Župa Kraljice svete Krunice

Peta Korizmena Nedjelja

Korizma je u toku, polako prolazi. Evo, već je stigla i 5. korizmena nedjelja. Korizma je vrijeme intenzivnijeg kršćanskog života, pa stoga i vrijeme produbljivanja kršćanskoga znanja. Svako nedjeljno Evanđelje donosi nam veliku životnu temu – temu kršćanskog obraćenja. U današnjem Evanđelju Isus je zaštitio jednu javnu grešnicu, kad su je pismoznanci i farizeji optužili pred Isusom da su je zatekli u „preljubu,“ a stari Mojsijev zakon propisivao je „kamenovanje“ za taj čin. Pred nas je stavljeno pitanje: Mrziti grijeh – ljubiti grešnika. I grešnik je čovjek. On je čovjek koji je često potrebniji Boga i ljudskog razumijevanja. I što raditi kad ne možemo mrziti nečiji grijeh ako ne zamrzimo i grešnika? Treba prihvatiti pouku iz Evanđelja. Evanđelje ne poznaje i ne priznaje tu dilemu. Gospodin, kakvog nam prikazuje Biblija, jest Bog živih. On nas vodi u BUDUĆNOST, pripravlja nam radost koja se sastoji u prijelazu iz smrti u život. To je bit vazmenog otajstva. Zapravo, današnja sva tri čitanja Svetoga pisma govore o BUDUĆNOSTI. 1 čitanje, govori kako Bog krči putove: krči put kroz more, kroz pustinju. Bog vodi svoj narod u budućnost, iz egipatskog ropstva i kasnije iz babilonskog progonstva. I sv. Pavao, u 2. čitanju, govori o budućnosti. On se želi osloboditi od grešnoga, da bi bio slobodan za BUDUĆNOST. On veli: „Zaboravljam što je iza mene i težim (k onomu) što je ispred mene.“ Osloboditi se od onoga što nije dobro da bi imao pred očima veći poziv: sjedinjenje s Kristom. I mi smo stalno na putu u budućnost. Potrebno je da taj osjećaj za budućnost gajimo u sebi. I nama treba oslobođenje od tereta prošlosti i nam treba lakoća koraka za budućnost. Grešnica je prispjela u Isusovu 'sjenu' i njezin je grijeh nestao. Približimo mu se i mi i ostavimo svoj 'kamen' do njegovih nogu.

Najava

Isus u Evanđelju otvara, jednoj ženi, novu BUDUĆNOST. Točnije rečeno: On je ne osuđuje. On piše na zemlji oslobađajuću presudu. Njegov zakon nije Mojsijev, na kamenu pisan, nego na zemlji pisan. A zemlja može donijeti rod, može dati novi život. Slušajmo Evanđelje srcem. Evanđelje ne samo da oslobađa, nego i okrivljuje sve one koji stoje pred odlukom: baciti ili ne baciti kamen? Zašto spadam među one koji ne bi bacili kamen na grešnicu? Ili bi?

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 43, 16-21)
Čitanje Knjige Izaije

Prorok Izaija spada, nedvojbeno, među velikane proročke misli Staroga zavjeta. On je prorok koji živi u 8. stoljeću, pr. Kr. Svojom porukom bitno određuje svoje vrijeme, ali još je snažnije utjecao na buduće naraštaje – na BUDUĆNOST. Ime proroka Izaije znači: BOG KOJI OTVARA BUDUĆNOST. Poglavlja 1-39 pridaju se proroku koji dakle, djeluje u 8. st. pr. Kr. Ta poglavlja daju povijesno – političko ozračje toga vremena. Drugi dio Izaijine knjige, poglavlje 40-55, napisao je drugi autor, čije ime nije poznato.

