Dvadeset i druga Nedjelja kroz godinu

Današnja 22. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, pomaže nam da shvatimo kako naći pravo mjesto u svom životu. Glavna misao današnjih liturgijskih čitanja je: PONIZNOST. Poniznost je temeljni stav čovjekov prema Bogu i prema ljudima. Budimo ponizni! Ostanimo ponizni! To Bog-Otac od nas traži. To Isus Krist, naš „sveti Brat“ od nas zahtijeva. Ali, to je za nas ljude vrlo teško, svi želimo biti: prvi, glavni, važni, viđeni, vođe, upravljati s drugima. To su karakteristike većine ljudi (ne svih), svih vremena. Ni Isusovi učenici nisu bili imuni na ta pitanje; tko bi od njih bio prvi ili najveći? Za ponizno i pametno ponašanje potrebna je MUDROST. O tome govori Knjiga Sirahova, u 1. čitanju. Mudri Otac savjetuje sina neka bude krotak i ponizan u svom poslu pa će imati milost kad Boga, ali i kod ljudi. Bog je ljubitelj siromaha! „Napuštene Bog će okućiti, sužnje izvesti na sretnu slobodu (Ps 68). Međutim, u ovom evanđelju o gozbi ima i više od naravne mudrosti. Isus poziva na poniznost na razini pouke o kraljevstvu Božjem. Isus govori svojim suvremenicima i nama. Nije dobro sebe smatrati višim od drugih. To je ono što se otkriva biranjem boljih mjesta za sebe. Pred Bogom smo onakvi kakvi jesmo u dubinama svoga bića. Djeca smo Božja i svi imamo u njegovu srcu pravo na prvo mjesto njegove ljubavi. Priznati se stvorenjem, dakle, ovisimo o Bogu. Potrebni smo njegove milosti. Drugo, priznati svakog čovjeka Božjim stvorom, Božjim sinom i kćeri, pa stoga i svojim bratom, po dostojanstvu i pravu sebi jednakim. Ljudska ljubav i solidarnost potrebna je svima nama, kao i naša njima. To je Isusova logika življenja: biti ponizni sluga. On je tako odlučno za sebe odabrao posljednje mjesto, a to želi i nama.

Najava

Svi želimo prva mjesta, dobra mjesta. A Krist pokazuje da je Kraljevstvo Božje namijenjeno poniznima. Zašto je tako? Jer, smo djeca Božja i svi imamo u njegovu srcu pravo na prvo mjesto njegove ljubavi. To je najdublje dostojanstvo koje pripada svima. Prema tome, na svakom mjestu ti si u isto vrijeme na prvom mjestu, odnosno na pravom mjestu gdje te dosiže ljubav Božja. U takvom shvaćanju ljubavi Božje, nema mjesta za osjećaje nadmoćnosti nad drugima ili za traženje počasti. To je bio problem prvih kršćanskih zajednica kao i nas danas.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Sir 3,17-18. 20. 28-29)
Čitanje knjige Sirahove

Knjiga Sirahova nalazi se među 7 mudrosnih knjiga Staroga zavjeta: „Pjesništvo i mudrosna književnost.“ Prvi spis objelodanio je mladi Ben Sirah oko 190. god. pr. Kr. koji nose hebrejski naslov „Ben Sirah.“ Danas se naziva „Knjiga Sirahova.“ Pisac je bio visoko naobražen. Osobito je proučavao i želio steći mudrost. Imao je svoju školu u Jeruzalemu i poučavao je sinove uglednika. Živio je u vremenu prodora i nametanja helenizma (grčke kulture), njegovom narodu. Ben Sirah se vrlo odlučno suprotstavlja prihvaćanju stranih običaja, posebno helenizaciji. On je pismoznanac koji spaja ljubav prema mudrosti i ljubav prema zakonu. Bio je uvjeren kako se prava mudrost nalazi u Mojsijevu zakonu.

