Župa Kraljice svete Krunice

Treća Korizmena Nedjelja

U današnjoj 3. nedjelji korizme, evanđelista Luke, čut ćemo bitne i opominjuće riječi Svetoga pisma. U Knjizi Izlaska Bog objavljuje svoje ime. Kroz ime se u bibliji otkriva i tajna nositelja imena. Bog je naredio Mojsiju da Njega naziva Jahve. Ta riječ znači: „JA SAM ONAJ PRISUTNI.“ Što je kasnije dobilo značenje: „JA SAM KOJI JESAM.“ A to u apsolutnom smislu te riječi znači: VJEČNO „JESAM.“ Za razliku od našeg ljudskog: „nije me bilo, sada jesam, neće me biti“ ili za razliku od: „prošlost, sadašnjost, budućnost,“ svih stvorenih stvari. Bog je jedini taj koji postoji – UVIJEK. Kao da Bog kaţe: „PRISUTAN SAM I SPREMAN DJELOVATI.“ Jahve je dakle, onaj koji je tamo – svugdje, koji postoji. „ON KOJI JEST.“ Ime mu ne govori o tome što je on u sebi, nego što je on za nas, u prilog ĉovjeku. On je onaj na koga se moţe osloniti i na koga se moţe raĉunati u svim okolnostima. Bog je to koji je vjeran ĉovjeku u kontinuitetu. Ali, milosrdni Bog zahtijeva i od ĉovjeka, s kojim je sklopio savez, stalnu vjernost. Današnja ĉitanja otkrivaju ljudsku slabost, do mjere nevjere. Stoga je današnji poziv na obraćenje, snaţan. Tema je: obratiti se Bogu i obraćenje njegovati kao trajan čin svojega života. Obraćenje je utkano u govor o tragedijama. Početak evanđelja spominje strašan dogaĊaj, vjerojatno Pilatovo gušenje pobune. Dogodio se pokolj Galilejaca u hramu, dok su prinosili ţrtvovane ţivotinje. Narod je taj dogaĊaj tumaĉio kao Boţju kaznu. Isusov odgovor je: „Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ Narod govori Isusu o još jednom tragiĉnom dogaĊaju, opet se pozivajući na njihov grijeh i tragediju. Tada im Isus iznosi prispodobu o neplodnoj smokvi. Bog strpljivo ĉeka svakoga na obraćenje. Tragiĉni dogaĊaji sluţe Isusu da ljude upozori i usmjeri na obraćenje

Najava

Isus upućuje poziv na obraćenje svojim suvremenicima, bazirajući se na dnevne događaje – rekli bi danas na novinske izvještaje. Ratovi, nesreće, potresi, bolesti, glad, droga, terorizam, nasilje, rasizam i…Sve ovo puni stranice našega dnevnog tiska i znakovi su kroz koje nas Bog poziva na obraćenje. Isus nam ne dopušta u njima gledati znakove Božje kazne. Sve ove nedaće rezultat su, čovjekova nehumanog postupanja, čovjekova ponašanja koje ne prihvaća Boga djelatnog u povijesti. Izreka: Bog oprašta uvijek, čovjek nekad, a priroda nikad.

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (Izl 3, 1-8a. 13-15)
Čitanje Knjige Izlaska