Budući da se njegova knjiga naslanja na Izaijinu, a ima i nekih zajedničkih obilježja, njezin se autor naziva Drugim Izaijom ili Deuteroizaijom. Taj je dio različit od onoga prvoga i po stilu i po jeziku i po teološkim temama koje su obrađene, ali posebno po vremenu kada je živio. Drugi Izaija doživio je tragediju razaranja Jeruzalema 587. pr. Kr., uništenje hrama, prekid nacionalne samostalnosti svoga naroda i njegovo odvođenje u Babilon, u zarobljeništvo. On govori o Kiru, perzijskom vladaru, kao o Jahvinu pomazaniku (Iz 45,1) koji će omogućiti povratak Izraelaca u Jeruzalem. (Mladi perzijski kralj Kir, osvojivši vlast nad Babilonom, 538. pr. Kr. objavio je pismeni proglas kojim dopušta svim zarobljenim narodima, pa i Izraelcima, da se mogu vratiti na svoja prijašnja prebivališta). Današnje 1. čitanje, uzeto je iz Knjige proroka Izaije, iz poglavlja 43 „Oslobođenje Izraela“ – „Čudesa novog Izraela.“ Bog, Jahve je vrhovni Gospodar svih naroda i skoro oslobođenje Izraela ulazi u njegov sveopći pothvat. Čini se da će taj izlazak biti sličan onom davnom izlasku iz egipatskog ropstva, budući da je sam Bog, Jahve na djelu. Prorok opominje i hrabri svoj narod riječima: „Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit' mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje…“ Bogu je stalo samo do BUDUĆNOSTI naroda i opominje ih da ne misle na ono što je prošlo. Čudesa prošlosti, prvog izlaska, bit će zasjenjena još većim čudesima koja će Bog, Jahve ostvariti u vrijeme novoga Izlaska. Bog čini nešto novo i o tome prorok govori: „Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši…vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga.“ Novi će izlazak biti veličanstveniji od prvog, dovest će narod u obnovljeni Jeruzalem – pun sjaja. To razlikovanje dvaju vremena „prošlih stvari“ i vremena „budućih stvari,“ predstavlja početak eshatologije (Ponovni Kristov dolazak. Dan Suda). Bliži se vrijeme obnove i to potpune. Prorok daje važnost Bogu Stvoritelju, ali združeno s temom Boga Spasitelja. Izaija postaje prvi izraziti obećavatelj Spasitelja, novoga kralja, Mesije. A on će biti Isus Krist. Bog dakle, obećava i stvara novu BUDUĆNOST u Isusu Kristu.

Psalam (Ps 126, 1-6)

Psalam 126 ima naslov „Pjesma povratnika.“ Psalam je hodočasnička pjesma koju pjevaju povratnici vraćajući se iz tuđinskog ropstva. Za povratnike u domovinu, uz radost, nastaju i problemi oko obnove. Povratak iz progonstva babilonskog predslika je nadolaska mesijanske ere. Narod izraelski se vraća i radosno govori: „…bilo nam je k' o da snivamo. Usta nam bijahu puna smijeha, a jezik klicanja.“ Pogani su za njih govorili: „Silna im djela Gospodin učini!“ Dok prognanici slave i hvale Boga riječima: „Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!“ Bog vraća sužnjeve svoje „ko' potoke negepske! Negepski potoci, gotovo su uvijek suhi (usp. Job 6,15), dok zimi naglo nabujaju i oplode zemlju. „Oni koji siju u suzama, ţanju u pjesmi.“ To su povratnici. (Otišli smo sa strahom u suzama i ostavili sve, a vratili se u 'ništa.' Bog nam je vratio život, ali i radost i pjesmu. Hvala mu!). Ovaj Psalam je pjesma svakog koji duboko proživljava svoje obraćenje i doživljava Božje oproštenje.

Drugo čitanje (Fil 3, 8-14)
Čitanje Poslanice Filipljanima

Na svom drugom misijskom putovanju, 50. god. Pavao je propovijedao evanđelje u gradu Filipima, u Makedoniji, koja je bila rimska vojna kolonija. Zajednica u Filipima bila je Pavlu vrlo odana i privržena. Kada je bio u materijalnoj krizi, oni su mu pomagali – slali su mu novac u Solun (Fil 4,16), a zatim u Korint (2Kor 11,9). Pavao piše Poslanicu Filipljanima u kojoj im se i zahvaljuje za primljene novčane darove koje je primio po njihovu izaslaniku Epafroditu (Fil 4,10-20). I Pavao je prema njima pokazao veliko povjerenje i ljubav. U ovonedjeljnom 2. čitanju, iz Poslanice Filipljanima, uzet je odlomak, iz poglavlja 3, „Pravi put spasenja.“ U Filipima Pavao se obračunava s judeokršćanima, obraćenicima sa židovstva koji su i nadalje ostali vjerni svojim tradicijama i Mojsijevu Zakonu. Pavao se pri tome poziva na svoju židovsku prošlost. Bio je gorljivi farizej, koji se radikalno suprotstavljao Isusovu nauku. Svojim primjerom poučavao je judeokršćane. Nakon njegova tajanstvenog susreta s Isusom kod Damaska, sve prijašnje njegovo postalo je bezvrijedno. On im govori: „Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista.“ Ovaj odlomak je zapravo Pavlova ispovijest. Od trenutka obraćenja, on je izvršio odlučan odabir: s jedne strane Krist, s druge – sve drugo. U usporedbi s Kristom on sve drugo smatra otpadom. No, Krista treba „steći,“ „zaraditi,“ „kupiti.“ Čime? Svojim životom, svojom žrtvom – svime. Sve dati, sve žrtvovati za Krista, pa i sebe samoga. Potrebno je zajedništvo u patnjama Kristovim.U svom apostolskom životu i radu, u neumornom propovijedanju Evanđelja, Pavao je doživljavao mnoge tegobe: razočaranja, protivljenja, progonstva, zatvaranja. To mu omogućuje „zajedništvo s patnjama Kristovim,“ da kroz njih „dosegne“ Krista. On veli: „Ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih.“ Pavao nam upravo slika taj svoj napor da Krista dosegne. „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam (ga) već dohvatio…k cilju hitam, k nagradi…poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ Pavao Kristom zahvaćen, želi Krista doseći. U tom nastojanju, on ne obraća pažnju na prošlost, pa čak ni na vlastite neuspjehe. On gleda samo u BUDUĆNOST. Sav je nagnut naprijed u smjeru Krista Uskrsloga. Slijedimo ga!

