Osamnaesta Nedjelja kroz godinu

U današnjoj 18. nedjelji kroz godinu, evanđelista Luke, Isus poučava svoje učenike o stavu koji trebaju zauzeti prema ZEMALJSKIM VRIJEDNOSTIME – zemaljskim dobrima. Unatoč tome što su sve ostavili i krenuli za Isusom, pitanje posjedovanja vrlo je često i kod apostola. Biti Kristov učenik, ne briše u čovjeku želje i potrebe za imati i biti. Isto je pitanje postavio i Propovjednik u Starome Zavjetu, u odlomku koji je odabran za današnje 1. čitanje. On sudbonosno zaključuje da je bogatstvo ispraznost. Jer, želja za bogatstvom vrlo često pretvara dane u muku, poslove u jad, a noći čini nemirnima. Propovjednik ne daje odgovor, kako onima u njegovo vrijeme, koji mudro i uspješno žive i rade ili zgrću i žive isprazno, kao ni nama danas, nego on progovara u ime svake osobe i očekuje odgovor. Današnje evađĊelje nas upozorava na neke temeljne ljudske odrednice. U svjetlu Isusovih riječi što nam je važnije: imati ili biti! Gledajući svijet oko sebe, a i neke naše reakcije i načine razmišljanja, moglo bi se reći da je i nama važnije imati nego biti. Naime, ljude i sebe procjenjujemo u odnosu na ono što imaju i što mi imamo. A Isus ne prosuđuje tako. On ne prosuđuje po vanjštini i po onome što imamo. Najdublja čovjekova bogatstva skrivena su u njegovu srcu, gdje se krije i tajna čovjeka, a tu tajnu Isus vidi. Zbog htjenja da ima više, čovjek je lišen bitnoga: prijateljstva s Bogom. Isus nas opet želi naučiti istinskom životu. Valja pravo procijeniti sve zemaljske vrednote. Stara kršćanska formula kaže: „Služiti se (stvarima), a ne služiti im!“ Evanđelje očito ne poriče da ljudi imaju dužnost svojim radom zasluživati kruh sebi i svojima. Isto tako moraju imati i dan odmora, tj. ritam rada i odmora, što spada u sam ritam Božjeg stvaranja. Kršćanin ne smije okrenuti vrijednosti, nego mudro odabrati kriterije.

Najava

Današnje nas evanđelje ohrabruje da se stalno nastojimo učiti i gledati očima srca; očima srca koje vjeruje, koje se nada i koje ljubi i tako oblikuje naš život. Želim nam svima, da unatoč svojim životnim brigama i potrebama, patnjama i strahovima ne prestanemo tražiti ono što nas „čini bogatima pred Bogom,“ što nas čini zahvalnima, zadovoljnima i veselima. Isus je i došao na svijet da usreći čovjeka.

Njegova je Vesala vijest poziv k sreći, ne samo na nebesima, nego u Kraljevstvu Božjem koje već sada i ovdje treba početi i počelo je s njim.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Prop 1, 2. 2, 21-23)
Čitanje knjige propovjednika

Ovonedjeljni liturgijski odlomak za 1.čitanje, uzet je iz Knjige Propovjednikove, iz poglavlja 1. i 2. Propovjednik veli: „Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ Riječ je o nekome tko je u životu sve postigao što se može postići, na materijalnom planu. No, nakon svega, on ipak dolazi do zaključka kako ga to (sve) postignuto ne može ispuniti i usrećiti. „Jer čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.“ Čovjek koji pošteno i mnogo radi, pun je i briga, „svi su njegovi dani doista mukotrpni,…čak ni noću ne miruje srce njegovo.“ Knjiga Propovjednik napisana je u pesimističkom tonu. Pisac govori: „Sve je ispraznost“ – sve ljudsko: rad, briga, muka, moć, bogatstvo, ljubav, život, znanje, pa i sama mudrost. Dakle, iz ovoga možemo reći; sav čovjekov život na zemlji: „niz je nesuvislih i nevažnih čina što se završavaju bijednom starošću i neizbjeţnom smrću. Smrt sve izjednačuje: mudrace i luđake, bogataše i siromahe, ljude i životinje“ (C. Tomić). Sve što čovjek stvori na zemlji „ne zasićuje ga.“ „Nemirno je srce naše, Bože, dok se ne smiri u tebi!“ (sv. Augustin).

Psalam (Ps 90, 3-6. 12-14. 17) 

Psalam 90 je molitva Mojsijeva, sluge Božjega. Ovo je jedini Psalam koji se pripisuje Mojsiju. Psalam ima naslov, „Krhkost čovjekova.“ Mojsije veliki vjernik i Božji čovjek moli: „Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.“ Psalam je molitva mudraca prožetog Pismima koji razmišlja o čovjekovoj slabosti i o kratkoći, grijesima, skraćena života. „Zbog naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost.“ Ali, Gospodine, „Smrtnike u prah vraćaš i veliš: Vratite se, sinovi ljudski!“ Slab čovjek moli Boga: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.“ Iz spoznaje ljudske krhkosti proizlazi Mudrost koja je strah Božji (Izr 1,7). Dobar je „strah Božji,“ jer opominje čovjeka da ne čini grijehe koji vrijeđaju Boga. I mi smo „Crkva na putu“ u vječnu domovinu. Trebamo paziti da ne promašimo put. „Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama! Daj da nam uspije djelo naših ruku,…“ Važan je svaki trenutak života, svaki kairos – spasenjsko vrijeme koje znači sretnu i često nepovratnu priliku za dobro. U mudru odabiru osobito nam pomaže pažljivost i vjernost Božjoj riječi.

