Župa Kraljice svete Krunice

Dvadeset i prva Nedjelja kroz godinu

Današnja 21. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, prati Isusa koji prolazi gradovima i selima i naučava. Naučava svoje učenike, ali i sve druge ljude – muškarce i žene – koji idu za njim i koji ga slušaju. Tema ove nedjelje je: SPASENJE! Tko će se SPASITI? Zanimljivo pitanje.

I Isusu su postavili ovo pitanje u današnjem Evanđelju: „Koliki je broj onih koji će se spasiti?“ No, Isus ne odgovara u matematičkom smislu, ne daje odgovor u postotku ni računom vjerojatnosti, nego odgovara svojim slušateljima u ono vrijeme, a tako bi danas i nama odgovorio: „Ja sam otvorio vrata u život. Mala su, ali širom otvorena.“ A kamo vode ta vrata? Vode „u život“ – u život vječni, u Božje Kraljevstvo.

Isus, dakle, nudi prolaz „u život“ kroz „mala-uska“ vrata. Isus pita! Kako se ti odnosiš prema mojoj ponudi? Nastojiš li ući na ta vrata, preko mene, preko nasljedovanja moga primjera? I onda slijedi upozorenje: mnogo ih je koji će se začuditi kad dođu i nađu vrata zatvorena, a opet ugledaju mnoge strance, sa sjevera i juga, istoka i zapada, koji će ući u slavu Gospodnju. Da! Bog traži, On čeka sve ljude – cijelo čovječanstvo. Već starozavjetni pisci svetih spisa govore da je spasenje od Boga namijenjeno ne samo pojedincima izabranog židovskog naroda,već da ga od Boga mogu primiti ljudi svih naroda. „Uska vrata,“ bila su 'slika' koju je rano kršćanstvo uzelo i kao temelj za moralni život – predstavlja ideju o životu kao borbi za „uska vrata.“

Mi pak imamo i svoju predodžbu o vratima: trebaju biti široka, udobna. Želimo ulaz bez napora. Ipak mi znamo, ako se želi nešto postići, nešto imati od života, treba se i potruditi. Postoje zbilja mnoga lažna vrata: velika, izazovna, svjetla, ali se pred njima ruši i pada na pod.

Postoje i jedna pouzdana vrata u život, doduše mala, uska i lako ih se može previdjeti: „Ja sam vrata. Ja sam život. Ja sam put“ – kaže Isus za sebe. Ali, jasno to kaže nama, da izaberemo pravi put.

Najava

Morate proći kroz uska vrata. Nikomu nije dopušteno proširiti uska vrata kršćanske ljubavi i žrtve; nitko ne posjeduje sigurnu ulaznicu. Naš pravi, vječni život, koji je već ovdje započeo, za Isusa bez sumnje, postoji u zajedništvu s Bogom. I ako netko svuda život traži samo ne kod Boga, jer su njegova vrata u život mala i neupadljiva, nikakvo čudo da on na koncu života stane pred glomazna i paradna, ali zatvorena vrata. Ta vrata nikada ne vode u pravi život.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 66,18-21)
Čitanje knjige proroka Izajie

Veliki prorok SZ, Izaija djeluje u 8. stoljeću Pr. Kr. Rođen je u Jeruzalemu i to u aristokratskoj obitelji. Bio je visoko obrazovan i s kraljevima u povjerljivim odnosima. Bog ga je pozvao u proroke u godini kada je umro kralj Uzija (740. pr.Kr.). Izaija djeluje u Judeji i to za vrijeme četiriju judejskih kraljeva (740-701. pr. Kr).Bilo je to mirno vrijeme za Judeju, doba raskoši, ali i socijalnih nepravdi. Poruka je Izaijina veoma bogata i dalekosežna. Izaija je izvršio veliki utjecaj na svoje učenike, kako u svom vremenu tako i kasnije za vrijeme babilonskog sužanjstva (Deuteroizaija) i nakon njega (Tritoizaija). Za Izaiju Bog je neizmjerno svet – uzvišen iznad ovoga svijeta. Bog ispunja cijeli svijet. Bog je jednostavno Jaki Moćni gospodar, sveopći stvoritelj i jedini upravitelj čovječanstva. Oholost i ljudski grijeh nužno vode u kaznu. Ovo nedjeljno 1. čitanje, odabrano je iz poglavlja 66, odlomak,„Jahvina Slava među narodima.“ Biblijski stručnjaci zastupaju mišljenje da je treći dio Izaije proroka (56-66), djelo više anonimnih proroka.

