Župa Kraljice svete Krunice

Šesnaesta Nedjelja kroz godinu

U 16. nedjelji kroz godinu, Isus opet govori u prispodobama. Ovo je prva prispodoba u evanđeoskom nizu o NEPRIJATELJU koji, dok drugi spavaju, posije posred žita KUKOLJ. Ta je situacija bliska svakodnevnom životu. Čovjek često osjeti da ima, oko sebe, ljude koji mu ne žele dobro – pokazuju zlobu, žele napakostiti i osvetiti se. Za takvo ponašanje postoje razni razlozi. Prispodoba jasno govori o onome što se zbiva na njivi. Kukolj o kojem je riječ nije lako prepoznatljiv, dok ne naraste i dozrije. Ako ga se želi odstaraniti prije, uništilo bi se i žito. Zato Gospodar poziva da se na taj trenutak čeka kako se ne bi ugrozio i zdravi urod. Sijač je Bog, sjeme je njegova riječ, dok kukolj sije đavao. Temeljna riječ prispodobe je STRPLJIVOST sijača. Strpljivo, bez ljutnje, treba čekati da oboje; i kukolj i pšenica rastu zajedno do žetve. Isus kaže: „U vrijeme žetve žito će se skupiti u žitnicu, a kukolj predati plamenu.“ Prispodobom Isus tumači kraljevstvo nebesko – Božje okončanje povijesti – dobrih i zlih ljudi. Dobro je – Bog nije nestrpljiv. On ne žuri odvojiti dobre od zlih. Jer nestrpljivim odvajanjem zlih, uništavaju se i dobri. A, Bog strpljivo čeka i sve zle poziva na obraćenje. Kukolj ostaje kukolj i njega čeka čupanje i vatra. On neće imati istu sudbinu kao dobro sjeme. No, vrijeme suda, kada će se kukolj spaliti, pripada Bogu, a ne ljudima. Isus poučava kako je snaga dobra u 'malome,' pričajući druge dvije prispodobe: o GORUŠIČINU sjemenu i KVASCU. Zrno se gorušičino razvija u stablo i tako se daje pticama. Kvasac služi tijestu. Dobro je uvijek besplatno i služi, dok je zlo agresivno i oduzima. Nažalost, riječ je o činjenici da su dobro i zlo uvijek pomiješani. Ljudi su i dobri i zli. Svatko ima dobrih i loših postupaka. Naša je sreća što se Bog očituje strpljivošću. To potvrđuje i današnje 1. čitanje, kao i Psalam. Psalmist ističe kako je Bog „dobar i rado prašta, milosrdan i blag, sama ljubav i vjernost.“

Najava

„Dok su spavali, dođe neprijatelj i posije kukolj.“ Tom rečenicom Isus poziva na budnost, na brigu oko darovane riječi koja poput sjemena klija i raste. Budnost i 'meko' ljudsko srce su „dobra zemlja“ za sjeme riječi. Isus kaže: „Pustite neka rastu!“ Pa ipak, sud se nije promijenio. Kukolj kad naraste bit će iščupan i spaljen, a žito spremljeno u žitnicu. Isus je strpljivi sijač i ne želi izgubiti ni jednu korisnu stabljiku čupajući kukolj. Ali, zlo će iščupati.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mudr 12, 13. 16-19)

Za ovonedjeljno 1. čitanje, odabran je članak iz Knjige Mudrosti, iz poglavlja 12., „Razlozi popustljivosti.“ Pisac o Bogu svome kaže: „Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti.“ Pisac dobro poznaje svoj narod i tekstove njegovih svetih knjiga. Svete knjige traže da njihov Bog; osveti, kazni i istrijebi one koji se neprijateljski odnose prema Izraelu. No, njihov dobri, jaki Bog to ne čini. Pisac sve više spoznaje Boga i govori: „Jakost svoju (Bože) pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost, onih koji je spoznaše.“ Kod pisca je sazrelo uvjerenje kako je Bog u svojoj biti različit od onoga što ljudi o njemu misle, kako ga prosuđuju i od onoga što od njega očekuju. Pisac Knjige Mudrosti direktno se obraća Bogu: „Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom, jer…moć ti je pri ruci…narod svoj si poučio da pravednik ima (treba), biti čovječan.“ Bog je veći od svake ljudske misli o njemu; pravedniji od svakog dometa pravednosti; čovječniji od svake ljudske moguće dobrote. Bog je, dakle, svemoćan i pravedan – Bog koji se brine za sve: „može sve poštedjeti,“ „sudi blago,“ „postupa pažljivo,“ daje ljudima „dobru nadu“ i mogućnost „kajanja.“ Ali, Bog je strpljiv i prema onima koji čine ZLO, zato što su i ta bića njegova stvorenja i voli ih jednakom ljubavlju kao i pravednike. Nekažnjavanjem Bog im daje šansu za popravak i obraćenje – za napuštanje zla koje ometa pravilan rast čovječnosti u njima i u ljudima s kojima žive. Samo dobrotom otklanjamo zlo.

