Župa Kraljice svete Krunice

Druga Uskrsna nedjelja

Dragi moji župljani. Proslavili smo Veliki tjedan. Proslavili Uskrs! Bili smo s Kristom: njegovom mukom, smrću, ali i s uskrsnućem. Bog, Otac, uskrisio je Sina Isusa, zbog njega samoga, ali i zbog SVIH NAS. Svojim uskrsnućem, Isus je otvorio uskrsnuće i svima nama – naš vječni život. Ova 2. Vazmena nedjelja, naziva se još i „Bijela nedjelja.“ U selima slavonske posavine, ova nedjelja zove se „Mladi Uskrs.“ Nekada su se nedjelje od Uskrsa do Duhova zvale „nedjelje po Uskrsu.“ Nakon pokoncilske liturgijske obnove zovu se „uskrsne“ ili „vazmene nedjelje.“ Crkva hoće da ih slavimo kao produženi Uskrs. Uskrs treba produžiti cijelu pedesetnicu, kao drugo 'krilo' korizme. Zašto? Zato, da nas posve prožme osjećaj Uskrsa koji se treba odraziti u cijelom našem kršćanskom životu. Svaki čovjek, sve čovječanstvo i sva ljudska djelatnost, zajedno sa stvorenim svijetom u najtješnjem je odnosu s Kristom USKRSLIM. On je pošao putem KRIŽA te nas: svojim primjerom uči da i mi trebamo nositi križ, kako bismo ostvarili sveopći „mir i pravdu.“ Uskrsli je izborio svoju pobjedu i u srcima ljudi već djeluje snagom svoga DUHA. Uskrsli ulijeva SNAGU i NADU da svaki čovjek i sve čovječanstvo može izboriti, u zajedništvu s Kristom, svoju uskrsnu pobjedu. Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. (To kažu i znanstvenici). No, Uskrs nam daje sigurnost „da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost.“ To je temelj nepobjedive volje da se suočimo sa svim zlom u sebi i u svijetu. Da sebe i sve oko sebe popravljamo i usmjeravamo prema kršćanskom, općem Kristovu dobru. U svakom ljudskom srcu treba biti uskrsli Krist i njegov Duh koji jedini osigurava taj tako, nama, željeni „mir i pravdu,“ – na ovoj zemlji.

Najava

Isus! Taj izrugivani, poniženi, raspeti, mrtvi i uskrsli Isus iz Nazareta jest KLJUČ spasenja. Po njemu se otvaraju vrata spasa, odnosno on sam jest ta vrata spasenja (Iv 10,9). Krist završava svoj susret s Tomom: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). Blaženi su upravo oni koji ne traže nešto posebno, već u Kristovim ranama prepoznaju Božju ljubav prema čovjeku. Božja je uzvišenost u predanju za druge.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 2, 42-47)
Čitanje Djela apostolska

Za današnje ovonedjeljno 1. čitanje, odabran je tekst iz Djela apostolskih, iz poglavlja 2., „Prva kršćanska zajednica“ – Crkva u Jeruzalemu – prvobitna zajednica (Dj 2,41-47). Djela ovdje propovijedaju o oduševljenom kršćanskom početku: „Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama…apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja.“ Ovdje su istaknute četiri karakteristike prvih kršćana: nauk apostolskih, zajedništvo, lomljenje kruha, molitva. Isus je po apostolima i DUHU Svetom – SVOM DUHU – darovao Crkvu narodu, u koju se uključuju svi koji to žele. Mnogi ulaze u Crkvu. Apostoli poučavaju obraćenike, tumačeći Pisma u svjetlu kršćanskih događaja.

U Crkvi i danas postoji učiteljstvo koje pripada nastavljačima apostola, biskupima u zajednici s papom. Prva Crkva živi u zajedništvu: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.“ Zajedništvo i dijeljenje nije se odnosilo samo na materijalna dobra, nego i na zajednički udio u evanđelju i svim spasenjskim dobrima, kojima je Bog podario apostolsku zajednicu po Isusu Kristu. „Svaki bi dan…postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda.“ Lomljenje kruha „po privatnim kućama,“ odnosi se na euharistijski obred. (U počecima on nije bio odijeljen od uobičajenih zajedničkih blagovanja). Lomljenju kruha i molitvama predsjedali su apostoli. Ovu zajednicu (Crkvu), ne okuplja neka vanjska ljudska organizacija ili neka zapovijed, već Poruka, Osoba i Djelo Isusa Krista.