Dio teksta je napisan u vrijeme babilonskog zarobljeništva, a veći dio nakon povratka. Ta su poglavlja pripisana: TREĆEM Izaiji koji je djelovao između (537-520. god. pr. Kr.), (tzv.TRITOIZAIJA). Konačna redakcija čitave knjige bila je u 3. st. pr. Kr. Bog poproroku poručuje svome izabranom narodu: „Dolazim da saberem sve puke i jezike i oni će doći i vidjeti moju slavu!“ Vrijeme progonstva utjecalo je na Židove da sepočnu intenzivnije suočavati s pitanjem vjerničkog spasenja ne samo pripadnika svoga naroda, već i poganskih naroda. Bog će poslati preživjele povratnike k narodima: „u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan…“ Bitan je govor o spasenju svih ljudi. Zato se nabrajaju narodi iz različitih krajeva: Taršiš označava krajeve današnje Španjolske; Put i Lud su posebna afrička plemena; Mošek i Tubal su krajevi uz Crno more; Javan označava otoke Jonskoga mora i općenito Grčku. Bog poznaje misli i djela svih ljudi. On je sveznajući i vrhovni suveren svega svijeta, koji narodima želi poslati ljude vjere, povratnike iz zarobljeništva, da ih saberu i dovedu: „na Svetu goru u Jeruzalemu…u Dom Gospodnji.“ Jeruzalem, glavni grad Božjega kraljevstva – to više nije zemaljski Jeruzalem, to je „novi“ Jeruzalem – Božje kraljevstvo – stjecište SVIH naroda svijeta. Ovo se utemeljuje u činjenici što je čovjek stvorenje Božje, a ne više u činjenici što on pripada izraelskom narodu. Zato se spasenje ne ograničava samo na Izreal nego pripada svim ljudima (Iz 57-63). Sav svijet postat će „svećenički narod“ – okrenut Bogu i drugima, svojim bližnjima. To je bio govor o eshatološkom spasenju, koji će puno kasnije i posve jasno naviještati Isus iz Nazareta.

Psalam (PS 117, 1-2)

Psalam 117 ima naslov, „Poziv na hvalu.“ To je najkraći Psalam u zbirci od 150 Psalama, Staroga zavjeta. Ovaj najkraći Psalam može se nazvati i misijski Psalam. Svi narodi su pozvani hvaliti Boga. A mnogo kasnije Isus će reći svojima: „Počite posvem svijetu, propovijedajte evanđelje!“ Već sam naslov kaže da ta dva stiha pozivaju na hvalu Bogu - Gospodinu: „Hvalite Gospodina, svi puci, slavite ga svi narodi!“ Svisu narodi pozvani slaviti Gospodina – ne samo Izrael. Bog je prema svim ljudima pun ljubavi, on je vjeran Bog svima. Drugi stih nam to govori: „Silna je prema nama ljubav njegova i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!“ Sam Bog je „ljubav i vjernost.“ Dakako i svi ljudi, njegovi suradnici, trebaju mu biti slični po uzajamnoj ljubavi i vjernosti. Jesmo li to?

Drugo čitanje (Heb 12, 5-7. 11-13)
Čitanje Poslanice Hebrejima

Poslanica Hebrejima nema uobičajenog naslova ni pozdrava. Može se smatrati da jep isana u obliku pisma. Ta se Poslanica može zvati i spisom ohrabrenja (Heb 13,22). Naziv „Hebreji“ označava ju deokršćane koji govore aramejski. Poslanica Hebrejima bila je napisana kršćanskoj zajednici ili većem broju zajednica koji su trpjeli progonstvo. Pisac najprije ističe moć Krista svećenika i važnost njegove žrtve, a onda poziva vjernike da ustraju u vjeri. Poslanica je napisana da ojača oslabljenu vjeru i malodušnost kršćana. Zbog toga pisac svraća pozornost na nebeski svijet – kraljevstvo Božje koje ulijeva pouzdanje. Žrtva za grijehe bitna je tema Poslanice. Veliki problem kršćana onoga vremena bile su patnje i poteškoće progonstva. Zatim su problem stvarali obraćeni Židovi koji su žalili za svojim hramskim bogoslužjem. Pisac stavlja Hebrejima pred oči dobar primjer starozavjetnih patrijarha i njihovu čvrstu vjeru. Novozavjetni Božji narod ima cilj pred očima: Krista koji je ustrajao u svojoj muci i postigao slavu uskrsnuća. Današnje 2. čitanje, uzeto je iz Poslanice Hebrejima, poglavlje 12, „Poziv na postojanost.“ Bog Otac ljubi svoju djecu, ali ih mora i odgajati, zato koristi i „stroge“ odgojne metode: „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, 'šiba' sina koga voli.“ Kršćanin u svojim nevoljama i trpljenjima mora prepoznati iza „udaraca“ i „šiba,“ Boga koji ljubi pa stoga i „kara.“ Bog je dakle,najpozvaniji odgajatelj svih ljudi. Bog kao Otac, ljubi svoje stvorenje i onda kada onone zna za prave uzroke i razloge svoje tjelesne ili duševne boli i patnje. Pisac govori Hebrejima: „Poradi vašeg odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima.“ A za svako odgajanje potrebna je „stega“ koja kasnije donosi: „miomirisni plod pravednosti.“ Vjera nam govori da su sve boli, na zemlji, prolazne te da se ide premacilju postignuća vječne radosti i sreće. Takvo vjerovanje potiče ljude da jedni drugima solidarno olakšavaju boli i patnje kako bi zajedničko življenje bilo ljudskije i Bogu milije. Činimo to!

