Peta Nedjelja kroz godinu

Evanđelje današnje 5. nedjelje kroz godinu C, opisuje zgodu koja se često naziva „čudesnim ribolovom.“ To je zbog toga što je na Isusovu riječ Petrova mreža bila puna riba, ali u prenesenom značenju to je zato što je toga dana i na temelju toga čuda Isus 'ulovio' svoja prva četiri učenika: Petra i Andriju, Ivana i Jakova. Evanđelist Luka opisuje nam poziv prvih Isusovih učenika. Svaki je Božji čovjek poziv, a svaki je poziv povezan s nekim poslanjem. Već je „biti čovjek“ – temeljni Božji poziv, koji izvire iz samoga čina stvaranja. A nakon krštenja, svaki krštenik dobiva još jedan poziv, s kojim je pozvan „biti kršćanin.“ „Biti kršćanin“ znači dobiti poziv – biti svet – drugi Krist. To znači u svim svojim odnosima: prema Bogu, prema sebi i prema bližnjemu, odnositi se 'kristoliko.' U tom smislu svaki je kršćanin Božji pozvanik. No, postoje specifični Božji pozivi: svećenički, redovnički, misionarski i…To su pozivi za službu u kršćanskoj zajednici. Ovi pozivi obavezuju, više na svetost. Današnja scena Lukina evanđelja događa se na Galilejskom jezeru. Na sceni su: lađe, riba, mreže i ribari. Sve se odvije u nekoliko činova. Najprije se Isus predstavlja kao učitelj mnoštva koje se gura oko njega. Nakon propovijedanja evanđelist govori o „čudesnom ribolovu.“ Isus ribare poziva da izvezu na pučinu i bace mreže, a Petar, iskusni ribar, ne vjeruje u ulov i odgovori mu: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na TVOJU RIJEČ bacit ću mreže.“ I uistinu, ulov je bio preobilan. Tada dolazi najvažnija slika Evanđelja, na scenu. Isus korjenito mijenja život ribara. Poziva ih da krenu s njim i budu njegovi UČENICI. Petru kaže: „Ne boj se! Odsad ćeš loviti ljude!“ Ribari su čuli Poziv, čuli Riječ, Božju Riječ. Ostavili su sve i krenuli za Isusom. Oni su prvi Isusovi apostoli, poslanici!

Najava

I kako reagira Petar? Makar je on stručnjak za ribolov, ipak veli Isusu: „Kad ti kažeš, bacit ću mreže.“ Petar jest stručnjak, ali nije umišljen i uvjeren u svemoć struke i alata i ne podcjenjuje znanje drugih. Petar ima srce. To srce voli Isusa, on je Isusov prijatelj. Njegovo srce 'osjeća' Isusovu snagu, njegov poziv i njegovu Riječ. Kako Petar reagira na Isusovo „čudo,“ na mrežu prepunu riba? Ponizno! On pada na koljena govoreći: „Odlazi od mene Gospodine, jer ja sam grešan čovjek.“ Ali on je iskren, on ostaje! Pred njim smo svi mi i prosjaci i grešnici.

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (Iz 6, 1-2a. 3-8)
Čitanje Knjige proroka Izaije