Drugo čitanje (1Pt 1, 3-9)

Čitanje iz prve poslanice apostola Petra

Za današnje 2. čitanje, odabran je tekst iz Prve poslanice svetoga Petra apostola, iz poglavlja 1., „Životna nada.“ Ili „Nanovo rođeni za nadu.“ Odabran je početak Prve Petrove poslanice. Smatra se kako je pisana u Rimu, NOVOKRŠTENICIMA, za ohrabrenje. Apostolski Prvak govori: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga božja po vjeri čuva za spasenje, spremno za objavu u posljednje vrijeme.“ Bog nas dakle, „nanovo rodi.“ Riječ je o KRŠTENJU. „Ponovno ređenje“ događa se po riječi Boga, Oca koji živi i ostaje. Krštenjem smo novo stvorenje, novi porod, rođeni od Boga. Govori se o rođenju iz DUHA, odozgor. Novi život vidljiv je u Ljubavi – „novostvorenog“ čovjeka. Krštenje je molitva za dobru savjest koju upravljamo Bogu (1Pt 3,21). Ponovo rođeni ostaje živjeti u vjeri po Duhu Svetomu – po Isusu Kristu. Novo-porod nas čini sinovima/kćerima. Sinovi/kćeri pak imaju pravo na baštinu – naslijeđe. A cilj novoga rođenja je NADA, u kojoj je sadržana baština po Kristovu uskrsnuću i spasenje, naše – za život vječni. Kristovi krštenici su u temelj svoga životnog putovanja kao osnovicu za nadu položili neprolazni život s Bogom. Petar dalje poručuje: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.“ Bog pušta patnje kako bi kroz njih dolazila do izražaja prava vjera, koja se u patnjama prokušava slično kao što se u vatri ispituje pravo zlato. Premda je prirodno teško podnositi patnju, posebno onu koju ljudi jedni drugima nanose, ipak uz NADU i Krista moguće je u sebi osjećati ponos i radost. Petar veli: „Njega (Krista) vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive…što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duše.“ Pokoljenje kojem se upravlja ta vijest nije vidjelo Isusa Krista – to smo i mi danas. Njihov put s Kristom staza je vjere. Taj naraštaj nije vidio, a ipak ljubi, nije motrio, a vjeruje.

Evanđelje (Iv 20, 19-31)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, doñe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad doñe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus doñe, stade u sredinu i reče: „Mir s vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Riječ Gospodnja.

Zaključak:   

Isus je uskrsnuo! U Crkvi smo sabrani VJEROM u Isusa Krista. Isus u Crkvi očituje svoju nazočnost i djeluje u zajednici koja je sabrana u vjeri. Isus dolazi k okupljenim učenicima. Toma je izvan kuće, izvan zajednice, sam; SUMNJA i traga. Tek po povratku u zajednicu učenika prepoznaje Učitelja, Uskrsloga. Vjera se nalazi i živi u zajednici onih koji vjeruju – u Crkvi, okupljenoj svakog „prvog dana u tjednu.“ Vjernici su ti koji trebaju očitovati nevidljivu, ali djelotvornu Gospodinovu nazočnost. Pitanje je: Koliko smo u stanju učinkovito djelovati i koliko smo svjesni svoga poslanja? Koliko smo 'nevjerni Tome'? Toma je čovjek koji treba 'potvrdu' da bi vjerovao. Treba se sam osvjedočiti – treba vidjeti – pa vjerovati. Ali, za VJERU to, uvijek, nije moguće. Vjera nije u 'izlogu' ona je u srcu. U srcu koje Ljubi. Isus ljubi i vjernog i nevjernog. Samo vjerni: ima priliku blagovati s njim za istim stolom. Ima njegovu ljubav konstantno i nikada nije sam. U svakoj svojoj nevolji i kušnji ima pomoć – ima Isusa koji nosi njegovu bol, njegovu brigu, njegovu bijedu, njegov grijeh, ali i njegovu radost i sreću – uvijek nosi njega cijeloga. „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Reče Isus Tomi, a i svima drugim svojim učenicima, kao i nama danas. Ne vidjeti, a vjerovati, plod je povjerenja u njegovu RIJEČ. Zato je i rekao: „Ovce moje slušaju glas moj i idu za mnom.“ Poznaju ga po njegovom glasu, poznaju ga po njegovoj riječi. Čuti njegovu riječ znači: „Vidjeti ga!“ Riječ je „znak“ za onoga tko vjeruje. U pouskrsnoj zajednici, Crkvi, slušanje prethodi gledanju. Slušanje, Kristove Riječi, je temelj vjere i gledanja. Bože, hvala ti za dar Isusa. Da otkupi i obnovi čovjeka, Isus je darovao samoga sebe. Predao je duh svoj kad mu je na križu klonulo tijelo. „U ruke tvoje, Oče, predajem duh svoj.“ To je bio trenutak i predanja Duha za sve nas – novoga Duha, Duha Svetoga, što će biti njegov prvi dar u uskrsnuću. Hvala ti Bože, za uskrsnuće Sina tvoga po kojem počinje novi, neuništivi svijet, svijet ljepote i svjetla. Hvala ti za „novoga čovjeka,“ za „novo stvaranje“ koje je započelo u uskrsnuću Isusa Krista. Isuse, hvala ti što si apostolima i Crkvi svojoj darovao, kao svoj uskrsni dar, Duha Svetoga da nastavi to novo djelo stvaranja novoga, neuništivog života. Neka taj čin udisaja i danas prožme svakoga čovjeka, kao i nas, na euharistijskom slavlju kako bi mogli postati nositelji te novosti – tvoga novog stvaranja. Neka se i u nama dogodi novo srce i nova duša.

• < Prethodno
• Slijedeće >