Poštuje Hram, suce i njegove zakone. Mudrost koju naviješta Ben Sirah dolazi od Boga. Početak mudrosti iskazuje se u poštivanju Boga – u strahu da se od njega ne udalji ili da se ne bi zanijekalo njegovo postojanje. Na pisanje knjige odlučio se prvenstveno zato da svom narodu očuva identitet. Naročito je želio poučavati mlade i voditelje naroda, poukama iz Biblije kroz upute, opomene, mudre izreke, te kroz velike likove Staroga saveza koji su svijetli uzori mudrosti življenja i vjernosti Saveza s Bogom. Sirahov spis s hebrejskog jezika preveo je, na grčki jezik, njegov unuk. Crkva je preuzela grčki tekst. Ovonedjeljno liturgijsko 1. čitanje, uzeto je iz Knjige Sirahove, iz poglavlja 3, „Dužnost prema roditeljima.“ Otac poučava sina ovim mudrim riječima: „Sine moj budi krotak u poslu svojem i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.“ Riječ je, dakle, o PONIZNOSTI pred Bogom i skromnosti u postupanju prema ljudima. Nije mudar tko sebe precjenjuje. Što se više poniziš, „naći ćeš milost u Gospodina, on prima počast poniznih.“ Onaj tko je svjestan svoje prave vrijednosti ne treba se napuhavati. Sirah dijeli ljude na dobre i zle, na mudre i lude. „Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njemu ukorijenila.“ U njemu je zlo. Skroman, dobar čovjek traži znanje od pametnijih te pažljivo sve osluškuje i procjenjuje. Mudar čovjek ima „pažljivo uho“ i poučljivo srce. Kroz pažljivo uho i dobro srce lako se uvriježi krepost. Ohol' čovjek je sam sebi dostatan – ne treba nikoga. Bog je jedino velik, a mi smo ljudi „maleni.“ Potrebni smo njegove ljubavi i pomoći. Bahat, čovjek ne treba Boga. A, čovjek ponizan ujedno je i krotak, stoga je i drag i voljen čovjek. Čovjek davno prije Krista, zove svoje na poniznost, zove i nas.

Psalam (Ps 68, 4-5ac. 6-7ab. 10-11)

Psalam 68 je Davidov. Ima zanimljiv naslov, „Slavni put Jahvin od Egipta do Siona.“ Ovaj zahvalni himan doziva u sjećanje velika razdoblja povijesti Božjega naroda. S Božjim narodom u procesiji je Jahve, Bog koji ih vodi. Vodi ih iz Egipta, pustinjom do Siona – kralja Davida, zatim i svih drugih važnih imena Božjega naroda: praotaca, proroka, svećenika, kraljeva. Zahvalni narod slavi Boga Izbavitelja: „Pjevajte Bogu, slavite ime! Ime mu je Gospodin!“ Ovaj Psalam neki bibličari ističu kao molitvu „Božje sirotinje.“ To su ljudi odbačeni, prikraćeni, bez ljudskih prava i zaštite. Ali, Bog je OSVETNIK umjesto njih, onih koji ih tlače: „U dobroti, Bože, ti si pripravio dom siromahu.“ Bog brine za siromahe i oni su njegovi miljenici: „Otac sirota, branitelj udovica,…Napuštene Bog će okućiti, sužnje izvesti na sretnu slobodu.“ Molimo i mi ovaj Božji Psalam – budimo „Božja sirotinja“ i sve svoje pouzdanje stavimo u njega. Slijedimo Boga i svu našu dobrotu i ljubav dajmo ugroženima.

Drugo čitanje (Heb 12, 18-19. 22-24a)
Čitanje Poslanice Hebrejima

Po stilu, sadržaju i načinu pisanja; Pavao se ne može smatrati autorom „Hebreja.“ U tome se slažu i katolički i nekatolički kritičari Biblije. Nema ni točnog anonimnog pisca poslanice Hebrejima (BJ). Poslanica Hebrejima bila je napisana, sigurno, većem broju kršćanskih zajednica koje su trpjele progonstvo. Pisac najprije ističe moć Krista svećenika i važnost njegove žrtve, a onda poziva vjernike da ustraju u vjeri – u svim njihovim nevoljama. Novozavjetni Božji narod ima cilj pred očima: Krist koji je ustrajao u svojoj muci i postigao slavu uskrsnuća. Iskušenja ne smiju obeshrabriti naše vjerovanje, već ga naprotiv učvrstiti. Bog nas nikada ne zaboravlja. On nam daje pouke, pa kao Otac one su često dobre, ali i vrlo bolne. Današnje 2. čitanje, uzeto je iz Poslanice Hebrejima, poglavlje 12, „Eshatološka opomena.“ Eshatološko razdoblje „savršenosti“ započeo je Krist (2,10+). U tekstu se usporenuje Stari i Novi savez s Bogom. Stari savez sklopljen je pod brdom Sinajem u znaku teofanije – Božjeg pojavljivanja. Narod je bio u strahu od Božje snage: „Koji su slušali, zamoliše da im se više ne govori.“ I Mojsije je u strahu pregovarao s Bogom. Novi je savez uzvišeniji od saveza iz prošlosti. Novi savez je naš sadašnji položaj pred Bogom, a onda i naš uzajamni odnos jednih prema drugima. Novi se savez temelji na konačnom redu, na posljednjoj Božjoj objavi koja je nazočna u Isusu Kristu. O tome tekst 2. čitanja kaže: „Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom nebrojenim tisućama anđela.“ Izričajima „Brdo Sion,“ „grad živoga Boga,“ „nebeski Jeruzalem“ – označava se konačno dovršenje – „Eshatološka opomena,“ – ponovni Kristov dolazak. To je Novi Savez i novo bogoslužje koje se temelji na približavanju „Bogu živomu;“ u nasljedovanju Sina i u punom zajedništvu s Bogom. Iako smo još na putu, mi već sada pripadamo nebeskoj Crkvi, zajednici anđela i pravednika, ljudi koji su postigli puninu savršenstva. A sve to zahvaljujemo Posredniku Novoga Saveza, Isusu Kristu. U temelj Novoga Saveza ugrađena je nesebična ljubav posvjedočena posrednikovom otkupiteljskom krvlju i smrću na križu. Nebesko kraljevstvo punine, Božje kraljevstvo, baština je onih koji ustrajno i postojano služe Bogu.

