Župa Kraljice svete Krunice

Četvrta Korizmena Nedjelja

U današnjoj četvrtoj nedjelji Korizme, evanđelista Luke, Bog dolazi ususret svome narodu. Bog je dobar i strpljiv. Bog čeka povratak svoga naroda. On čeka naš povratak. Ključna riječ svih današnjih čitanja je RADOST, zbog čovjekova povratka s krivoga puta, na pravi put – Božji put. U 1.čitanju iz biblije Staroga zavjeta, Mojsijev nasljednik Jošua opisuje prvu Pashu koju su slavili Izraelci nakon izlaska iz egipatskog ropstva (13. stoljeće pr. Kr). Oni blaguju beskvasni kruh i prženo zrnje od prvog uroda sa zemlje kananske. Jošua čuje Boţju riječ: „Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.“ Slijedila je RADOST i zahvala naroda zbog oslobođenja iz egipatskog ropstva i konačnog ostvarenja Božjeg obećanja. Apostol, sv. Pavao, u 2. čitanju, piše kršćanskoj zajednici u Korintu: „Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio…polažući u nas riječ pomirenja.“ Iz ovoga slijedi RADOST: zbog pomirenja između Boga i ljudi i između ljudi međusobno. A evanđelist Luka, opisuje RADOST oca kojemu se „izgubljeni sin“ pokajao i vratio. Bog nam dolazi ususret u svojoj Utjelovljenoj riječi kako bi rasvijetlio našu ljudsku egzistenciju svjetlom svoje božanske istine i života vječnog. Isus je i danas među nama i danas možemo prihvatiti Božju riječ koja je svjetlo našim stazama. Isus ne bira samo bezgrješne, tada bi loše prošao, jer takvih ima malo ili ih uopće i nema. On bira nas sve: malene, grješne, sa svom našom bijedom, kako bi se njegova snaga očitovala u našoj slabosti. Bog nas dakle, nije izabrao i pozvao, jer smo ga bili dostojni, jer smo bili bez mana, pogrešaka. Naprotiv! Izabire nas takve kakvi jesmo: slabe i nemoćne grešnike kao što su i svi drugi. Poziva nas da budemo njegovi sinovi u Sinu, „nova stvorenja,“ u kojima božanska moć nadilazi i neutralizira ljudsku nemoć i slabost. Bog nam daruje život, ali uz Sinov križ!

Najava

Isus upravlja svoju riječ svakome od nas: „Takav si da bi se na tebi očitovala djela Božja“ (Iv 9,3). Jedino kao ponizan, možda čak i ponižen, nalaziš se u optimalnim uvjetima za susret s Bogom. Bog nas daruje životom, ali i križevima. Križeve ne dobivamo da bi ih stoički podnosili, nego da neprestano tražimo njegovu pomoć, da se oslanjamo na njega u našoj slabosti i da tako postajemo svjedocima njegove snage i njegova djela otkupljenja.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jš 5, 9a. 10-11)
Čitanje Knjige o Jošui

U hebrejskoj Bibliji: Knjige o Jošui, o Sucima, o Samuelu i o Kraljevima, nazvane su „Prijašnji“ ili „Rani proroci.“ Vrlo je teško odrediti početak proročkog pokreta u Izraelu. U Izraelu je uvijek bilo ljudi, onih koji su svoj život posvetili bližnjemu i Bogu. Naziv prorok, sigurno pripada: Mojsiju, Aronu i Jošui. Njih je Bog pozvao (usp. Izl 3-4), s njima razgovarao i naredio im da u njegovo ime govore narodu. Mojsije i Jošua, uz to, proriču i budućnost (Pnz 29-30; Jš 23,12-16). Na kraju Knjige Ponovljenog zakona, Jošua je određen za Mojsijeva zamjenika, a Knjiga o Jošui počinje odmah poslije smrti Mojsijeve. Knjiga o Jošui ima tri dijela: osvajanje obećane zemlje, 1-12; dioba zemlje između plemena, 13-21; Jošuin svršetak. Poseban je njegov oproštajni govor i velika skupština u Šekemu, 22-24. Sigurno je da knjigu nije napisao sam Jošua, već su se za njezinu izradu koristili i drugi izvori. Osvajanje Obećane zemlje zbivalo se dijelom ratnim pothvatima, a dijelom mirnim prodiranjem i sklapanjem saveza s tamošnjim stanovnicima.

