Župa Kraljice svete Krunice

Druga Nedjelja kroz godinu

U 2. smo nedjelji kroz godinu. Ključna riječ svih čitanje ove nedjelje je: Evo JAGANJCA BOŽJEGA koji odnosi grijeh svijeta! Liturgijska ili crkvena godina može se podijeliti u tri razdoblja: došašće s božićnim vremenom (6 do 7 nedjelja) – korizma s uskrsnim vremenom (6 korizmenih i 7 uskrsnih nedjelja) i – tzv. „vrijeme kroz godinu“ (34 nedjelje: prvih 5-10, nakon Bogojavljenja, a ostale nakon Duhova). Na čelu prvih desetak nedjelja kroz godinu stoji blagdan Krštenja Isusova, a na kraju, 34. nedjelje „kroz godinu“ slavi se blagdan Krista Kralja. Ta tri razdoblja liturgijske godine mogu se označiti kao ŽIVOT s KRISTOM. Sv. Pavao veli: „Život je naš s Kristom skriven u Bogu“ (Kol 3,3). Prvo razdoblje, došašća i Božića donosi nam misterij našega bogosinstva: postajemo sinovi Božji u Sinu njegovu, rođenom Isusu. Drugim razdobljem, ulazimo u misterij pashe-prijelaza: postajemo, postupno, suobličeni s Kristom – sudjelujući u njegovim patnjama sve se više uzdižemo k njegovu uskrsnuću i proslavi. U trećem razdoblju, u nedjeljam kroz godinu, proživljavamo misterij svojega bogoučeništva. U ovim nedjeljama Krist poučava nas, svoj puk, svoje vjernike. Krist je naš božanski Učitelj, riječima i djelima, a mi njegovi – bogoučenici. Sveti Pavao bi nam rekao: „Dječice moja! Sve vas u trudovima ponovo rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4,19). Krist je došao, spasiti nas! 

Najava

„Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Crkava je u Ivanovim riječima o Isusu kao jaganjcu prepoznala 'srce' Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. I među vjernicima u Crkvi stoji onaj koga se ne vidi i ne prepoznaje. Potreban je, dakle, netko, kao Ivan, da pokaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana Krstitelja na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove prisutnosti među ljudima. Isus se rodio da bude „svjetlost svijeta.“ 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 49, 3. 5-6)
Čitanje knjige proroka Izaije

Za današnje 1. čitanje, odabran je odlomak iz knjige proroka Izaije II., iz poglavlja 49., „Druga pjesma o Sluzi Jahvinom.“ Izaija opisuje poslanje izabranika Božjeg, koji će postati SVJETLOST za sve narode – svjetlost svijeta. Po proroku Izaiji govori Bog: „Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!...govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim…Jakova, da se sabere Izrael.“ Govori se, dakle, o jednom sinu izabranog naroda koji će biti ispunjen Duhom Božjim i koji će (kao takav) postati SVJETLOST za sve narode. Božji Sluga osobno potvrđuje, po proroku Izaiji: „Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga.“ Sluga će biti u 'službi,' on će biti „sluga“ koji je izvor i punina svjetla. Bog Sluzi dalje govori: „Premalo je da mi budeš Sluga, da…vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.“ Pjesmu o Suzi Jahvinu, proroka Izaije, prva Crkva je primijenila na Isusa Krista. Isus Krist ima od nebeskog Oca poslanje da bude svjetlost čitavom čovječanstvu. Također i SVI ljudi koji dopuste da budu obasjani njegovom svjetlošću, imaju poslanje – zadatak da svojim načinom života unose svjetlost u tamu ljudskog življenja. Svaki kršćanin, po krstu, pozvan je sudjelovati u poslanju Kristovu. Trebamo, dakle, u sebi razvijati svijest da smo „sluge Boga,“ Oca, koji se po nama želi proslaviti. A to ćemo postati-biti ako živimo po Kristu i surađujemo u spasenju svih ljudi. Kao kršćani razvijajmo međusobne ljudske odnose!

Psalam (Ps 40, 2. 4. 7-10)

Psalam 40 je Davidov. Kralj David bio je veliki štovatelj Boga. U svom dugom kraljevanju sve što je činio, činio je uz molitvu i Božju pomoć. Za grijehe molio je oprost i skrušeno zahvaljivao Bogu. Pjesnik se obraća Gospodinu s potpunom vjerom u njega: „Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.“ Svaki vjernik, „sluga“ – pjeva Gospodinu: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!“ Ovaj Psalam Crkva primjenjuje na Krista Isusa, Slugu Božjega, ali i na sve nas vjernike. U svitku knjige piše za mene: „Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.“ Uši si mi (Bože) otvorio i ja te sada čujem: „Pravdu ću tvoju naviještati u zboru velikom…“