Prorok Izaija rođen je oko 760. god. pr. Kr. u Jeruzalemu, za vrijeme kralja Uzije, . To što je potjecao iz Jeruzalema bilo je neobično važno za njegovu teologiju. Prema (Iz 6,1) Izaija je pozvan u proroke u godini smrti kralja Uzije, a to je bilo oko 740. god. pr. Kr. Ime Izaija po hebrejskom bi značilo: „Jahve koji spašava.“ Ovo ime je povezano sa samim Izraelovim Bogom i izražava Boga spasitelja. Svetost Božja je središnja tema Izaijinog naviještanja: on često Jahvu naziva „Svece Izraelovim.“ Ova Božja svetost zahtjeva i od čovjeka da i on bude posvećen i odijeljen od profanog (Iz 1,4). Po njegovu stilu pisanja, može se zaključiti da je bio posve izobražen, vjerojatno u školama židovske mudrosti, što se vidi iz njegova rječnika (Iz 1,3. 26.). Iz činjenice da je Izaija imao pristup kralju, mnogi su zaključivali da je bio kraljevski savjetnik. Pa ipak, prema temama koje obrađuje Izaija, može se reći da on ne štiti uglednike i bogataše, nego da je njegova djelatnost, naprotiv, usmjerena prema potlačenima i obespravljenima. Današnje 1. čitanje, uzeto je iz poglavlja 6, a opisuje „Izaijin poziv“ u proroke. Prorok Izaija gledao je Boga u „viđenju“ prije nego je primio proročko poslanje. On o „viđenju“ veli: „One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu.“ Navedeno poglavlje govori o Jahvinoj Božjoj svetosti, a nasuprot tome je čovjekova grešnost. Izaijino poglavlje 6, autori su složili u tri važna dijela: 1-5 teofanija, 6-7 posveta i 8-12 poslanje. (Prvi dio (6,1-5) označava glagol vidjeti; drugi dio, glagol reći, dok treći dio ima glagol čuti). Izaija nije samo promatrač i najavljivač, nego i bitan sudionik važnih događaja svoga naroda. (Teofanija = Božje pojavljivanje, ukazanje Boga). U svom javljanju Bog se, ne samo, objavljuje nego istodobno ostaje i skriven i to, ne samo ljudima nego i serafima. (Serafima i kerubinima nazvani su anđeli). Zatečen tim viđenjem, Izaija još jače osjeća svoju grešnost. A serafi klicahu: „Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!“ On je u strahu i zna da čovjek grešnik ne može opstati pred Bogom. „Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dvorci, a dom se napuni dimom.“ (Dim je znak Božje prisutnosti na Sinaju (Izl 19,16+), u Šatoru u pustinji (Izl 40,34-35) i u Hramu u Jeruzalemu (Ez 10,4). No, Bog vrlo često ljude grešnike spašava po grešnicima. „Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana.“ Govori Izaija, ali Bog je odlučio da Izaija ostane na životu, jer je s njim imao poseban plan. Bog Izaiji upućuje proročko poslanje, prenošenje Božje riječi. Bog ga čisti preko svojih posebnih službenika: „Jedan od serafa…u ruci mu žerava koju uze…dotače se njome mojih usta i reče: krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“ Izaija je osjetio i prihvatio poziv Božji za proroka, za Božju službu. On reče: „Evo me, mene pošalji.“ Bog dakle, čisti usta svom poslaniku – spaljuje mu grijeh ognjem. Doista, ne bi li Božji oganj trebao očistiti mnoga usta Kristovih vjernika?: psovača, lažljivaca i…Budući da je prorok vjesnik Božje riječi – njegova usta moraju biti čista.

Psalam (Ps 138, 1-5. 7c-8)

Psalam 138 je Davidova „Pjesma zahvalnica.“ Pjesnik zahvaljuje Bogu, jer on čuje njegove riječi, njegove molbe i vraća mu svojom milošću. „Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca jer si čuo riječi mojih usta.“ Psalam možemo proživljavati kao svoju vlastitu sreću, a i kao sreću Božjih pozvanika – kad na moja usta slušaju riječ tvoju. Pjesnik, vjernik (David), stalno živi u Božjoj nazočnosti, sav je obuzet Bogom i stalno ga slavi. „Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.“ Pobožnik moli i druge neka se klanjaju njegovom Bogu: „Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje kad čuju riječ usta tvojih,…Zaista velika je slava Gospodnja!“ David ponizno zahvaljuje: „Gospodine tvoja me desnica spašava!“ Bog je uvijek bio s njim, ali je i sa svima nama koji ga slavimo i zazivamo. Vječna je ljubav njegova!

Drugo čitanje (1Kor 15, 3-8. 13)
Čitanje 1.Poslanice svetog Pavla apostola Korićanima

