Župa Kraljice svete Krunice

Sedamnaesta Nedjelja kroz godinu

17. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, podsjeća nas na ono PRVO u našem životu, a to je: MOLITVA. Sigurno ne postoji ni jedan vjernik koji se ne pita, što i kako ću moliti, Bože? Današnja čitanja potiču nas na razmišljanje o molitvi. Još i više, potiču nas da i mi s učenicima zamolimo Isusa: „Gospodine, nauči nas moliti!“ Molitva je prije svega Božji dar, ali moramo i željeti moliti, moramo izgraditi potrebu za molitvom. Ima dosta definicija o tome, što je molitva. Molitva, koju nas je Isus naučio počinje s riječju „Oče naš“ ili na njegovom materinjem jeziku „Abba,“ što prevedeno znači „Tata.“ Već ova riječ govori u čemu je bit molitve: to je razgovor s Bogom – Ocem, a ne govor o Bogu. To je intimno obraćanje jednoj „osobi“ – „od osobe k osobi,“ „od srca k srcu.“ Molitva je vlastito vjerovanje. „Vjerujem u Boga“ pretočeno u osobni razgovor. Isus je često i dugo molio na samotnom mjestu. Dakako i mi moramo znati stati pred 'trkom' života, izdvojiti se, osamiti se i zamoliti Boga za razgovor. Moliti se može svuda. Dok se vozite tramvajem, dok lagano hodate pored Dunava, Save ili Drave, kada načas zastanete nad svojom knjigom, dok čitate ili učite, na pogled zalaska sunca ili na pogled zvijezda i mjeseca. Dakle, moliti možemo uvijek i na svakom mjestu. Molitva Ocu postaje i zajedništvo s Kristom koji je naš posrednik kod Oca. Zato se ne kaže „Oče moj,“ nego „Oče naš.“ I „kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Time molitelj nije usamljen, on je u zajedništvu s Duhom Svetim, kao i u zajedništvu s cijelom Crkvom. Crkva molitvu pojedinca zagovara i usmjerava kako bi je Bog prihvatio i uslišao. Naša će molitva biti: vapaj Bogu u trenucima boli, u trenucima sreće, zahvala i pohvala Bogu, u trenucima sumnji i kolebanja, molitva postaje naše pitanje i traženje; gdje si Bože? Dođi!

Najava

Oče naš je Isusova molitva. Ona je Isusov dar apostolima i Crkvi. Nju molimo svakodnevno. Ona nas uvodi u ono što ljudsko oko nije vidjelo i uho nije čulo. A ipak – to je Bog pripravio onima koji ga ljube. Isus je došao otkriti, temeljnu istinu vjere, da nam je Bog Otac. On nam u svom nebeskom Ocu daruje sve. To je ono što nazivamo: spasenje, otkupljenje, vječni život, blaženost i kraljevstvo Božje. Isus nas stavlja u krilo svog nebeskog Oca. Tamo smo sigurni!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 18, 20-23)
Čitanje knjige postanka

Ovonedjeljno 1. čitanje, na službi Božjoj, odabrano je iz Knjige Postanka, iz poglavlja 18, „Abraham posreduje za Sodomu.“ Starozavjetni odlomak govori o molidbenom razgovoru između praoca Abrahama i Boga kroz njegove odabrane poslanike „anđele.“ Oni su se uputili prema gradu Sodomi da se sami uvjere u pokvarenost ljudi toga grada. I reče Gospodin: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika…“ Abraham ih odluči ispratiti i između njih se na putu odvija prava teološka rasprava. Abraham MOLI – zagovara kod Boga. On želi spasiti nevine u tome pokvarenom gradu pa reče: „Hoćeš li iskorijeniti i nevine s krivima?

Možda ima 50 nevinih u gradu? Pisac ovdje postavlja pitanje: „Kakva je u Božjim očima vrijednost pravednika nasuprot grešnika?“ Je li i mali broj pravednika vrjedniji od izricanja pravedne osude nad velikim brojem grešnika? Bi li trebalo kolektivno kažnjavati ili izricati pravdu na temelju individualne krivnje? Abraham se upravo bori za dobre, za nevine i zbog njih se upornom MOLITVOM obraća Bogu – Gospodaru svijeta: moli ga za, eventualnih, 50 nevinih, pa 45, pa 30, pa 20 nevinih. Bog mu obećava da zbog 20 nevinih neće uništiti grad. Ali, Abraham se boji da nevinih ima još manje u gradu i zato na kraju reče Gospodinu: „Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?“ Bog odgovori: „Neću uništiti grad zbog te desetorice.“ Znalo se da je grad Sodoma zasluživao kaznu. Bio je simbol pokvarenosti. U njemu je vladao nemoral, umišljenost, oholost i nebriga za siromašne (Post 19,5; Ez 16,49-51). Bog, kao sveznajuće biće nije trebao to preispitivati. To je bilo poznato i samom Abrahamu. Kasnije je taj grad, s još četiri druga, bio uništen od vulkanske erupcije, u blizini Mrtvoga mora. Liturgijski tekst pokazuje da se istina mora ispitati, a ne djelovati brzo i osvetoljubivo, već na temelju pravde i milosrđa. Ne činiti 'pravdu' na temelju kolektivne krivnje, nego individualno kažnjavati prave počinitelje zločina.