Evanđelje (Lk 13, 22-30)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus je prolazio gradovima i selima. Reče mu tada netko: „Gospodine,je li malo onih koji se spašavaju?“ A on im reče: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam!' on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' Tada ćete početi govoriti: 'Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!' A on će vam reći: 'Kažem vam: neznam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!' Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvi koji će biti posljednji.“ Riječ Gospodnja!

Zaključak: 

Isusova logika „uskih vrata“ potiče na mudrost malenosti. Kroz uska vrata - mala vrata, mogu proći samo 'maleni' – oni koji se znaju sagnuti, poniziti, oprostiti, pomoći, moliti za druge: zapravo oni koji žive za Božju Riječ i za svoju subraću. Ta mala - uska vrata je; sam Isus Krist i kroz njih će ući oni koji nasljeduju Krista: njegove osjećaje, misli i djela. To su vrata u život. Doduše, mala su i ne upadljiva da ih se lako može previdjeti: „Ja sam vrata! Ja sam život! Ja sam put! – kaže za sebe Isus. Postoje, zbilja, mnoga lažna vrata: osvijetljena neonskim reklamama, privlačna, velika, izazovna, ugodna – poput svjetiljke u koju se zalijeću muhe i leptiri, pa se spaljeni, mrtvi ruše na pod. Naš pravi, vječni život, koji je već ovdje započeo, za Isusa bez sumnje postoji u zajedništvu s Bogom. I ako netko svuda život traži samo ne kod Boga, jer su njegova vrata u život mala i neupadljiva, nikakvo čudo da on na koncu života stane pred glomazna i paradna, ali zatvorena vrata. Ta vrata nisu Kristova vrata i nikada ne mogu voditi u pravi život. Ako je pravi život u zajedništvu s Bogom, onda već sada s njime moram uspostaviti osoban odnos, kako mi ne bi mogao reći da me nepoznaje. I premda su Isusova vrata mala, ona su za mene širom otvorena, to je vesela poruka Evanđelja. I, ako ona na koncu budu ipak zatvorena, to neće biti zbog toga što je ograničen broj mjesta u 'nebesima,' nego što se nije imalo povjerenja u njih, što je nedostajala odlučnost ići Božjim putem prema njima; k velikom, vječnom životu.Dakle, u pogledu „drugog svijeta“ i „drugog života,“ odgovor se krije u ponašanju u ovom svijetu i ovom životu. „Borite se da uđete na uska vrata, kaže Isus, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“ Pitanje spasenja temelj je Isusova nauka i naviještanja. Posve je očekivano da u njegovoj nazočnosti ljudi postavljaju pitanje spasenja, posebno oni koji su bili uvjereni da im je spasenje zbog Božjeg i zabrana osigurano. I sami Isusovi učenici su se pitali: „Tko se onda može spasiti?“ Začuđeni su kad čuju Isusov odgovor da se svi mogu spasiti – svi mogu proći kroz uska vrata.Spasenje je stalan i uporan napor kompletnog čovjeka u svim njegovim dimenzijama. Susretanje s Bogom događa se kroz trajno umiranje sebi, još za života kroz: patnju, bolest, odricanje, siromaštvo, poniženja. O spasenju odlučuje samo: dobrotvornost, zauzetost za istinu, pravdu, mir i ljubav!

• < Prethodno
• Slijedeće >