Drugo čitanje (1Kor 1, 1-3)
Čitanje 1. poslanice Korinćanima

Za današnju nedjelju, za 2. čitanje, odabran je Početak Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, „Naslov, pozdrav, zahvala.“ Kod pisanja poslanice Pavao najprije imenuje sebe. S njegovim imenom je povezan i naslov „apostol Isusa Krista.“ To navodi na njegov autoritet. Pavao je opunomoćeni poslanik Isusa Krista i time se poistovjećuje a onim tko ga šalje – Isusom Kristom. Iza Krista, koji mu se pred Damaskom ukazao, nazire se, sam Bog (usp. Iv 14,6). Pavao i njegov suradnik Sosten pišu Korintskim kršćanima. Pavao sebe i brata Sostena predstavlja: „Ja, Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima…što prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.“ Pavao se, dakle, najprije predstavlja imenom, te dodaje da je on apostol, ali ne svojom voljom, nego „po Božjoj volji pozvan.“ Tako već od početka naglašava da je izvor apostolske službe sam Bog koji ne dozvoljava razlike u Crkvi. Poslanica je upućena „Crkvi Božjoj u Korintu.“ „Crkva“ (grč. ekklesia) znači skup pozvanih, a ovdje to je skup koji pripada Bogu. Kršćani su izdvojeni od svijeta kako bi pripali Kristu, a Bog ih je pozvao i učinio svetima. Crkva je zajednica molitve, jer se u njoj „prizivlje ime Isusa Krista.“ Na kraju Pavao izriče i pozdrav: „Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista.“ „Prizivati ime Isusa Krista“ znači priznavati Krista da je on Kyrios – Gospodin – Gospodar, da je Sin Božji i Brat ljudi, Spasitelj, Učitelj. Priznavati Isusa trebamo cijelim svojim životom: ne samo ustima, nego i srcem, ne samo mislima, nego i djelom. Po Isusu Kristu postali smo članovi Božje obitelji. Bog, prva osoba božanskoga trojstva, Otac je Isusa Krista i – po Isusu – Otac naš – svih nas. U kršćanstvu: sve ima posebnu vrijednost pod vidom vječnosti. Kršćani svjesni svoga poziva i poslanja, svojim stilom života, unose u taj svijet SVJETLO za raspoznavanje i odabir pravih vrijednosti života.

Evanđelje (Iv 1, 29-34)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom, jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato doñoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“ I posvjedoči Ivan: „Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji!“ Riječ Gospodnja. 

Zaključak: 

Ivan Krstitelj, svjedok Sina Božjega. Ivan Krstitelj kao pravi svjedok, smatra se manjim od Spasitelja koga naviješta riječju i životom. U tekstu evanđelja za ovu nedjelju pozornost privlače riječi Ivana Krstitelja, koje je on izgovorio ukazujući na Isusa, a one glase: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ U Starom zavjetu, grijehe naroda odnosio je „žrtveni jarac,“ u pustinju. Novi zavjet ima „Jaganjca Božjeg“ – nevinu žrtvu, koja grijeh svijeta uzima na sebe svojom smrću, ali oživljava, biva uskrišena i ne osvećuje se onima koji su je nepravedno osudili, žrtvovali i usmrtili. On im poklanja svoju nenasilnu ljubav po kojoj bi se trebali pročistiti i očišćeni SPASITI. Isus je, slikovito rečeno, „Jaganjac Božji.“ On je objavitelj Boga praštanja i neizmjerne ljubavi. Nas, dakle, grešne ljude može spasiti jedino onaj koji nas voli. Isus donosi SVJETLO na prosvjetljenje zalutalih, onih koji su zašli u duboku tamu života. Takvima, kao i svima nama, istinsko spasenje dolazi po slobodnom odabiru tog Svjetla koje dolazi po „Jaganjcu Božjem“ – Sinu Božjem. Ivan je svjedok Sina Božjega, ali i njegovi učenici. Ivanovi učenici ostaju s Isusom, ne samo onaj dan kad se krstio, nego cijeli život. Pronašli su u njemu Mesiju, ostvarenje svojih čežnji, put do Oca i zato ostaju s njime. Svoje spoznaje ne zadržavaju za sebe, nego postaju svjedoci pronađenoga. Od njihova svjedočanstva, od njihova posjeta Isusu i ostanka s njime živi i naša današnja vjera. I nama Isus izravno ili po njima upućuje poziv: Dođite i vidjet ćete, Ja sam s vama! Crkva je u Ivanovim riječima o Isusu kao Jaganjcu prepoznala bit Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. To je razlog zašto svećenik, neposredno prije pričesti, podižući hostiju izgovara Ivanove riječi. Među vjernicima, dakle, stoji netko koga se ne vidi i ne prepoznaje. Potreban je netko kao Ivan da pokaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove prisutnosti među ljudima. Crkva nastavlja naviještati oslobođenje grijeha kao središnje Isusovo djelovanje. Preko Ivanovih riječi, izrečenim za vrijeme euharistije, zajednica vjernika u razlomljenom kruhu prepoznaje prisutnog Krista i kliče mu. Nas Isus ne poziva samo riječima: dođite i vidite nego: uzmite i jedite, uzmite i pijte, blagujte mene da bih bio s vama i vi sa mnom. Isus nas poziva u svetište svoga bića.

• < Prethodno
• Slijedeće >