Župa Kraljice svete Krunice

Treća Uskrsna nedjelja

U 3. smo vazmenoj ili uskrsnoj nedjelji. Odmičemo se od Uskrsa i idemo k Uzašašću i Duhovima. Sva liturgijska čitanja ove nedjelje govore o ZAJEDNIŠTVU i VJERI UČENIKA s USKRSLIM Isusom. Temelj naše vjere jest sigurnost da je Isus uskrsnuo. No, svaka je nedjelja DAN USKRSNUĆA ili „Mali uskrs.“ (Rusi nedjelju zovu vaskrsenije). Odakle sam naziv nedjelja? Najstariji kršćanski izvori nedjelju zovu „Dan Gospodnji.“ Nedjelja je Dan kada je Gospodin Isus uskrsnuo. Nedjelja je, dakle, dan posvećen Gospodinu Isusu – rođendan Uskrsloga. Tako je nedjelja među ljudima i narodima postala „neradni dan.“ Nedjelja je dan odmora. Nedjeljom se odustaje od svih poslova: težačkih, tvorničkih, trgovačkih, obrazovnih i…. Sve treba biti zatvoreno, osim neophodnih ustanova kao što su bolnice, hitna služba, dežurne ljekarne, policija, vatrogasci i…Crkve. Svaka nedjelja je Obiteljski blagdan, praznik. Pravilo života u nedjelju u seoskoj obitelji je: nahraniti samo marvu, svečano se obući i ići u Crkvu na misu. Na misu idu djeca i otac, dok majka, domaćica ili baka, ostaje doma da skuha svečani ručak za 'misare' i cijelu obitelj. Na nedjeljni ručak dolaze i gosti, iz bliže rodbine. Svi drugi poslovi, nedjeljom, stavljaju se u mirovanje. Nažalost, danas se ta dobra pravila remete. Umjesto pune Crkve, puni su kafići, trgovine otvorene zbog većeg profita, održavaju se sportske i druge priredbe itd. To znači: ne svetkovati u nedjelju, ne ići u Crkvu, ne družiti se s Kristom, ne blagovati Krista, ne radovati se u crkvenoj bratskoj zajednici. Ime nedjelja dolazi od: ne djelam = ne radim. U romanskim jezicima: dan Gospodnji je, dies Dominika, pa stoga u talijanskom domenica, u francuskom dimanche. No, taj „nerad“ treba biti veća zaposlenost Gospodinom i čovjekom u potrebi

Najava

Gospodin Isus je USKRSNUO! Temelj naše vjere je jest da je Isus uskrsnuo. Slavljenje nedjelje oduvijek podsjeća svakog vjernika, svakoga od nas, da je uskrsnuće dalo novi smisao ljudskoj povijesti. Srce svakog dana Gospodnjega, svake nedjelje, je: bratski sastanak cijele kršćanske zajednice s Gospodinom, osobito u euharistiji. U euharistiji se na poseban način ostvaruje susret sviju vjernika u Crkvi s Gospodinom, Uskrslim. Budimo na susretu!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 2, 14. 22-33)
Čitanje Djela apostolska

U današnjoj nedjeljnoj misi za 1. čitanje, odabran je tekst iz Djela apostolskih, iz poglavlja 2., „Petrov govor.“ Proslava Isusa Krista odvija se u tri stupnja: uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha Svetoga. (Grčki naziv za Duhove je Pentekoste. To je 50, a označava pedeseti dan nakon blagdana Pashe). U Djelima, proslavljeni Gospodin djeluje u svojoj Crkvi, a po njoj i u svijetu, silom Duha Svetoga. Djelovanje Duha očituje se najprije u izvanrednoj snazi apostolskog propovijedanja i u bratskoj ljubavi među članovima prve zajednice. Apostol Petar, pun Duha Svetoga; započinje svoj poznati govor u Jeruzalemu. Govori svima prisutnima: „Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima,…njega…razapeste i pogubiste.“ U ovom odlomku svoga govora, Petar naglašava da iza Isusa iz Nazareta stoji sam Bog, Otac. Sve što je činio, činio je u ime Očevo, kao njegov Poslanik i Sin. Otac je uvijek s njim, a posebno u smrti.

