Župa Kraljice svete Krunice

Druga Korizmena Nedjelja

Druga korizmena nedjelja donosi nam Lukino evanđelje s Isusovim preobraženjem. Svake se godine čita drugi izvještaj preobraženja: svaki sinoptik (Mt, Mk, Lk) ima svoje viđenje. Osim toga i prva dva čitanja svake su godine drugačija. U svim današnjim čitanjima pojavljuje se ključna riječ: vjernost, (povjerenje) Boga Života čovjeku i čovjekova vjernost Bogu Života. Božja riječ mijenja Abrama u Abrahama, on postaje novo stvorenje, otac mnoštva, kako mu samo ime kaže (hebr. Ab-raham). Svojom vjernošću Abraham postaje otac vjernika i tako započinje novu fazu u povijesti spasenja. Tako se suradnja čovjeka s osobnim Bogom događa u ozračju povjerenja – Abrahamova povjerenja. I sveti Pavao će reći, on postaje našim ocem u vjeri. Abrahamovo povjerenje-vjera u Božju riječ otvara vrata objavi kao vjernog, kao onoga koji ispunja svoja obećanja, otvara vrata objavi Boga Saveza. A svaki savez, pa makar kakvim jamstvima i vjerodajnicama bio popraćen, prestaje biti savezom kada se kod savezničkih strana, izgubi povjerenje i vjera jedne u drugu. Sv. Pavao u današnjoj Poslanici Filipljanima kaže: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima,… Stoga…čvrsto (vjerujte) stojte u Gospodinu“ 2. čitanje. Evanđelist Luka, govori o Isusovu preobraženju na gori, pred apostolima Petrom, Ivanom i Jakovom: „Dok se Isus molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ To je preobraženje! Molitva i nas preporađa, osposobljava nas za novo viđenje stvarnosti, hrani našu nadu. Molitva zahtijeva od čovjeka hrabrost i otvorenost za istinu. Ona preobražava naše lice, naše tijelo, po njoj nas ljudi prepoznaju. Molitva treba mijenjati naše misli, riječi, djela, tj. naše odnose s ljudima. Molimo se!

Najava

„Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.“ I nama treba preobraženje da bismo s Isusom ušli u njegovu slavu. To je mukotrpan put svakodnevnih napora, praštanja, odluka, borbe za dobro. To je put trpljenja za istinu i za poštenje. To je put koji je prožet vjerom i nadom. Tada on postaje sigurnim putem koji ima samo jedan cilj: preobraženje! Jer u vjeri i nadi možemo iskustvo preobraženja osjetiti i u ovozemaljskom životu. Bože moj, molim te za preobraženje.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 15, 5-12. 17-18)
Čitanje Knjige postanka