Evanđelje (Iv 8, 1-11)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju, pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovo se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i čena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona rece: „Nitko Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više ne griješi.“

Zaključak: 

Hvala ti, Isuse, za ovaj susret. Mi griješimo, Isuse, ali najćešće nemamo 'sreću' da budemo uhvaćeni u grijehu. Često naši grijesi ostaju skriveni od javnosti, nitko o tome ništa ne zna. Vrlo smo vješti pri sakrivanju svojih grijeha od drugih. A ipak ti, Isuse, sve znaš. Znaš da su oni koji su ženu optužili isto tako grešnici. Samo što nisu imali sreću da budu razotkriveni pred tobom. Da jesu – otišli bi „čisti“ od tebe. Ovako, njihov grijeh ostaje. Žena, preljubnica, bila je osuđena na smrt kamenovanjem. Ti si je oslobodio optužnice i ona je mogla od tebe otići u miru. Nisi odobrio njezin grijeh, ali si spasio ženu, osobu, biće koje je slabo i treba snage i praštanja. To biće je Božje stvorenje, tvoja sestra, kojoj je bila potrebna snaga tvoga oprosta – tvoje ljubavi. Dao si joj mogućnost „novoga života“. Pružaš joj ruku, daješ joj život, daješ joj ljubav i snagu da više ne griješi – daješ joj mogućnost obraćenja. U evanđelju ne piše, ali ja sam sigurna Isuse, da je ona ostavila svoje grijehe i krenula drugim putom, tvojim putem. Ona je sigurno postala tvoja vjerna sljedbenica i svjedokinja tvoje Riječi i tvoga Djela. Koliko čudesno poštovanje izaziva tvoj stav Isuse? Ti nikoga ne osuđuješ! Ne zaustavljaš se na prošlosti bilo kojeg čovjeka, već pružaš ruku svakome i vodiš ga u BUDUĆNOST, u novi – vječni život. Učiš nas da i mi trebamo imati takav isti stav prema ljudima s kojima živimo. No, nismo baš 'odlični' učenici, ali se mnogi trudimo biti i slijediti te. Dakle, susret Isusa i one preljubnice iz današnjeg evanđelja pokazuje nam Boga oprosnika koji dobro razlikuje grijeh od grešnika. Ovo božansko razlikovanje grešnika i grijeha vraća vjeru u život, preobražava življenje, jednostavno uvodi čovjeka u sferu USKRSNUĆA. Mi ljudi smo skloni poistovjećivati grešnika i grijeh koji počinja, a to je opasno i dovodi do odbacivanja i kamenovanja. A Isus ne osuđuje preljubnicu, nego njezin grijeh. To je jedina opomena i nama da pazimo kako optužujemo druge. Isus je vrlo odrješit kad kaže: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“ Ta Kristova riječ – idi i ne griješi više – trajno i danas odzvanja u sakramentu pomirenja. Odrješenje koje nam svećenik udjeljuje učinkoviti je i konkretni znak Božjega oproštenja. Dok se hranimo snagom Isusova tijela, predanog, raspetog, darovanog za nas, upijamo u sebe i njegov zakon praštanja i ljubavi; pozvani smo osuditi grijeh, a spašavati grešnika. I nama Isus veli: „Ja te ne osuđujem! Ja te odrješujem od tvojih grijeha! Idi u miru!“

• < Prethodno
• Slijedeće >