Dvadeset i druga Nedjelja kroz godinu
- Detalji
- Objavljeno 31 Kolovoz 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika. Nema trećega. Od prvoga dana u školi djeca se susreću s time. Ako se nekoga želi obezvrijediti, najgore je od svega reći da je on ‘luzer’. Bolje da ti kaže da si luđak, idiot. Samo nemoj reći ‘luzer’ (gubitnik). Pogledajmo malo televizijske emisije: ‘Moj tata protiv tvoga tate!’ Kviz znanja tko će pobijediti, natjecanje u kuhanju, natjecanje u plesu, Hrvatska traži zvijezdu, i sl. Više nema zabave radi zabave, plesa radi plesa, pjevanja radi pjevanja… Pobjeda je postala imperativ, a svi pred kamerama lažu kako je važno sudjelovati. Sindrom ‘pobijedi ili umri’ zahvatio je sve slojeve društva. Postali smo opsjednuti da budemo bolji od drugih, moćniji od drugih, bogatiji od drugih, ljepši od drugih… Važno je biti prvi. Nije važno po kojoj cijeni i na čiji račun. Svoja tijela, svoj um, svoje živce u ludom natjecanju dovodimo do krajnjih granica.
Arogancija je često povezana s uspjehom. Želi se svima pokazati kako si uspio, da si bolji od njih. S druge strane, iz gubitništva se rađaju takozvane žrtve. Često se ljudi pomire s tom ulogom. Ostatak života provedu u samosažaljenju, bez ikakve motivacije, uvjereni da je to njihova sudbina za koju su krivi drugi oko njih. Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Isusov paradoks: izgubiti da zadobiješ. Toliko smo puta čuli ove Isusove riječi. I teško ih shvaćamo i prihvaćamo. Svećenici se trude rastumačiti duboko značenje te Isusove izjave. Zbilja, kako nekome reći da je u biti pobjednik, ako se on osjeća kao gubitnik, iskorišten, prezren, prevaren? Reći nekome tko trpi zbog svoga neispunjenoga života: ‘Ne, ti si ipak na strani pobjednika!’ – zvuči kao lažna utjeha.
Možda imaju pravo oni koji tvrde da za ilustraciju ovih Isusovih riječi ne treba teoretiziranje, već pripovijedanje istinitih životnih priča ljudi koji su te riječi živjeli i po cijenu velike patnje i životne ugroze. A to su kršćanski duhovni velikani, znani i neznani Isusovi nasljedovatelji, ljudi koji su svojim životom posvjedočili što konkretno znači izgubiti život poradi Krista i evanđelja. Spomenimo samo neke: Dietrich Bonhoeffer, kardinal Stepinac, Majka Terezija, biskup Romero, M. L. King, Alfred Delp, Dorothy Day i bezbrojni drugi. Svi oni potvrđuju veliku istinu da nikada nije bilo lako na ovoj zemlji Božjim ljudima. Lik i sudbina proroka Jeremija upravo potresno prikazuje razapetost između onoga na što ga Bog potiče i onoga što bi narod od njega tražio.
Kada Isusove riječi - Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga - promatramo kroz prizmu istinitih životnih priča naših suvremenika, lakše im se prepuštamo, i shvaćamo njihovu istinitost upravo u trenutcima vlastitih padova i životnih udaraca. Nasljedovanje Isusa (cijena učeništva) ne mora uvijek jamčiti život bez boli i problema. Shvaćamo da nema veličine bez služenja, ni nasljedovanja bez žrtve. Isus se okrene i reče Petru: ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’ Tko su u ovom svijetu istinski gubitnici a tko dobitnici? Što je pogled neba, a što je pogled zemlje? Što je razmišljanje zemaljskog čovjeka, a što razmišljanje duhovnog čovjeka? Vrijedi o tome razmisliti.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jr 20, 7-9)
Čitanje knjige proroka Jeremije
Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: »Neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime«. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više. Riječ Gospodnja
Ovaj tekst je posljednji ulomak takozvanih »Jeremijinih ispovijesti«, koje se nalaze raspršene u prethodnim poglavljima ove biblijske knjige (pogl. 11, 15, 17, 18) i koje nam daju razumjeti složenost duše neshvaćenog i progonjenog proroka. Cjelovito čitanje ovog ulomka, sve do 18. Retka, još će bolje osvijetliti izmjenjivanje osjećaja koji sad spopadaju proroka s obzirom na Boga (oganj koji ne uspijeva obuzdati: usp. r. 9), sad prikazuju Boga kao zavodnika koji ga protiv njegove volje na nešto prisiljava i koga prorok vidi u korijenu svih nesreća kojima je obilježen cijeli tijek njegova života (»Proklet bio dan kad se rodih«: r. 14).