Drugo čitanje (Kol 3, 1-5. 9-11)
Čitanje Poslanice Kološanima

Današnje 2. čitanje odabrano je iz završnog dijela Poslanice Kološanima, poglavlje 3, „Novi život u Kristu.“ Kršćanin je najtješnje sjedinjen s Kristovom smrću i Kristovim uskrsnućem. Pavao govori Kološanima: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim.“ Vjernikov – krštenikov život je skriven s Kristom u Bogu. „Kad se pojavi Krist…tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“ Biti u nebesima znači biti s Kristom. To znači da je i Crkva „već nebeska stvarnost.“ Crkva kao „tijelo“ Kristovo je već „spašeni svijet.“ Naš život mora biti obilježen Kristovim životom, a za to treba „umrtviti“ sve što je grijeh. „Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo!“ Pavao, dakle, postavlja Kristovim krštenicima nove moralne norme u njihovom životu; radu, vjeri, ali i u odnosu prema drugim ljudima. U novom Kristovom moralu najvažnije je: gledati Krista u SVIM LJUDIMA, bez razlike; i odnositi se prema drugima kao prema Kristu. Pavao dalje veli Kološanima, a i svima nama danas: „Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.“ Tako nastaje „novi čovjek,“ – uskrsli čovjek i novi – Božji svijet. Potrebno je, dakle, živjeti novim životom, shvatiti da naše razlike i naše suprotnosti nemaju više značenja. Jedino sveopća Kristova nazočnost ima svoju trajnu vrijednost.

Evanđelje (Lk 12, 13-21)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.“ Nato mu on reče: „Čovječe, tko me postavi sucem ili djeliocem nad vama?“ I dometnu im: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ Kaza im i prispodobu: „Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.“

Zaključak:

U Kristovo vrijeme ljudi su postavljali pitanja o posjedovanju materijalnih dobara, kao što ih postavljamo i mi danas. Materijalna dobra trebaju nam biti samo sredstvo, a nikada cilj života. Sam život je bogatstvo koje ostavlja mogućnost posjedovanja. Isus pojašnjava to prispodobom o bogatom čovjeku kojemu je obilno urodila zemlja. Samim tim što mu je zemlja urodila upozorava da bogatstvo nije od njega, nego da dolazi od drugog izvora, od zemlje – od Boga. Kad to zaboravi, čovjek postaje „bezumnik.“ Bogataš iz Isusove prispodobe zaboravio je značenje zemaljskog bogatstva. Dobiva iznenadno bogatstvo, ljetina je obilno urodila, bila je dobra godina. Pomišlja kako je došlo blagostanje njegovoj duši, za godine mnoge. No, biva upozoren da će mu duša biti zaiskana već te noći. Upao je u zabludu da su bogatstva svijeta blago duše. Onaj, tko se „u Bogu bogati“ taj je stekao blago duše. Bogatiti se u Bogu znači priznati u dubini sebe da ovisiš o Bogu, a time onda postaješ sposoban suditi što je pravedno u odnosu prema drugima. Darivanjem potrebnih, može se samo bogatiti u Bogu. Bogataš iz priče se nikada nije zapitao za potrebe drugih, niti je ikad pomislio na vrijednosti koje nadilaze: počivanje, hranu, piće i užitke. On razgovara samo o onome što posjeduje. Ne vidi ljude. Dobra koja je stekao, jedina su mu briga. Ali, dobra koja imamo prolazna su i lako će pripasti drugima. Isus naučava kako se čovjekov život ne završava na ovoj zemlji. Sveti Pavao zato potiče na težnju prema „onome što je gore“ i na mrtvljenje onoga što nas osobito veže za zemlju: bludnost, nečistoća, strast, požude, varanje drugih i… Ove 'vrijednosti,' ako dominiraju čovjekovim životom, odvlače čovjeka od Boga i čine ga bezumnikom. Ono što se istinski ima, što ostaje s nama, je DOBRO koje je u NAMA, odnosno, dobro koje činimo. Bogatstvo, dakle, nije u „dobrima“ nego u „dobroti“ koja je u nama i koju nosimo sa sobom – pred lice Božje. Gospodine, oslobodi nas naših besmislenih planova kojima svoju nadu za srećom temeljimo isključivo na zemaljskim bogatstvima. Nauči nas da ćemo svoja dobra učiniti plodnima kada ih stavimo u službu života – i to, onog života koji je puno više od jela, pila i odjela. Primimo neprolazna bogatstva Kristova života!

Podijeli