Jošuinu ulogu u zauzimanju središnje Palestine, od prelaska Jordana do skupštine u Šekemu, valja držati povijesnom. To se događalo oko 1200 god. pr. Kr. Knjiga se svršava oproštajnim govorom i smrću Jošuinom (23; 24). U Jošui su crkveni oci vidjeli pralik Isusa Krista: ima isto ime, a prijelaz preko Jordana, kojim uvodi u Obećanu zemlju, predznak je i krštenja u Kristu. A osvajanje i podjela zemlje praslika je pobjede i širenja Crkve. Današnje 1. čitanje, uzeto je iz Knjige o Jošui: Poglavlje drugo „PRIJELAZ PREKO JORDANA,“ iz odlomka 5 „Svetkovanje Pashe.“ Liturgija nam govori o prvoj Pashi koja se slavi u Obećanoj zemlji. Nakon četrdeset godina putovanja pustinjom, povijest spasenja se nastavlja s Jošuom i ulaskom u Obećanu zemlju. Izraelci slave prvu Pashu kao zahvalu za konačno ostvarenje obećanja. Bog se obraća proroku Jošui te mu reče: „Danas skidam s vas sramotu egipatsku.“ Izraelci se dakle, utaboriše u Gilgalu i „ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu.“ Mana je prestala padati s neba. Tu su imali hrane. Oni su RADOSNI i zahvaljuju Jahvi, Bogu. Počeli su jesti (prve) plodove zemlje kananske: „beskvasni kruh i pržena zrnja.“ Sada su u svojoj i na svojoj zemlji i mogu se uzdržavati radom svojih ruku. Prisjećanjem na taj događaj u korizmenom vremenu, kršćanima se svraća pozornost na prijelaz iz nekršćanskog življenja u novi, ljudskiji život – život u Evanđelju. U našoj misi, u euharistiji, prikazujemo „plod zemlje i rad ruku čovječjih.“ čudo je sada u tome što nam se u hrani: kruhu i vinu – hrani za tijelo, daje i nebeska hrana – hrana za dušu.

Psalam (Ps 34, 2-7)

Psalam 34 je Davidov i ima naslov „Pohvala božanske pravde.“ Kralj David, pravednik Božji, pjeva s velikom zahvalnošću za cjelokupnu brigu Božje providnosti i pravednosti. On mu pjesmom zahvaljuje: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima.“ David slavi i hvali Gospodina koji ga prati kroz sva djela njegova. Božja ruka mu pomaže i u mukama i nevoljama njegovim: „Nek' čuju ponizni i nek' se raduju!“ David zove sve ponizne da zajedno slave Gospodina: „Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno!“ I mi zahvaljujemo Gospodinu za sve naše zajednice i za cijelu Crkvu. Zahvaljujemo mu i za darove prirode i za sva djela njegova: za njegovu Riječ, za njegovu Euharistiju – kruh i vino.“ Istom oni kršćani koji se „gladne duše“ i „željna srca“ pričešćuju mogu osjetiti dobrotu i slatkoću Gospodnju. Vjernik s RADOŠĆU pjeva: „Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga…od svih tjeskoba.“

Drugo čitanje (2Kor 5, 17-21)
Čitanje 2. Poslanice Korinćanima

Današnje 2. čitanje, uzeto je iz Druge poslanice apostola Pavla Korinćanima, iz odlomka 5 „Apostolsko služenje na djelu.“ Ili „Služba pomirenja.“ Pavao svraća pozornost na Božje pomirenje s ljudima, koji su 'nastali' po Isusu Kristu – a on je to posvjedočio mukom i smrću na križu. Pavao ih poučava: „Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!“ čovjek je dakle, središte novoga Božjeg stvorenja. On je smješten u središte Božje brige o svemiru koja se ostvaruje u Kristu. „A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.“