Kruna tih potvrda upravo su, Uskrs i Duhovi. Petar, čelnik apostolskog zbora govori: „Ali, Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.“ Ovaj izričaj „Bog ga uskrisi!“ – pripisuje se Ocu. Bog, Otac USKRSOM je zahvatio u povijest Isusa da ga potvrdi i ovjeri kao Gospodina. To je ogromna potvrda, snažan doživljaj koliko Isusa, Otac LJUBI. Veoma je važno što Petar ovdje spominje i recitira Davidov zahvalni Psalam 16, „Bog – moja baština.“ Petar zanosno govori mnoštvu: „Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: 'Praotac je David umro, pokopan je i eno mu meñu nama groba…Ali je znao, da mu se zakletvom zakle Bog da će plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo.' Nije (Krist) ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda.“ Petar tada završava ovako svoj govor: „Toga Isusa USKRISI Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.“ Petar kao pročelnik Dvanaestorice, koji nije mogao prihvatiti sve muke i smrt svoga Učitelja, napušta ga, a sada osnažen Duhom Uskrsloga, hrabro i neustrašivo istupa pred narodom. On svjedoči Kristovo uskrsnuće koje je SPASONOSNO, ne samo za Židove, već za SVE ljude – za cijelo čovječanstvo.

Psalam (Ps 16, 1-2a. 5. 7-11)

Psalam 16 je Davidov i ima naslov, „Jahve – moja baština.“ U ovom Psalmu religioznost Staroga zavjeta dosiže jedan od najviših dometa, jedan od najljepših izraza. Psalam slavi vjeru i povjerenje u Boga, Jahvu, radost zajedništva s njime i sigurnost života pod njegovom zaštitom. Pjesnik ima pouzdanje da će zbog povezanosti s Bogom izbjeći i samoj nemiloj smrti. Ta posljednja misao sasvim je jasno izražena u novozavjetnoj primjeni Psalma, što ga Djela apostolska primjenjuju, na Kristovo uskrsnuće, pa dosljedno i na naše suuskrsnuće s Kristom. Psalam prvenstveno izražava zahvalnost ugrožena vjernika Bogu, za izbavljenje. David je sa svim svojim grijesima uvijek ostao vjeran Bogu. Skrušeno je molio oprost, od Boga, za svoje grijehe i uvijek je bio uslišan. Psalmist zahvaljuje Bogu riječima: „Čuvaj me Bože, jer se tebi utječem…Ti si moj gospodar!“ Gospodin je pobožniku SVE, zato pjeva i moli: „Gospodin mi je baština i čaša: Ti (on) u ruci držiš sudbinu moju.“ Petar ovaj Psalam usmjerava na Isusa i veli: „Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna da ne posrnem.“ Današnja ga liturgija stavlja svojim vjernicima u srce i u usta, da ga pjevaju. Pripjev nam pokazuje: da nam je cijeli ovozemaljski život „staza života:“ „Pokaži mi, Gospodine, stazu života!“ – kao put u sretnu vječnost. I na kraju vjernik moli Boga radostan: „Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ Ako, dakle, s Kristom „pijemo iz iste čaše,“ koju mu je namijenio Otac, kao baštinici njegova križa, smrti i muke, bit ćemo također i baštinici njegova uskrsnuća (usp. Mt 20,22; Mk 10,38; Iv 18,11).

Drugo čitanje (1Pt 1, 17-21)
Čitanje iz prve i druge poslanice apostola Petra

Za današnje ovonedjeljno 2. čitanje, odabran je tekst iz Prve poslanice svetoga Petra apostola, iz poglavlja 1., „Poziv na svetost. Budnost.“ Apostolski Prvak, Petar piše svim kršćanima, tepa im: „Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji neprestano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti.“ Prvak apostolski opominje da treba „živjeti bogobojazno“ – što znači truditi se – ne izgubiti prijateljstvo s Bogom – kloniti se grijeha. To može biti i život „u strahu,“ što je normalan strah svakoga čovjeka pred Božjom veličinom. Bogu pripada sveti strah, to jest klanjanje. Caru pak i svakoj vlasti pripada čast, a braći i sestrama cjelovita ljubav. Bog, Otac, stoji na početku i svršetku sve povijesti spasenja: pojedinca i svijeta. A Krist stoji između Boga, Oca i ljudi. On nam je dao milost da Boga zovemo Ocem, da postanemo njegovi sinovi i kćeri (Iv 1,12). Petar ističe i drugi razlog kršćanskog imena i života: Krist nas je skupo platio: „Niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego DRAGOCJENOM KRVLJU Kristovom, JAGANJCA NEVINA i bez mane.“ Novi zavjet često ističe KRV Isusovu kao cijenu našega spasenja. Bog, Otac je: Spasitelj, Darovatelj, on LJUBI, ali i SUDI. Kršćanstvo je odgovornost. Zato se moramo prema Bogu odnositi kao sinovi i kćeri, a jedni prema drugima kao braća. Petar zato poučava: „On (Krist) bijaše…predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas (nas) koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da VJERA vaša i NADA bude u Bogu.“ Petar još podsjeća kako je vjerničko vrijeme zapravo vrijeme proputovanja obilježeno vjerom i nadom u Boga koji je jamac ispunjenja neuništivog cilja života vječnoga. U vrijeme opasnosti po vjeru, u vrijeme progonstva, pisac želi vjernicima predočiti bitnu poruku vjere: da je Isus umro i uskrsnuo te da po KRSTU vjernicima daruje svoj novi život. To je izvor NADE koja ohrabruje i budi odgovornost usred neprijateljski raspoloženog svijeta. Ovo posebno pravilo vrijedi i za nas danas koji smo na putu Božjem, u novu domovinu – u život vječni.