Psalam (86, 5-6. 9-10. 15-16a)

Psalam 86 je Davidova „Molitva u nevolji.“ Kralj David moli Boga, Jahvu u nevolji i grijehu. „Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.“ Svemogući Bog (poosobljen), ponovo dolazi uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji i u ljudskim srcima. „Svi narodi što ih stvori doći će i klanjat se tebi Gospodine, i slavit će ime tvoje.“ Svi će narodi slaviti ime Gospodnje: „Jer ti si velik i činiš čudesa: ti si jedini Bog.“ Božja pravda utire put; ona je uvjet mira i sreće. „No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.“ Psalam 86 se izvrsno naslanja na 1. čitanje. Slavi Bogu svemogućeg, milosrdnog, pravednog i punog ljubavi za sva svoja stvorenja.

Drugo čitanje (Rim 8, 26-27)

Za današnje, misno 2. čitanja, odabran je tekst iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima, iz poglavlja 8., „Određeni za slavu.“ Osmo se poglavlje zbog jasnog sadržaja smatra najvažnijim dijelom Pisma. Kršćanski se život (sad) opisuje kao „život u Duhu.“ Suprotnost je „život po tijelu.“ Duha čovjeku daje Isus Krist, a primaju ga ljudi u novoj slobodi „Božje djece.“ Sadašnji je život još uvijek putovanje u NADI. Još uvijek, Kristovi sljedbenici čekaju potpuno 'cvjetanje' života u Kristu. Bog nam ga je poklonio. Ali se već sada mogu razviti zahvalnost i radost, jer je poklonjena Božja ljubav neizmjerna. Duh Sveti je veliki djelatnik u životu svakog kršćanina. To je najveći sadržaj poglavlja Rim 8. Zapravo sav kršćaninov život treba biti „život u Duhu. Pavao u Poslanici Rimljanima piše: „Braćo! Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proriče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.“ Današnji, vrlo kratki odlomak iz Rim 8, povezuje u jedno Duha Svetoga i našu MOLITVU. Duh Sveti pokreće u nama molitvu kao klanjanje Bogu. Po Luki, vrhunska je želja naše molitve upravo ta da nam Otac daruje svojega Duha (Lk 11,13). A po ovom odlomku – Duh Sveti je subjekt naše molitve: on moli u nama. Molitva je proživljavanje našega zajedništva s Bogom. Religiozan čovjek – vjernik živi u ozračju božanskog „Ti Bože, u meni!“ Taj se život najspontanije izražava u molitvi. Često pitamo: „Kako moliti?“ Temeljno je pravilo: molimo kako najbolje znamo. Razgovarajmo s Bogom, kao s vjernim prijateljem. Duh Sveti će već znati dobro „prevesti-prenijeti,“ našu molitvu Bogu, Ocu. Iz Pavla vjernika provaljuje pobjednički poklik: Bog je za nas!

Evanđelje (Mt 13, 24-43)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo? A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek' oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.“' I drugu im prispodobu iznese: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ I drugu im kaza prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.“ Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je skriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uñe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: „Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.“ On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.“ „Tko ima uši, neka čuje!“

Zaključak: 

Isus govori u PRISPODOBAMA. Matejev evanđeoski odlomak donosi TRI prispodobe. Isus ih tumači. Isus poučava o Kraljevstvu nebeskom i tumači ga prispodobama. On iznosi narodu prvu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita KUKOLJ i ode.“ Ovo je prva prispodoba u evanñeoskom nizu o neprijatelju koji, dok drugi spavaju, posije posred žita kukolj. Kukolj je u žitu! Sada je pitanje kako i kada ga treba odstraniti, iščupati iz žita. Gospodar Bog, zna kada; samo onda kad i kukolj i pšenica dozriju, dakle, za vrijeme žetve. Tada će se kukolj odvojiti od žita i spaliti, a žito spremiti u Gospodarevu žitnicu. Zašto Gospodar nije ranije dopustio odvajanje kukolja? Zato da ne uništi dobro sjeme koje je već počelo rasti. Jer, uništavajući zlo, uvijek uništavamo i postojeće dobro. Za uništavanje zla treba zato odabrati pravi trenutak. A Bog to zna! Vrijeme suda pripada Bogu. Neprijatelj, podmeće, uništava, obmanjuje, krade. Situacija poznata našem svakodnevnom životu. Pitanje radnika u prvoj prispodobi je i naše pitanje: „Gospodaru, odakle kukolj?“ Mi to na sličan način postavljamo sebi, drugima i Bogu: „Odakle zlo u svijetu?“ Kako to da čovjek može biti tako zao? Zašto se dogañaju tolika zlodjela? Zašto toliki nevini stradavaju? Riječ je o činjenici da su dobro i zlo uvijek pomiješani. To je zbilja našeg zemaljskog života. Ljudi su dobri i zli; svatko od nas osjeća u sebi trenutke dobroga, ali i lošega. I mi bi čim bi vidjeli kukolj odmah ga čupali. Ali, Bog Otac, Bog Sin, ne čine tako. Oni ne žele izgubiti ni jednu stabljiku. Oni STRPLJIVO čekaju da se zli ljudi poprave, obrate. Druga prispodoba govori o sitnom gorušičinom zrnu. Isus o tome govori: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posije ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje…ali kad uzraste,…Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ Dobro je 'malo' i gotovo neprimjetno. Isus priča i treću prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.“ Kvasac služi tijestu. Vrlo mala količina kvasca 'diže' tijesto i pretvara ga u ukusni kruh ili kolač. Ovdje se dobro pokazuje kao besplatno darivanje. Zlo je agresivno i oduzima drugima životni prostor. Dobro se daje i služi.