Druga Korizmena Nedjelja
- Detalji
- Objavljeno 12 Ožujak 2017
- Napisao/la Dražen Đukić
Na korizmenom smo putu! U 2. smo korizmenoj nedjelji. Nakon nedjelje s tematikom kušnje, ova nedjelja vodi nas danas na Goru, na susret s Isusom koji je pred učenicima PREOBRAŽEN Očevim SVJETLOM. Na Gori je, Očevim svjetlom, preobraženi Isus, učenicima otkriven u NOVOM svjetlu. Događaj preobraženja ima svoje određeno mjesto. Isus POVEDE učenike „na goru visoku u osamu.“ U iskustvu biblijskog čovjeka gora je mjesto Božjega objavljenja i susreta s njim. Sam dolazak na vrh gore otvara novo gledanje. Za susret s Bogom, treba se maknuti „do svijeta,“ iz „doline.“ Odozgor, iz pogleda obasjana Božjim svjetlom, sve izgleda drugačije, pa i PUT koji je pred Isusom i njegovim učenicima. Susret s njim trajni je znak polaska. Bog nikada ne govori: Ostani tu gdje si, Miruj, nego: Ustani, Idi, Slijedi me. I Abrahamu je Bog rekao: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati“(1.čitanje). Išao je, prolazio, odlazio i dolazio u zemlju Božjih obećanja, ali nikada u njoj nije počinuo osim u smiraju smrti – u Obećanoj zemlji vječnosti. Crkva Božja je na putu. I vjernik je stalno na putu. Na te putove Kristovih vjernika, probijaju svjetla i iskustva Vječnosti. No, redovito se putuje „u noć vjere.“ Vjera je uvijek iskorak: iz sebe, iz svoga. I uvijek je korak prema drugomu – u konačnici prema Bogu i Vječnosti. Samo valja reći da je Bog uvijek ispred, Prvi: Onaj koji se umiješao u karavanu čovječanstva da je – putovima povijesti – privede k Nadpovijesti. Da bi čovječanstvo, s većom NADOM i izdržljivošću putovalo, potrebni su prosjaji Božjega svjetla u naš svijet. To je smisao i Abrahamova izlaska i Isusova Preobraženja. Zahvaćeni svjetlom preobraženja, siđoše s gore!
Najava
Isus je preobražen Očevim svjetlom! Svojim preobraženjem Gospodin nam pokazuje ono što možemo i mi već sada biti i što ćemo u potpunosti biti na koncu svijeta, samo ako gledamo njega. Točnije, ako dopuštamo da on nas gleda, te nas svojim pogledom cijele preobražava: duh i tijelo. Tako se svako korizmeno vrijeme treba zbivati u muci i radosti: u muci gledanja sebe i u radosti gledanja Isusa. Vrati se svojemu srcu – tamo je Božja slika. Sv. Augustin.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 12, 1-4a)
Čitanje knjige Postanka
Knjiga Postanka je Prva Knjiga Staroga zavjeta: Zakon, Tora, Petoknjižje. Podjela na pet knjiga posvjedočena je prije Krista u grčkom prijevodu Biblije, tzv. Septuaginti (LXX), „Sedamdesetorica“(BJ). Taj prijevod je prihvatila i Crkva. Naslov svake knjige čini njezin sadržaj. Knjiga Postanka počinje stvaranjem – postankom svijeta: svemira, zemlje, svega na zemlji i postankom čovjeka. Drugi dio Knjige Postanka sadrži povijest praotaca (12-50) – velikih patrijarha. Prvi liturgijski tekst ove nedjelje, 1. čitanje, uzeto je iz Knjige Postanka, iz poglavlja 12., „Abrahamov poziv i seoba.“ Abraham, praotac izabranog naroda, živio je oko 1900 godina prije Krista. Abraham je čovjek vjere. Bog nagrañuje njegovu vjernost te mu obećava potomstvo, a njegovim potomcima Svetu zemlju (12,1-25,18). Povijest Abrahama je povijest spasenja – Božjeg spasenja. Jednoga dana Abraham snažno osjeti Božji zov. Gospodin reče Abrahamu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te,…i sam ćeš biti blagoslov.“ Bog mu je obećao, zemlju, potomstvo, zaštitu i blagoslov. „Abram (Abraham), se zaputi kako mu je Gospodin rekao.“ Abraham je poslušan i siguran u Božju riječ. Odmah kreće na put, ali krene k nepoznatom cilju. Odlazi u nepoznato, sa svojom ostarjelom, neplodnom ženom Sarom, iz zemlje svoje i doma očinskog. Krenuo je u OBEĆANU zemlju, o kojoj ne zna ništa. Vodi ga samo Božji glas, VJERA i NADA. (Jedino čovjek koji se nada može prekinuti sa svojom prošlošću i izložiti se neizvjesnosti). Put kojim je išao Abraham nije bio samo nepoznat nego je bio opasan i dug. Krenuo je iz Mezopotamije, iz Perzijskog zaljeva, išao do vrha Sirije da bi se spustio do Egipta. Na tom mukotrpnom putu dobio je i sina, dakle, potomka kako mu je Bog obećao. Ali, nigdje nije našao 'mir' i 'spokoj' osim „u smiraju smrti.“ Tek u smrti – na pragu vječnosti – kamo je u početku odlučno krenuo – Bog mu je otkrio da ide: u Obećanu zemlju vječnosti. S Abrahamom je počela povijest Izraela, Izabranog naroda. Bog je u toj povijesti otpočeo pripravu na Krista. Krist je već došao, no povijest spasenja se nastavlja do njegovog Drugog dolaska. Osluškujmo Gospodinov glas! Odgovorimo, odmah, na njega!
