimo drugima već danas.

• < Prethodno
• Slijedeće >