U grčkom gradu Korintu, koji je bio glavni grad rimske pokrajine Ahaje, apostol Pavao je osnovao kršćansku zajednicu oko 57. god. Smješten između dva mora, Korint je bio prirodna prometnica između Istoka i Zapada. U tom lučkom gradu živjeli su ljudi različitog podrijetla, kultura, morala i religija. Tu se Pavao po prvi put ozbiljno susreo s poganskim svijetom. Takvi uvjeti zadavali su mu mnogo briga pri osnivanju kršćanske zajednice. No, on ju je svojim znanje i upornim radom osnovao za godinu i pol dana. Neki korintski kršćani odbacivali su uskrsnuće mrtvih (15,12). A Grci su ga smatrali lakovjernim. Židovi su uskrsnuće postupno prihvatili, a zatim i naučavali. U današnjem 2. čitanju, iz Prve Pavlove poslanice Korinćanima, uzeto je poglavlje 15, „Uskrsnuće mrtvih“ – USKRSNUĆE KRISTOVO, USKRSNUĆE KRŠĆANA (1Kor 15,1-58). Na početku ove poslanice Pavao se pozabavio ljudskom mudrošću i Kristovim križem. Pavao svraća pozornost Korinćanima kako se trebaju držati evanđelja, onako kako im je naviješteno. On ih podsjeća na radosnu Vijest koju im je propovijedao: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici…ukaza se Jakovu, onda svim apostolima.“ U suzbijanju zabluda Korinćana Pavao polazi od temeljnog iskaza kršćanskog navještaja, pashalno, otajstvo Krista umrlog i uskrslog (usp. Rim 1, 2-4). Krist je, prvina i djelotvorni uzrok uskrsnuća mrtvih. U ono vrijeme još nisu postojala napisana evanđelja. Ono se prenosilo usmenom predajom od apostola i očevidaca – bitnih događaja iz Isusova života i njegova značenja za spasenje. Postojala su četiri važna izričaja o Isusu: on je umro, bio pokopan, uskrsnuo i ukazao se. To se temeljilo na Svetom pismu Staroga saveza, zatim na svjedočenju apostola i drugih vjerodostojnih svjedoka, koje i Pavao navodi. Upravo izričaj „Krist je od mrtvih uskrsnuo“ upućuje na kerigmu = vijest, navještaj „bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima.“ Ovaj pasivni oblik glagola „bi uskrišen“ upućuje na Božju inicijativu. Pavao sustavno poučava kršćane na vjerovanje, tj. uskrsnuće mrtvih. Među apostole Pavao ubraja i sebe, budući da su mu to pojedinci osporavali. Njegovo apostolstvo proizlazi iz njegova osobnoga „susreta“ s Kristom i obraćenja pred Damaskom. Ali imao je i podršku od apostola Petra i jeruzalemske grupe. „Naposljetku, kao nedonoščetu, ukaza se (Isus) i meni. Ili dakle ja ili (drugi apostoli) oni: tako propovijedamo, tako vjerujemo.“ Za pavlovo vjerovanje i apostolstvo zaslužna je Božja milost. Pavlu je stalo do unutarnje povezanosti između Isusova uskrsnuća i uskrsnuća mrtvih. Iz ovoga je važno uočiti kako ni danas nitko ne bi smio proizvoljno tumačiti ili odbacivati apostolski nauk nad kojim bdije crkveno učiteljstvo.

Evanđelje (Lk 5, 1-11)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj (Galilejskog), Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kad dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsad ćeš loviti ljude!“ Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. 

Zaključak: 

Oni (ribari), ostaviše sve i pođoše za Kristom. Povjerovali su u riječ onoga koji im obećava „obilan ribolov.“ Ali odmah brzo shvaćaju da Isus od njih želi nešto drugo. Što je to? Tada još nisu shvaćali. Isus je dao odgovor Šimunu-Petru: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Isus za provođenje svog božanskog djela – djela, oslobođenja ljudi i svijeta, treba pomoćnike, treba ljude – one koji će to činiti zajedno s njim, a i poslije njega. On treba učenike, APOSTOLE, POSLANIKE, koji će sav svoj život staviti u službu tog cilja. Četvorica ribara na Galilejskom jezeru dobili su Božji poziv i krenuli za snagom Božjeg poziva. Šimun-Petar, Andrija, Ivan i Jakov: „Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.“ Dakle, Isus je na Galilejskom jezeru, nakon bogatog „čudesnog ulova“ riba, „ulovio“ i prva svoja četiri učenika. Među njima je PRVI apostol, PRVI među jednakima, PRVI PAPA, Petar, stijena. On je preteča i današnjeg, našeg, rimskog pape. Ubrzo će Isus imati grupu – dvanaest svojih učenika, kao dvanaest Izraelovih plemena, koji će mu vjerno služiti i marljivo učiti i koji će njegovo Božje djelo prenijeti u svijet, među ljude, poslije njega. Oni to čine i danas – ostavljaju sve i svoj život stavljaju u službu CRKVE i Isusa Krista. Isusovi apostoli imaju obvezu apostolskog djelovanja: vjerovati u djelo Isusa Krista, živjeti Kristov život, za taj život ostaviti sve, prenositi drugima njegov život – njegovo djelo – Evanđelje, kroz cijelu povijest. Božji poziv je osobna stvar, upućena pojedincu. Zašto baš ja? Pita se Petar: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine.“ Ali Bog bira upravo grešnika. Često Bog grešnike spašava baš po grešnicima. Pozvani se mora odreći grijeha, pokajati se, obratiti se, stalno se obraćati. Isus želi dobro čovjeku kojega pozove. Za onoga tko mu se pridruži i komu vjeruje, on čini čuda. Petar je na Gospodinovu riječ bacio mreže i tako bi' preobražena njegova nemoć, njegov strah, njegov grijeh. Tako je Isus od (neukog) galilejskog ribara učinio čovjeka koji postaje „STIJENA CIJELE CRKVE.“
Tebi Isuse ništa nije nemoguće. Uzmi i mene!