Biblijska Knjiga Izlaska djelo je više autora koji su obradili dvije glavne teme: osloboĊenje Izraelaca iz egipatskog ropstva i Sinajski savez. Uz ove dvije glavne teme, nalazi se i tema: putovanje Izraelaca kroz pustinju. Glavni lik je Mojsije koji je ţivio oko 1300 god. pr. Kr. Mojsije je odrastao na dvoru egipatskog faraona, gdje je primio egipatski odgoj i obrazovanje. On nikada nije, u svojoj duši, zaboravio svoje podrijetlo, te je suosjećao s patnjama svoga naroda. Pomagao je svom porobljenom narodu. Jednom je u obrani ubio Egipćana koji je zlostavljao i tukao Izraelca. Tada je morao pobjeći iz Egipta, od faraonove osvete. Otišao je u midjansku zemlju. Tamo se oţenio s kćerkom svećenika Jitra. Ovonedjeljno 1. čitanje, uzeto je iz Knjige Izlaska, iz poglavlja „Mojsijeva mladost i poziv,“ odlomci: „Gorući grm,“ „Poziv Mojsijev“ i „Bog objavljuje svoje ime.“ Mojsije je pasao ovce tasta Jitra. Bog Mojsiju najavljuje razgovor preko glasnika – anĊela, a potom dolazi do njihova razgovora. Iz gorućeg grma Bog ga zove: „Mojsije! Mojsije!“ „Evo me!“ – javi se on. „Ne prilazi ovamo!“ reĉe mu: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Bog mu dalje reĉe: „Ja sam, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.“ Mojsije je zaklonio lice, jer se bojao Boga gledati. Bog šalje Mojsija kao svog posrednika spasiti svoj narod. Bog se objavljuje kao Izbavitelj svojega naroda. Bog mu govori dalje: „Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove.“ Bog dakle, obećava Mojsiju da će izbaviti njegov narod iz „šaka egipatskih“ i odvesti ga u zemlju kojom „teče med i mlijeko.“ U ovoj situaciji Bog Mojsiju „Objavljuje svoje ime.“ Bog mu govori da je on ONAJ koji stoji iza svojih rijeĉi. Kaţe mu da će njegov narod spoznati tko je on kad vide što će on za njih uĉiniti. Bog Mojsiju reĉe: „JA SAM KOJI JESAM!“… Ovako kaži Izraelcima: Onaj koji jest – JAHVE, BOG otaca vaših…posla me k vama.“ Tim rijeĉima Mojsije nije dobio cjelovitu sliku o Bogu, jer se Boţja bit ne moţe omeĊiti ljudskim izriĉajem (ljudskim rijeĉima). No, dobili su spoznaju da je Bog „TU“ meĊu njima, da se narod moţe na njega osloniti. On je taj koji će im pomoći da se oslobode ropstva i da krenu u slobodu. Izraelci se nisu usuĊivali izgovarati Boţje ime. Gdje god je u Bibliji stajalo Jahve, oni su ĉitali Adonaj, tj. Gospodin. Takav je naš Bog, Bog Saveza: on stoji sa svojom rijeĉju, on će je, nama u prilog, izvršiti. On to „SAM“ jamĉi. I mi smo Boţji saveznici. (Boţji savez s Abrahamom). Bog dakle, oĉekuje da ćemo i mi stajati iza svoje rijeĉi i zaloţiti se za Boga cijelim svojim bićem. Hoćemo li?

Psalam (Ps 103, 1-4. 6-8. 11)

Psalam 103 je Davidov i ima naslov „Bog je ljubav.“ Psalam 103 po knjiţevnoj vrsti spada u HIMNE. Ti Psalmi su uvijek jednako graĊeni. Svaki poĉinje poticajem na pohvalu Bogu. Bog je sama ljubav, čista ljubav i kao takav On je (samo) milostiv i pravedan. „Milosrdan je i milostiv Gospodin.“ David uvijek slavi Boga i traţi njegovu zaštitu i pomoć u svim djelima svojim. On govori: „Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina…i ne zaboravi dobročinstva njegova.“ Bog grešniku (Davidu) otpušta grijehe. Iscjeljuje sve slabosti, njegove. Od propasti izbavlja mu ţivot. Pripjev Psalma nadovezuje se na objavu Boţjega imena Mojsiju: „Mojsiju objavi putove svoje, sinovima Izraelovim djela svoja.“ Cijeli Psalam razvija milosrĊe i dobrotu. Bog se objavio kao Spasitelj i Izbavitelj, dakle, kao „milosrdan i milostiv.“ „Ne postupa s nama po grijesima našim…dobrota je njegova s onima koji ga se boje.“ A tko se treba bojati Boga? Boga se boje grešnici, jer su uplašeni i nemirni zbog svojih grijeha. Pravednik se ne treba Boga bojati. Jer je Bog uvijek s njim: u dobru, u nevolji i u grijehu.

Drugo čitanje (1Kor 10, 1-6. 10-12)
Čitanje 1. Poslanice Korinćanima

Apostol Pavao je na svojem 2. misijskom putovanju, najvjerojatnije zimi 50-51. godine, stigao iz Atene u Korint i tu poĉeo propovijedati EvanĊelje. Nakon godine i pol njegove djelatnosti, već je postojala ţiva kršćanska zajednica. Kršćanska zajednica, u tom luĉkom poganskom gradu, nailazila je na velike probleme za svoje djelovanje i ţivot u Kristu. Pavao se borio svim srcem svojim, svojim radom i djelovanjem da spasi novu kršćansku zajednicu koja je postala prvo vaţnije misijsko središte na europskom tlu. U današnjem 2. čitanju, iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, Pavao se sluţi „Poukom Izraelove prošlosti,“ da bi urazumio svoje novo-kršćane. Pavao ih izvještava kako su Hebreji, za svog izlaska iz ropstva, bili obdareni Boţjom pomoći: prisutnost oblaka, prijelaz preko Crvenog mora, dar blagovanja mane, izbijanje vode iz stijene. Ipak svi su oni izginuli, jer nisu znali, nisu mogli, odoljeti zemaljskim zadovoljstvima. „Oblak“ je u Starom zavjetu bio znak Boţje prisutnosti, a prolaz „kroz more“ znak Boţjeg potpunog zauzimanja za svoj narod. Izraelci su izašli iz egipatskog ropstva prolazom kroz Crveno more: „…i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru…“ i svi su jeli isto duhovno jelo – „manu s neba“ i pili su isto duhovno piće kad je Mojsije iz stijene izbio vodu… „stijena bijaše (po Pavlu) Krist.“ Time su naznaĉeni temeljni sakramenti kršćanske inicijacije: krst i euharistija. UsporeĊeni su „oblak“ i „more“ s krštenjem, a „mana“ i „voda iz stijene“ s euharistijom. To su bile Boţje milosti koje su Izraelci iznevjerili i stradali u pustinji. Pavao uĉi korintske kršćane, a i nas, da ne mrmljaju, nego da moraju prihvatiti opomenu, kako ne bi pali i bili iskljuĉeni iz posljednjih vremena. Moramo se dobro zaloţiti na putu ţivota za Boga i bliţnjega. To nam je ozbiljna Pavlova poruka, opomena: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ Dobro pazimo!

