Sv. Antun, opat

Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve do danas, nije potamnjela. Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svome životopiscu - Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun potječe iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajući Sveto pismo, brzo je stekao ugled.

Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajući tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš čitano iz Evanđelja:

“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.”

Antunu se činilo kao da su se te riječi čitale baš zbog njega pa izađe, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli:

 “Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!” 

Radio je svojim rukama da bi preživio. Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga - bilo kao sina, bilo kao brata.

Svetim evanđeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset godina svoga života uspjevajući odoljevati đavoljim napastima uz Božju milost. 

Kad je car Maksimilijan počeo u Egiptu progoniti Kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg kao da je proizlazila neka viša sila.

Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.

Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru premi-nuo godine 356. u dobi od 105 godina.

Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, ćistoći i poslušnosti.




Podijeli