Evanđelje (Lk 24, 13-35)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: „Što to putem pretresate meñu sobom?“ Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana.“A on će: „Što to?“ Odgovore mu: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.“ A on će im: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: „Ostani s nama, jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“ (Petru). Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Riječ Gospodnja.

Zaključak:   

Prepoznaše Isusa u lomljenju kruha! Dvojica učenika na putu u Emaus slika su ljudskoga odgovora na krize u zajednici. Kad nastupe krize i iskušenja, pojedinci okreću leđa, odlaze, traže drugi put. Isusova smrt bila je iznimna kriza za zajednicu apostola. Dvojica odustaju, odlaze. Ali, Uskrsli ih ne napušta. Isuse, krećeš s dvojicom učenika prema Emausu. Čudno, nisu te prepoznali! Kako nisu čuli i prepoznali tvoj glas? Morao si puno toga tumačiti iz Pisma kako bi im protumačio sve što o tebi, Mesiji, piše. Govorio si im s uvjerenjem i ljubavlju. Oni su s pažnjom slušali i upijali u sebe tvoju poruku.Tek će kasnije zaključiti da ih je tvoja riječ 'grijala' i da su osjećali u svom srcu da si to ti. Njihovo će srce reagirati – njihova će se vjera probuditi. Kad ste stigli u Emaus, učenici su te htjeli zadržati sa sobom. Nešto im je govorilo da te ne smiju izgubiti. Već si im putem darovao toliko svjetla i nade. Ustrajali su u svojem navaljivanju, da ostaneš s njima, „jer večer je i dan je na izmaku.“ I ti si Isuse želio i morao s njima ostati. Ušao si i sjeo za stol. A tada si pred njihovim očima „uzeo kruh, razlomio ga i pružio im ga.“ Gdje su im dotad bile oči? Oni te sada prepoznaše. A tebe više nema. Ti si nestao ispred njihovih očiju. Međutim, nisi nestao iz njihova SRCA. Oni nisu žalosni što te više ne vide. Oni su puni tebe Isuse, oni VJERUJU, oni znaju da si živ, da si USKRSNUO, da si tu. Oni znaju gdje te mogu susresti. Sve si im objasnio putem tumačeći Riječ. Sve si im rekao u LOMLJENJU KRUHA. Prepoznavanje je, dakle, uslijedilo po izvršenoj gesti „lomljenja kruha.“ Očito je da je ovaj izvještaj euharistijskog karaktera. Sveti Luka nam dovoljno jasno govori da se prepoznavanje Isusa redovito događa unutar EUHARISTIJE, u Kristovoj, u našoj Crkvi. Po euharistiji se otvaraju „oči vjere.“ U euharistiji se susreće Nevidljivoga. Po euharistiji se dovršava put koji je započeo u 'drugovanju' s Pismima. To je onaj put koji su prevalili učenici dok su osluškivali Isusa. Nakon toga, slijedi povratak učenika u Jeruzalem. Onaj koji je susreo živoga Isusa osjeća neizrecivu potrebu da to podijeli s drugima i da svjedoči svijetu. Ovaj susret potiče učenike da se vrate u zajednicu. Oni svjedoče da se Isusa više ne prepoznaje očima, nego VJEROM, a vjera je u SRCU. Zato njihovo svjedočanstvo, pred braćom u Jeruzalemu, nije potvrđeno riječima, nego propovijedanjem o riječima koje im je govorio na putu, te kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Od sada će oni nositi Isusa u zajednicu, a u zajednici će Isusa nalaziti. Bit će to na osobit način vidljivo u euharistijskom slavlju.Tu nam se daruje Isus i to u riječi koja može zagrijati srce, te u lomljenju kruha. A nama je to poslanje i zahtjev da životom i riječima, kroz radost, ljubav i mir, posvjedočimo drugima: Doista je uskrsnuo Gospodin! AMEN!

• < Prethodno
• Slijedeće >