Župa Kraljice svete Krunice

Dvadeset i sedma Nedjelja kroz godinu

Današnjom 27. nedjeljom kroz godinu, evanđelist Luka piše kako Isus poučava svoje učenike, a uvijek poučava i nas danas, da je u njihovoj službi i vođenju crkvenih zajednica najvažnije: SLUŽENJE i VJERA u milost Božju – DAR Duha Svetoga. Isusovi apostoli su njegovi odabranici koji će nastaviti njegovo djelo na zemlji nakon njegovog fizičkog odlaska – oni ostaju njegovi poslanici, njegovi nasljednici.

Svaki apostol kao i danas svaki nasljedni poslanik, prima „milosni dar“ koji se dobiva „polaganjem ruku“ – to može biti i potvrda svećeničkog ređenja. „Milosni dar,“ prema grčkom „karizma“ jest naročiti i ničim zasluženi dar Božji kojega dobivaju posebni odabranici Božji. Bog ih je obdario nekim posebnim osjećajem da je on tu, nazočan, posve blizu. Oni ga osjećaju, oni ga gledaju, s njim razgovaraju, vrlo su blizu s Bogom, u srcu i duši. To su bili starozavjetni proroci kao i danas posebni Božji pozvanici.

No, i ti Božji, mistici – karizmatici, doživljavaju, osjećaju, napuštenost od Boga, kao da je Bog posve daleko, kao da ga nema.

Najava

„Umnoži nam vjeru Gospodine!“ Kako? Koliko? Vjera se ne mjeri kvantitativno. Isus odgovara hiperbolom: da i najmanja njihova (naša), vjera može iščupati dudovo drvo iz zemlje i presaditi ga u more. Ali, oni, nažalost, nemaju toliko vjere ni želje. Vjeru prati sumnja. Vjera je Božji dar što djeluje u čovjekovom srcu, a kadra je učiniti, izdržati mnogo više, no što bi bilo presađivati stabla u more. Vjerom: Bog nas povezuje sa svojom svemoći.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Hab 1, 2-3. 2, 2-4)
Čitanje knjige proroka Habakuka

Današnje 1. čitanje, izabrano je iz Knjige proroka Habakuka, iz poglavlja 1, „Razgovor između proroka i Boga.“ Prorok se obraća Bogu ovim riječima: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? 'Vikati k tebi!' a da ti ne spasiš?Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje?Pljačka je i nasilje preda mnom.“ Taj Božji čovjek razmišljao je nad poviješću svoga naroda, a i svijeta u cjelini. U dijalogu s Bogom mučio se pitanjima: „Gdje si, o Bože? Zašto šutiš i skrivaš svoje lice? Prorok, proziva Boga. Zašto ne uništiš one koji čine nepravdu, one koji žive kao da tebe, o Bože, nema?“ To su bila veoma teška pitanja na koja prorok nije nalazio jasne odgovore. Ali, to su pitanja ljudskog opstanka i danas. Unatoč tomu on nije gubio nadu u Božju pravdu. Ipak, prorok je dobio od Boga i odgovor: „Zapiši viđenje, ureži ga na pločice…Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!“ Prorok je vjerovao da Bog ima svoje vrijeme, da je njegov dan kao tisuću ljudskih godina, pa je zato preporučio strpljivo čekanje, jer Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Njegova pravda je „spora,“ ali ona će neizostavno doći. Stoga prorok Bogu prepušta trenutak kada će zahvatiti u povijest, kad će pokazati svoje božanske obračune i nastupiti kao Spasitelj. Dotle, pravednik njegov od svoje vjere živi. „Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.“ Živjeti od vjere, živjeti po vjeri i to ustrajno i zlu vremenu usprkos. To je eto Habakukova poruka. Pravednik treba živjeti od vjere, vjerovati da je Bog vjeran i da će se pokazati kao izbavitelj i Spasitelj. To je sadržaj njegove knjige. Vjerujmo u Božju pravdu!

Psalam (Ps 95, 1-2. 6-9)

Psalam 95, ima naslov „Poziv na Božju hvalu.“ Može se pjevati na Blagdan Sjenica ( Pnz 31,11). Psalam 95 opjevava put Izraelaca kroz pustinju. „Dođite kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!“ „Hrid,“ to je sjećanje na stijenu iz koje poteče voda u pustinji (Izl 17,1s) ili na stijenu na kojoj je bio sagrađen Hram (2Sam 24,18). Izraelski narod zahvaljuje Bogu za svoje izbavljenje iz ropstva: „Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se gospodinu koji nas stvori! Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.“ To je praslika Crkve u hodu, Crkve na putovanju pustinjom – 'ovozemaljskim putem,' u vječnu domovinu. Izraelci su izgubili povjerenje u Boga kad im je pošlo po zlu. Mi smo „ovce paše njegove,“ znamo da nas on „čuva“ i onda kad su crna i bezizgledna vremena. Živimo u snazi njegove riječi. I danas, u nedjeljnim čitanjima, On nam upućuje svoju riječ koja nas vodi našim putovima života. „O da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda…“