Psalam (Ps 33, 4-5. 18-20. 22)
Psalam 33 spada u pjesničku vrstu koja se zove Himni. Ima naziv, „Himna Providnosti.“ Himni počinju poticajem na pohvalu Bogu, za čuda koja je Bog izveo u prirodi, osobito djelo stvaranja. Zatim zahvala za spas naroda. Zahvalan pobožnik pjeva: „Prava je riječ Gospodnja i vjernost su sva djela njegova. On ljubi pravdu i pravo.“ Gospodin je vjeran u svojim obećanjima. Pripjev se čuje s usana Božjih putnika: „Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!“ Cijeli Psalam može biti i pjesma: Crkve Božje na putu. Gospodnja nas riječ vodi naprijed. Mi smo na našem životnom putu i nad nama je OKO Božje. Bog bdije nad nama: „Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,…da im od smrti život spasi,…“ Čovjek se boji svojih grijeha koji Boga vrijeđaju. Vjeru nam drži čvrsta NADA u „milost“ njegovu i u njegovu „vjernost.“ Naša se duša Gospodinu nada!
Drugo čitanje (2Tim, 1, 8b-10)
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi!
Zlopati se zajedno sa mnom za Evanđelje, po snazi Boga 9 koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih, 10 a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po Evanđelju.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje (Mt 17, 1-9)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: „Gospodine dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: „Ustanite, ne bojte se!“ Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovijedi im Isus: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Riječ Gospodnja.
Zaključak:
Bog objavljuje svoju slavu u Isusu Kristu. Na Gori Tabor, Isus je preobražen Božjim SVJETLOM. Bog, Otac, učenicima otkriva Isusa u novom svjetlu. Preobraženje je predokus slave Uskrsa, Uzašašća, Duhova i ponovnog dolaska. Ali, pred tom slavom stoje dani poniženja, muke, križa i smrti. Apostolima su ovi trenuci darovani da bi mogli podnijeti 'sablazan' križa i sačuvati viziju neba, spasenja. Isus na Goru vodi trojicu apostola – prvaka: Petra, Jakova i Ivana. Petar ima glavnu ulogu. Petar na gori, zapravo, želi zaustaviti Isusov hod spasenja i otkupljenja. On na Taboru ponovo čini ono što je već učinio – ne želi prihvatiti mogućnost Kristove muke i smrti: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16,22). Zato i potiče Gospodina da ostane na brdu, jer je to dobro za njega i za apostole. On želi napraviti tri sjenice za Gospodina, Mojsija i Iliju. Želi zadržati vrijeme i trenutke lijepoga na gori. Odgovor na Petrovo shvaćanje Isusa na gori dolazi od samoga Boga: „Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!' To je Isus Krist! To je Sin Božji – Onaj kakvog ga Otac predstavlja. U tom se trenu Petar i apostoli prestraše i „padoše licem na zemlju.“ Tada su shvatili da u Isusu Kristu susreću samoga Boga. Isus ih blago pozva: „Ustanite, ne bojte se!“ Poziva svoje apostole da „siđu“ s gore, da zajedno s njim uđu u svijet patnje i smrti. U njima je strah od posluha, od nasljedovanja, od silaska s gore, od puta na kojem stoji križ. No, drugog puta nema! Čuju samo jednu Očevu riječ: Slušajte ga!“ Preobraženje začas pokazuje slavu u koju Isus ima ući svojom smrću, slavu na koju smo i MI pozvani. Preobraženje koje predstavlja slavu uskrsnuća, jača našu NADU. Biti kršćanin znači živjeti u nadi. Jedino nam nada može dati snage da nadvladamo iskušenja i sve nedaće s kojima se susrećemo u životu, te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima. Bog i nama kao i Abrahamu upućuje OSOBNI poziv. A, za čuti Božji glas; prosvjetljuje nas evanđelje.Vjerovati u evanđelje znači: izložiti opasnosti sadašnji život, nadajući se uskrsnuću i besmrtnosti s Kristom. Vrati se svojem srcu – tamo je Božja slika (Sv. Augustin). Vratimo se, dakle, svojem srcu – tamo je započelo preobraženje i tamo se nastavlja u obliku trajnog obraćenja. Dopustimo da brdo Tabor živi u nama, jer Tabor je radost i divljenje, Tabor su suze, Tabor je obraćen čovjek koji je u Bogu našao sebe i koji je u Bogu preobražen. AMEN!