Evanđelje (Lk 14, 1. 7-14)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: „Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je tebe i njega i ne rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome.' Tada ćeš, postižen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozva, da ti rekne: 'Prijatelji, pomaknite se naviše!' Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ A i onome koji ga pozva, kaza: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, no bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ Riječ Gospodnja.

Zaključak: 

Dobra mjesta! Svi želimo dobra mjesta. Ljudi se uvijek guraju za boljim mjestima. A Krist pokazuje da je Kraljevstvo Božje namijenjeno PONIZNIMA. Nije lako prihvatiti takvu kontradiktornu logiku evanđelja. Tekst današnjeg evanđelja prožet je suprotnostima: prva i posljednja mjesta, prvi i posljednji ljudi, uzvisuje i ponizuje. Ovo možemo shvatiti sam ako pred očima imamo Isusa. Ta mudrost Božja razotkrila se u Isusu. Tko želi razumjeti riječi o prvom i posljednjem mjestu treba se zagledati u Isusov život, posebno na zgodu pranja nogu na Posljednjoj večeri. Nitko nema pravo od Boga zahtijevati položaj, prvo mjesto ili što slično. Tko pomišlja da zna koje mu mjesto pripada za stolom u kraljevstvu Božjem mogao bi doživjeti neugodno iznenađenje. Božji pogled počiva na posljednjem, tj. na Isusovom mjestu. On je tako odlučno za sebe odabrao posljednje mjesto da mu ga više nitko ne može ugroziti. To je na osobit način pokazao na Posljednjoj večeri. A nezaboravnu gestu pranja nogu, svojih, učenika, popratio je riječima: „Ja sam među vama kao onaj koji služi.“ To je temelj Evanđelja. To je bit rada Kristovih učenika. A to Isus Krist traži i od nas, svojih vjernika, svojih sljedbenika – da budemo sluge: Bogu i jedni drugima. I konačno, ovo evanđelje želi počastiti SIROMAŠNE. Upućuje sve nas da na svoje gozbe pozivamo kao osobite goste: siromahe, sakate, hrome, slijepe. Sve su to ljudi koji su bili odbačeni iz društva u vrijeme Isusova zemaljskog života. Ali, i u ovom našem vremenu ima puno takvih ljudi: odbačenih, prognanih, izbjeglica, prosjaka, duševno bolesnih, hendikepiranih, opterećenih društvenim mjerilima. To su ljudi koji među nama žive i koje susrećemo svaki dan i pored kojih ravnodušno prolazimo. Pa mi i kod mise pazimo da uvijek budemo uz one koji nam odgovaraju i koji nam neće pokvariti naše dobro raspoloženje. Bože! Što bi na to rekao Isus? Isus i Evanđelje želi potpuno poremetiti naš ustaljeni red. Prvi će biti posljednji, posljednji će biti prvi. Sveta misa je gozba. Pozvani smo da sudjelujemo u njoj u poniznosti. Na misi nas Gospodin i domaćin ove gozbe ne prima na temelju naših zasluga, nego po svojoj dobroti. Zato na misi prije pričesti molimo: Gospodine, nisam dostojan/dostojna! Prepoznajmo se u iskrenoj poniznosti! Na misi smo, ne po svojim zaslugama, nego jer nas je Gospodin Isus pozvao. Njegov je poziv u skladu s pravilima današnjeg evanđelja: zove malene, siromašne. Prepoznajmo se pred njim takvi i samo takvi dobit ćemo mjesto na njegovoj vječnoj gozbi.

Podijeli