Drugo čitanje (Tim 1, 6-8. 13-14)
Čitanje Poslanice Timoteja

Današnje 2. čitanje, službe Božje, odabrano je iz Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju: poglavlje 1, „Milosti koje je Timotej primio.“ Timotej, Pavlov vjerni suradnik i nasljednik dobiva njegovu pouku: „Raspiri milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku…Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ Polaganjem (Pavlovih) ruku Timotej je primio „milosni dar“ – što je i potvrda svećeničkog ređenja. Posebni „milosni dar“ (karizmu) Duha Božjega primaju crkveni službenici (đakoni, svećenici i biskupi), polaganjem ruku, koji nije samo gesta blagoslova već sakramentalni čin. Taj čin daje trajnu karizmu – dar nadnaravne „snage, ljubavi i razbora.“ Božji dar koji je Timotej primio omogućuje mu da ispravno vodi Crkvu. „Milosni dar“ treba u srcu njegovati: „raspirivati – ojačavati.“ Polaganjem ruku, Pavao je Timoteju dao „starješinstvo“ (1Tim 4,14), vodeću ulogu u mjesnoj Crkvi. Timotej je sve naučio od svog učitelja – svog uzora, Pavla. Apostol Pavao, kroz 30-setak godina, ostavio je divan uzor evangelizacije i osobnog svjedočanstva sve do žrtve vlastitog života. Pisac Timoteja podsjeća i hrabri: da se mora „zlopatiti…za evanđelje, po snazi Božjoj.“ To on može i ne treba se stidjeti niti ičega plašiti, jer djeluje po poticajima Duha Božjega. „Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene (Pavla), čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. “ Kršćanski naviještaj mora uvijek biti ukorijenjen u predaji. Predvodnici kršćanskih zajednica moraju brižno čuvati polog vjere (depositum fidei) kako bi to nasljedstvo bilo spasonosno svjetlo svim naraštajima. I vjernici također primaju „milosni dar“ Duha Božjega posebno na krštenju, krizmi i u euharistiji kao „nadnaravnu“ snagu vjere, ufanja i ljubavi, da bi, uz osobnu suradnju, po tim temeljnim datostima mogli riječju i djelom svjedočiti evanđelje.

Evanđelje (Lk 17, 5-10)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: „Umnoži nam vjeru!“ Gospodin im odgovori: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao.“ „Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Ne će li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi, jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'“

Zaključak: 

Gospodine: „Umnoži nam vjeru!“ Apostoli mole Isusa. Kršćanska vjera ima svoj temelj, povijesni temelj, Isusa iz Nazareta. Vjerovati znači: ne znati sve ili znati malo čak i neprecizno. Vjera nije u znanju. Vjera u Isusa pokazuje se u razumijevanju svijeta i života. Vjera u Boga, pokazuje se također u životu. Pokazuje se u načinu ophođenja s ljudima s kojima živimo. Apostoli su ljudi koji sumnjaju. Sumnja i vjera oduvijek su pratile čovjeka. Ovo je vjera za koju apostoli mole da im bude umnožena. Žele više ući u mentalitet, otvorenost i sinovstvo svoga Učitelja prema nebeskom Ocu. Vjera je promjena u srcu koji ovaj ulazak omogućuje. Ta promjena nije kvantitativna nego kvalitativna. Tom promjenom moguće je postići i ono što je čisto ljudski posve nemoguće. U vjeri je moguće reći dudu da se iščupa i presadi u more. Vjera je jedino sredstvo promjene svijeta, jer jedino njome možemo surađivati na ostvarenju Kraljevstva Božjega. Koliko god prolazili putem križa, vjera omogućuje traženje i ostvarenje: istine, pravde, dobra i ljepote. U vjeri s Božjim, drukčijim pogledom na stvarnost; ni sve katastrofe nisu toliko katastrofične. Normalan i zdrav ljudski život, život pravednika, teško je, gotovo nemoguće, ostvariti bez molitve: Gospodine, umnoži nam vjeru. Jer, pravednik živi i živjet će od svoje vjere. Dar vjere uvijek nas smješta u okvire poslušnosti. Vjera nije moć kojom se gospodari, nego dar kojemu se služi i s kojim se služi. Snažna vjera u nam još više rađa stav 'beskorisnih slugu' koji sve primaju od dobroga Oca. Pitajmo se! Što imamo, a da nismo primili? Pouka! U trenucima kad nam se čini da Boga nema, da smo ostavljeni, pomolimo se za vjeru. Osobito kad je srce suho, osjećaji prazni. I malo vjere, poput gorušičinog zrna, dovoljno je da može mijenjati tijek redovitih događaja, oslobađati od robovanja nepravdi. Nema sumnje da je ono s dudom iz Evanđelja, koji bi se na vjerničku riječ iščupao i presadio u more, samo 'slika.' Mnogo je važnije iščupati se iz neumoljivih ovisnosti i strahova i presaditi se u slobodu djece Božje; zakoračiti u nepoznato; imati vjere u životnim olujama, ne očajavati zbog opasnih valova našega života.

AMEN!

• < Prethodno
• Slijedeće >