Knjiga Postanka je prva knjiga „Petoknjižja“ – Zakona, SZ. Podijeljena je u dva dijela: počinje stvaranje – postankom svijeta (1-11). Izlaže stvaranje svemira i čovjeka, prvi grijeh i njegove posljedice, sve veću pokvarenost koja je bila kažnjena potopom. U drugom dijelu od (12-50), počinje povijest praotaca – velikih patrijarha. Današnje 1. čitanje, odabrano je iz Knjige Postanka, poglavlja 15 „Obećanje i savez.“ Abraham je živio oko 1900 god. pr. Kr. Bio je već star i potužio se Bogu što će umrijeti ne ostavivši potomka. Zbog toga se od Boga smatrao odbačenim i prokletim. Bog mu se smilovao i Abraham začuje Božji glas: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti…Toliko će biti tvoje potomstvo.“ Abraham je čovjek vjere i Bog nagrađuje njegovu vjeru, te mu obećava brojno potomstvo, a njegovim potomcima Svetu zemlju (12, 1-25; 18). Usporedba sa zvijezdama na nebu, ne odnosi se samo na fizičko i biološko već i na potomstvo po „vjeri.“ (Abraham je postao simbolom čovjeka vjere za Židove, kršćane i muslimane). Abrahamova vjera je uzdanje u ljudski neostvarivo obećanje. Bog mu takav čin vjere ubraja u zasluge, uračunava u pravednost. Njegova je vjera ugodna Bogu. Abraham prihvaća Božju riječ vjerom, ali mu nije bilo jasno zašto mu Bog obećava tako veliko potomstvo i da će posjedovati novu zemlju koju su oružjem (sebi) držali Kanaanci. Zato Abraham upita: „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti.“ Bog mu je potvrdio obećanje kroz sklapanje saveza, koje je tada bilo uobičajeno između knezova, kraljeva – vladara i podložnika. Savezi su se sklapali žrtvovanjem životinja. Životinje za žrtvu (krava, ovca, koza, ptice: grlica, golub), bile su raspolovljene i poredane po zemlji. Oba su saveznika, pod ruku, prolazila između tih životinjskih polovica i naizmjenično ponavljala: „Ako te prevarim, neka mi bude kao ovim životinjama.“ Rasječene žrtvene životinje naznačavale su da je to savez na život i smrt, krvni savez. (Odatle naziv „sjeći savez = sklopiti savez.“ I u nas se kod oklade pozove treći: „Presjeci!“). Bog je u obliku „goruće zublje“ prošao između životinjskih dijelova i time Abrahamu potvrdio da će mu biti vjeran saveznik. Abraham je doživio Boga i čvrsto povjerovao u svoj Savez s Bogom. Savez s Abrahamom, praocem naše vjere (Rim 4), označava savez između Boga i svakoga Kristova otkupljenika. To je savez koji je sklopljen u „krvi Saveza,“ u krvi Isusovoj. Korizma nam stavlja u misao da živimo kao Božji saveznici. A obećani potomak Abrahamov (Izak) je sam Isus – iz današnjeg evanđelja. Abrahamov težak hod s Bogom, uzor je vjerničkog života.

Psalam (Ps 27, 1. 7-9. 13-14)

Psalam 27 je Davodov i ima naslov „U Božjoj blizini nema straha“ – NEPOKOLEBLJIVO POUZDANJE U BOGA. Psalmisti imaju jedinog sugovornika – Boga. Bog je u središtu svih Psalama. To je njihov OSOBNI Bog. (On je Gospodar svemira i svega čovječanstva). Psalam 27 spada među najljepše psalme: po umjetničkom izrazu, ali i po dubokoj i srdačnoj religioznosti. U srcu psalma stoji želja za licem Božjim. Pjesnik (David) izražava duboku, sigurnu, vjeru prema Bogu riječima: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kim da strepim?“ Pravednik traži lice gospodnje. No, tražiti „lice Božje“ znači i ovom potvrdom: životom, riječima, nutrinom – srcem, vanjštinom – održavati na sebi crte Božjega lica. „Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim…Ne odbij u gnjevu slugu svoga!“ Pjesnik vjeruje u život vječni: „Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.“ Dakle, Božji Savez vodi u vječni život. Po našem odlasku sa zemlje i nas čeka „preobraženje“ kod Oca. Da, čeka nas preobraženje ako idemo, k Ocu, Kristovim putem.