Zbog pomirenja s Bogom slijedi RADOST, jer pomirenje s Bogom pomiruje i ljude međusobno. Korizmena ispovijed u obredu sv. pokore zove se sakrament pomirenja. Pavao nastupa kao ambasador pomirenja: svaki je kršćanin dužan barem jednom u godini pristupiti sakramentu pomirenja, te nastaviti živjeti kao „novi stvor,“ Kristov stvor. Kršćanin je po krštenju „čovjek u Kristu.“ Kao što stabljika hrani svojim sokovima pupoljak koji joj je pricijepljen, tako i Krist, po pričesti, u nas pretače svoju milosnu životnost, svoj 'sok.' Tako dakle, živimo od njega, živimo s njim, živimo njegovim životom. U tom se sastoji naše spasenje: živjeti s Kristom. Po Kristu je Bog sa sobom pomirio svijet, pa se i od (nas) vjernika traži da i oni međusobno žive u ponuđenom Božjem miru. Pavao moli Korinćane: „Dajte, pomirite se s Bogom!“ Jer Krista koji je bio bez grijeha, „Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ čovjek postaje polazište za obnovu svijeta kao „poslanik Božji.“ Po čovjeku koji je pomiren s Bogom, Gospodin djeluje u svijetu. Vjernik je „novi stvor“ i po njemu se svijet mijenja. Pošteno raditi i moralno živjeti.

Evanđelje (Lk 15, 1-3. 11-32)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: „Ovaj prima grešnike i blaguje s njima.“ Nato im Isus kaza ovu prispodobu: „Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta' ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.

Primi me kao jednog od svojih najamnika. Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj mu reče: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada izađe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kad dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'“

Zaključak: 

Bog čeka naš povratak. Bog je dobar i strpljiv. Bog je ljubav i dobrota. On šalje svoga Sina ne onima koji misle da su pravedni, već onima koji se smatraju grešnicima. Bog se raduje našem povratku. Ta je poruka i danas tako važna, za one koji se ističu i hvale svojom „svetošću i pravednošću“ te odbacuju ljude, a i braću po vjeri za koju misle i govore da nisu vjerni kao oni. Evanđelje pred nas stavlja prispodobu: „o rasipnom sinu.“ Međutim ovo je više prispodoba: „o milosrdnom ocu.“ Otac je glavni lik ove Isusove priče. On je tu neprestano budan i spreman praštati i ljubiti. Ovaj otac je idealan otac. Očito je da Isus, dok govori, misli na našeg nebeskog Oca i da je cijela prispodoba poziv na oproštenje i pomirenje. Čitajući ovu priču i sami se nalazimo u njoj. Koliko smo pravedni i iskreni prema drugima i koliko smo vjerni Bogu Ocu.

Mlađi je sin sposoban za velika nedjela, ali također i za povratak, obraćenje, prihvaća i prepoznaje ljubav što je otac ima za njega. Stariji sin je pravedan, vrši sve što otac od njega traži, ne želi ničim povrijediti uredne odnose u kući. Međutim, on ne poznaje ljubav. On ne shvaća životnu istinu. On ne zna oprostiti. On misli da može zaslužiti očevu ljubav, da kod oca zarađuje određena životna prava. Njemu nije važan brat, nema nimalo samilosti za njega. U njegovim očima rasipan je otac koji se razbacuje znakovima ljubavi prema propalici. To je ono farizejsko u nama svima. Bog je Otac. A mi bismo htjeli zadužiti Oca, zaslužiti nebo, zaraditi ono što se ne da nićim isplatiti. Ovu je prispodobu Isus izrekao i nama. Ona je za sva vremena. Svaki grješnik ima pristup k Ocu. Bog ga čeka!

• < Prethodno
• Slijedeće >