Evanđelje (Lk 13, 1-9)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U taj ĉas doĊoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih ţrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam; nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći duţnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ Nato im pripovjedi ovu prispodobu: „Imao netko smokvu zasaĊenu u svom vinogradu. DoĊe traţeć ploda na njoj i ne naĊe pa reĉe vinogradaru: 'Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?' A on mu odgovori: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Moţda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'“ 

Zaključak: 

Isus poziva na obraćenje. Nesreće koje su prikazane u evanĊelju nisu nuţno Boţja kazna, već poziv na obraćenje. Mi ljudi skloni smo tome da nesreće i nevolje drugih, pripisujemo Bogu koji ih kaţnjava. No nije tako, govori nam Isus. Naš Bog ne kaţnjava. Naš Bog je strpljiv i ljubavlju ispunjen. Naš Bog i nas ĉeka. On ĉeka i mene i tebe na obraćenje. On svakome daje mogućnost popravka, obraćenja. Bog je definitivno ušao u našu povijest u osobi Isusa Krista, a to znaĉi, ušao je i u naše ţivote. Tako i obratiti se znaĉi prihvatiti Boga u povijesti, znaĉi stati na Boţju stranu, u Bogu vidjeti središte svih naših misli, odluka i djela. A biti na Boţjoj strani znaĉi uvijek i svuda iskreno traţiti ono što je istinito, pravedno, dobro i pošteno. No, to se ĉesto kosi s našim ţeljama, interesima i potrebama. Ako hoćeš uništiti ĉovjeka, pustite mu da radi što hoće, rekao je netko mudar. Obraćenje – okretanje Bogu preduvjet je dakle, ĉovjekova opstanka na zemlji, preduvjet je da ĉovjek ne izgubi samoga sebe, da ne promaši svoju egzistenciju, nego da ovaj ţivot uĉini plodnim za vjeĉnost. Isus upućuje poziv na obraćenje svojim suvremenicima, bazirajući se na dnevnim dogaĊajima, nesrećama. (Pobunjene Galilejce u hramu, poubijali su Pilatovi vojnici, a 18 Jeruzalemaca ubio je srušeni zid u kupalištu). Isus njima, a i nama, ne dopušta u tim nesrećama gledati znakove Boţje kazne. Nego nam kaţe da su sve nedaće rezultat ĉovjekova nehumanog postupanja, ĉovjekova sebiĉnog ponašanja, koji ne prihvaća Boga djelatnog u povijesti. Bog je veoma strpljiv s nama. To potvrĊuje prispodoba o neplodnoj smokvi iz današnjeg evanĊelja. Za njega vrijeme „kada“ našeg obraćenja, nije vaţno. Vaţna je nada da će se ono dogoditi, da ćemo jednog dana stati na Boţju stranu. Gospodar od smokve oĉekuje plodove. Smokvu mjeri samo plodovima, a plodova nema. Gospodaru je dojadilo i ţeli smokvu posjeći. No, gospodar ne poseţe za sjekirom, jer, izmeĊu njega i smokve stoji vinogradar. On se brine za smokvu. On kao radnik osjeća i krivicu, što smokva ne rodi. Moţda se nije dovoljno trudio oko nje. Sada on moli Gospodara da ostavi smokvu, još jedan rod i da će se on oko nje potruditi okopavanjem, gnojenjem i dodatnim vremenom, kako bi donijela rod. Gospodar je Bog Otac, Stvoritelj smokve, svih nas. Vinogradar je Isus Krist, koji je zaduţen za 'uzgoj' smokve, svih nas. A mi? Mi smo oni koji moramo prihvatiti njegovu Rijeĉ, njegov 'uzgoj' i donijeti PLOD!

• < Prethodno
• Slijedeće >