Drugo čitanje (Fil 3, 17-4, 1)
Čitanje Poslanice Filipljanima

Poslanicu Filipljanima sv. Pavao je napisao u sužanjstvu (Fil 1,7). On je nesretan i čezne za svojom braćom. Pavao svoje trpljenje uvijek povezuje sa svojim Gospodinom i zato može podnijeti toliku bol i patnju. Zajednica u Filipima bila je miljenica Apostola naroda. Svojoj braći i sestrama u Filipima on piše, ovo, najintimnije od svih svojih pisama: postavlja se kao otac vjere prema svojoj djeci – zajednici vjernika. Zajednica u Filipima utemeljena je na njegovom 2. misijskom putovanju. Dakle, u Makedoniji, u gradu Filipima, Pavao i njegovi suradnici, Sila i Timotej, utemeljili su prvu europsku zajednicu. U Filipima imali su veliku oporbu i brzo su iz Filipa protjerani. Apostol svoju zajednicu u Filipima „moli na koljenima“ da ostane vjerna Ljubljenom Gospodinu Isusu Kristu. Današnje 2. čitanje, uzeto je iz Poslanice Filipljanima, odlomak 3 i 4, s nazivom „Pravi put spasenje.“ U Filipima živjeli su Židovi koji su se pozivali na Zakon i svoje svetkovine. Pavao se ondje poziva na sebe, kao uzor načina života u Isusu Kristu i govori im: „Braćo: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama.“ Pavao predstavlja braći samoga sebe kao uzor nasljedovanja. Poziva braću – čitatelje da ga nasljeduju. Uz nasljedovanje naglašava važnost trpljenja i sebedarja za život onoga koji nasljeduje Krista (usp. 1Kor 11.1). Pavao se oštro suprotstavlja svim protivnicima Kristova nauka – Evanđelja. On govori o onima koji samo „misle na zemaljsko.“ Sve vrednuju po ugodi ovdje na zemlji: jelo, pilo, zabava, razni užici – „bog im je trbuh.“ Drugi sve prosuđuju s Kristovih stajališta. Krist im je mjerilo. Znaju da ih čeka velika budućnost – nebo. „Naša (njihova) je domovina na nebesima.“ Ovdje smo samo na proputovanju. Naše nebo bit će i ovdje na zemlji ako se preobrazimo u Krista. Pavao moli Filipljane, a i nas danas: „Čvrsto stojte u Gospodinu.“ Vjernički život temelji se na nadi da će se iz ugrožene i besperspektivne sadašnjosti konačno prispjeti u puninu života.

Evanđelje (Lk 9, 28b-36)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.“ Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestraše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Zaključak: 

Preobraženje – prethodi Kristovoj muci. Učenicima je bilo teško prihvatiti činjenicu Kristove muke. On ih jača svojim preobraženjem: očituje se pravim Sinom Božjim. Isus se s trojicom izabranih učenika povukao u osamu – na goru, pomoliti se. U svim važnim trenucima svoga života Isus moli. Molitva je otvaranje srca tajni nevidljive Božje prisutnosti. To je razgovor s Bogom. To je uzdignuće duše k Bogu. Zato se u molitvi događaju divne stvari. Molitva nas preporađa, osposobljava nas za novo viđenje stvarnosti, hrani našu nadu. I dok se Isus molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. TO JE PREOBRAŽENJE! Preobraženje nas odmah treba upozoriti na snagu MOLITVE. Molitva zahtjeva od čovjeka hrabrost i otvorenost za istinu. Molitva nas dakle, otvara istini, svega što živimo i onoga što jesmo. U našem životu često smo zarobljeni stvarnošću oko nas i ne prepoznajemo više pravo lice života. Zahvaća nas pesimizam, misli su nam crne i negativne. Takvi ne vidimo ljude oko sebe u pravom svjetlu. Pitanje je kako se osloboditi negativnih misli? Nama vjernicima molitva može pomoći da uđemo u istinu života, a to znači u pravu stvarnost. Samo tako možemo postati realni. Molitva nas upozorava na temeljne istine koje su nas sposobne ponijeti iznad mraka naše ograničenosti. Molitvom otkrivamo da smo ljubljena djeca Božja, da nam je Bog Otac, da nismo sami i da nismo prepušteni sami sebi. Molitva nas upozorava na to da ima netko tko nas neizrecivo ljubi. Ono što je nad Isusom izrečeno, neprestana je istina i nad tajnom našega života: „Ti si sin moj ljubljeni! Ti si kći moja ljubljena!“ U tu nas istinu uvodi molitva. Zato nam molitva otkriva svjetlu stranu našeg života, našeg lica. Iz toga slijedi: kroz molitvu je moguće da i naše lice postane bijelo kao snijeg, da se i naše haljine izmijene. To je iskustvo preobraženja koje nas može dalje nositi kroz život. Po molitvi možemo osjetiti kako se pročišćava naša slika o svijetu (zlom svijetu) i ljudima, za koje molimo. Posljednja poruka evanđelja, danas je: „Njega slušajte!“ To je poziv da Isusa slijedimo, da njegovu riječ prihvatimo kao pravilo života. To je i poruka: on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga slavnome tijelu svome! On će preobraziti ovaj naš život i suobličiti ga svojem životu. On će preobraziti sve ono što nas plaši i od čega bježimo, ono što nam čini bol i što ne prihvaćamo. On Sin Božji! On, naš Veliki Brat, će to učiniti!

• < Prethodno
• Slijedeće >