Ona riječ, koju je Jeremija nekoć gutao s ushićenjem i s radošću srca (Jer 15, 16), sada postaje razlog rugla i sramote. No, pobjeći od proročkog poslanja jest kao htjeti u vlastitu srcu ugasiti plamen božanske žeravice.
Drugo čitanje (Rim12, 1-2)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljenima
Braćo, zaklinjem vas milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. Riječ Gospodnja.
Na završetku odlomka posvećenog židovskom problemu Pavao je shvatio da je božansko milosrđe pokretač božanskih nauma s obzirom na Židove i pogane. U ime tog milosrđa, odnosno kao odgovor na primljenu milost, on sada, uvodeći posljednji dio poslanice – odlomak poticajne naravi –, preklinje braću u vjeri da vlastitom postojanju dadnu svetu i bogoslužnu dimenziju. Duhovno bogoslužje (doslovno: logikós, to jest 'po Lógosu'!), to će reći izvršeno u Duhu Uskrsloga, podrazumijeva da se čovjek preda Gospodinu (u ženidbenom smislu, kako upućuje glagol) u cjelovitosti i konkretnosti (»tijelo«) vlastite osobe, kao »živa, sveta, Bogu mila« žrtva. Riječ je, dakle, o daru koji se ne sastoji od životinjskih žrtava koje zamjenjuju ljudski prinos, koji biva posvećen Duhom posinstva razlivenim u srcima našim i koji nas čini »milima Bogu«. Posljedica takvoga jednog životnog usmjerenja, s jedne nas strane brani od »suobličavanja« mentalitetu sadašnjeg svijeta koji je potpuno suprotan evanđeoskom naučavanju, a s druge nam strane dopušta da izvršimo vlastitu 'preobrazbu' koja podrazumijeva obnavljanje pameti (evanđeoska metánoia). Tako se postaje sposobnima za istinsko razlučivanje duhova, čiji se plod sastoji u činjenju onoga što je dobro, Bogu milo i savršeno, odnosno usmjereno na potpuno vršenje božanske volje.
Evanđelje (Mt 16, 21-27)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«
Zaključak:
»Nauči se prezirati spoljašnost, a zavoli unutarnji život i vidjet ćeš, gdje kraljevstvo Božje dolazi u te« (Nasljeduj Krista, 2, 1). Riječ je o odijeljivanju, i to silom, od one spoljašnosti u koju se zatvara i ograničava život čovjeka, da se potom okrene obnovi nutrine, one nutrine iz koje dolazi čovjekov značaj. Takvo postignuće podrazumijeva udaljavanje od izvanjskih stvarnosti, budući da dok si zaokupljen njima ne možeš misliti na sebe: Krist će doći k tebi ako mu u sebi pripraviš dostojno boravište, na što te pisac djela Nasljeduj Krista snažno nagovara: »Načini u sebi mjesta za Krista i ne dopusti ulazak nikom drugom«. Kolika udaljavanja nisu obuhvaćena u izrazu »nikom drugom«!
Udaljavanje od stvari, od svih stvari u kojima se naše srce pokatkad zadržava a da toga nismo ni svjesni, i koje nam priječe da potpuno prionemo uz Krista; ; udaljavanje od mjesta uz koja srce lako prianja i to pokatkad pod prividom dobra; udaljavanje od osoba, u smislu da naši osjećaji ne smiju u nama priječiti pobjedu Krista niti je sprječavati u drugima. (G. LAZZATI, Il regno di Dio è in mezzo a noi, I, Milano 1976, str. 19s.).