Psalam (Ps 138, 1-3. 6-8) 

Psalmi su MOLITVENIK, Duhom Svetim nadahnut. Psalmi predstavljaju najljepše MOLITVE: ljudi, vjernika i čovječanstva. Sam Isus i Djevica Marija bili su molitelji Psalma. Psalam 138, odabran za današnje misno slavlje je „Pjesma zahvalnica.“ Psalam je Davidov i on je prvi-pravi „zahvalitelj“ Bogu. On zahvaljuje Bogu koji je uvijek uslišao njegove MOLBE – MOLITVE. „Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine.“ Molitva je iskreni razgovor čovjeka, vjernika, s Bogom – iskrena zahvala Bogu, za njegovo milosrđe. „Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta.“ Uslišani molitelj grešnik, obraća se novom molbom i iskreno zahvaljuje: „Zahvaljujem imenu tvojemu za tvoju dobrotu i vjernost. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.“ Gospodin je uzvišen – on sve vidi: vidi poniznoga, ali i „oholicu izdaleka poznaje.“ Gospodin je taj koji čovjeka, svoje stvorenje, vodi, čuva i spašava u svakoj nevolji. Posebno kada ga pobožnik MOLI, zaziva žarkom MOLITVOM uz zahvalu: „Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!“ Hvalimo Gospodina!

Drugo čitanje (Kol 2, 12-14)
Čitanje Poslanice Kološanima

Današnje 2. čitanje, uzeto je iz Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima, iz Poglavlja 2, „Krist gospodar ljudi i anđela.“ Pisac odlomka poslanice polaže posebnu važnost na značenje KRŠTENJA. Zato im kaže: „S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsnuli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.“ Kršćani su združeni s Kristom u njegovoj muci, smrti, ukopu, ali i u njegovu uskrsnuću, uzašašću, proslavi i kraljevanju. Ta mistična združenost počinje u trenutku KRŠTENJA. Vjernici su zajedno s Kristom oživljeni, premda su bili mrtvi „zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela.“ Novo je „obrezanje“ Kristovo. Kristovo obrezanje „nematerijalno“ – je duhovno „obrezanje“ – KRŠTENJE. U ono vrijeme krštavali su se samo odrasli. Stari obred krštenja bio je uranjanje: krštenik bi odložio staro odijelo, zaronjen u krsnu vodu kao da je s Kristom suukopan, izranjajući bio je 'obučen' u novu, bijelu haljinu, koja je označavala samoga Krista. „Krista, dakle, obukoste“ (Gal 3,27; Ef 4, 24). Ta egzistencijalna, životna, veza s Kristom zahtijeva od nas da živimo kao oni koji su s Kristom, u krstu, suumrli grijehu i tako oživjeli kao sinovi i kćeri Božje. Današnji odlomak slikovito ističe snagu Kristove žrtve na križu. On uze na se naše grijehe žrtvenom smrću, iz ljubavi. Zakon je obezvrijeđen tako što je s Kristom pribijen na križ. „Milostivo nam je (Bog) oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas,…Nju on ukloni pribivši je na križ.“ Zakon je dakle, prestao važiti, a odsada vrijedi milost Božja i velika ljubav kojom nas Bog uzljubi, te smo „milošću spašeni“ (Ef 2,45). Tu je utemeljena oprosna snaga KRSTA i, nakon krsta, sakramenta pomirenja – ispovijedi i pričesti.

Evanđelje (Lk 11, 1-13)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.“ On im reče: „Kad molite govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ I reče im: „Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj mu iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ Riječ Gospodnja

Zaključak:

Poput djece upravimo svoje MOLITVE OCU. Prva i najvažnija riječ Isusove molitve je: Oče! Ta nam riječ govori o odnosu djeteta prema Ocu. Abba – Tata: to je riječ s kojom djeca 'tepaju' svojim tatama. Ta nas riječ poziva na potpuno predanje i povjerenje onome koji nas neizrecivo ljubi. Isus je često upozoravao da je potrebno imati mentalitet djeteta da se istinski doživi Božja ljubav i blizina. Isus prenosi svoju MOLITVU – OČENAŠ, svojim učenicima. Uočimo hijerarhiju molitvenih nakana u Očenašu: „Sveti se ime tvoje! Kraljevstvo tvoje neka dođe! Volja Božja!“ Dakle, najprije Slava Božja,veličanje imena Božjega. Molitva slavljenja je najdostojnija molitva koju vjernik može izricati Bogu. To je znak da, radi Božje dobrote i radi slave njegova imena, uvijek imamo dovoljno razloga veličati ljubav kojom nas Bog ljubi. Važno je stoga otvoriti se njegovu kraljevstvu. Isus je sam rekao: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Mi sigurno u našem zemaljskom životu tražimo sve ono drugo, a kraljevstvo Božje nam nije često prisutno u svijesti. U molitvenom stavu najvažnije je, zahvaljivanje. To je odlika čovjeka vjernika, otkupljena čovjeka. Molitva je nama grešnicima potrebna i kao prošnja. Bog sluša i uslišava i naše prošnje, ali naša će vječnost biti obiljeţena u jednostavnoj simfoniji zahvaljivanja. U našem životu potreban je prijatelj. Prijatelj je dar. Imati prijatelja, ali i biti prijatelj. Nismo uvijek dobri prijatelji, ne možemo uvijek pomoći, imamo svojih problema i planova. Bog nam ostaje pravi i najsavršeniji prijatelj i Otac ako mu se znamo obratiti sa srcem. Na to nas Isus ohrabruje. Bog je najsavršeniji Prijatelj, najbolji Otac. Isuse, nauči nas moliti. AMEN!

• < Prethodno
• Slijedeće >