Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu
- Detalji
- Objavljeno 27 Kolovoz 2017
- Napisao/la Dražen Đukić
Današnji svijet pod utjecajem je javnoga mnijenja. Masa mediji nam nameću mišljenja i stavove. Za mnoge ljude javno mnijenje ujedno je i njihovo vlastito, držimo nešto istinitim jer smo tako čuli na TV-u ili pročitali u novinama. Ne propitujemo informacije kritički, je li nešto moralno ispravno ili krivom odlukom većine. Većina je pokazatelj brojnosti, ali ne i istinitosti nečega što se izglasava i odlučuje. Prilika je danas na Dan Gospodnji razmišljati o vlastitim stavovima u što se ubraja naša vjera. O upitu tko je Isus Krist za nas i zašto smo ovdje, odgovor može dati samo svaki sam za sebe. Kao vjernici Krista priznajemo Bogom i Spasiteljem. Na početku današnjega slavlja u tišini srca stanimo pred njega i pokajmo se za svoje slabosti i grijehe.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 22, 19-23)
Čitanje knjige proroka Izaije
Kroz osam poglavlja prorok Izaija ne spominje kralja Ezekiju. Prvo čitanje donosi dio posljednjeg odlomka iz te sekcija u kojem prorok iznosi Božji sud nad njegovim prvim suradnicima koji su odgovorni što se Juda približio propasti. Kao prvog ističe Šibnu, upravitelja dvora koji je zloupotrijebio položaj kako bi sebi načinio mauzolej na razini kraljevskog.
Uz to je promovirao paktiranje sa Egiptom, slabeći poziciju vlastitog naroda. Zbog toga će nasilno izgubiti položaj i Gospodin će ga protjerati. Poradi vlastite neodgovornosti ostavio je Južno kraljevstvo u vojnom smislu nespremnim odgovoriti potrebama složenog vanjsko-političkog trenutka. Zamijenit će ga Elijakim, sin Hilkijin. Preuzimanje Šibnine haljine, pojasa i ključeva označava ulazak u njegovu službu, ovlasti i autoritet. Označivši ga ocem žiteljima jeruzalemskim Izaija ga predstavlja u pozitivnom svjetlu, ali time zapravo naznačuje kraj Ezekijine epohe.
Kao što ni Ahaz nije ispunio nadanja vezana uz obnovu davidovske monarhije, tako ni Ezekija nije kapitalizirao povoljne međunarodne prilike da bi učvrstio kraljevstvo poradi vlastite i slabosti svojih. Po naravi plemenit, neće se uspjeti oduprijeti pritisku rođaka i prijatelja te će podleći nepotizmu koji će ga sputati u ispravnom vršenju službe i provođenju ispravne politike. Unatoč tome, prosijava iz Izaijinih riječi, Bog bdije nad povijesnim hodom svoga naroda.
Drugo čitanje (Rim 11, 33-36)
Čitanje Poslanice Rimljanima
Odlomak iz Poslanice Rimljanima zaključuje Pavlov govor o konačnom usudu njegova Izabranog naroda. Ujedno predstavlja zaključak cijeloga doktrinarnog dijela Poslanice koji razmatra Božju pravednost nepristranoj prema Židovu i Grku. Ova pravednost potpuno je u skladu sa slobodom Božjih izbora – bez obzira na razvoj povijesnih događaja ona nikada nije zarobljena pogrešnim ljudskim odlukama. Štoviše, otvrdnuće i neposluh Izraela Bogu su omogućili da svoje milosrđe očituje svima. Stoga izabranje i otvrdnuće ne samo da nisu protiv Božje nepristranosti nego je, naprotiv, potvrđuju te pripremaju Božje opće i konačno milosrđe. U svojoj Mudrosti stvari je uredio tako da Njegova pravednost prethodi svakomu ljudskom djelovanju, nepristrana je u svojim naumima (nudi opće opravdanje) i u načinima ostvarenja (od svih traži samo vjeru) te je u svojoj – za ljude neočekivanoj – dosljednosti dovela do konačnog očitovanja Njegove ljubavi u Kristovu križu. Sve to Pavla dovodi do slavljenja Božje mudrosti: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega… U zaključku dugog Pavlova dokazivanja potekla je pjesan Božjoj nedokučivoj Mudrosti koja je toliko moćna da izvodi pozitivnost iz nezavidnog položaja pogana kao i iz pada Židova – sve ona spašava! Na koncu istinske kontemplacije Božjih djela ostaje uvijek čuđenje i hvala.
Evanđelje (Mt 16, 13-20)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme:Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj,koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkve svoju i vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.
Zaključak:
Petrovo prepoznavanje i priznavanje Kristova pravog identiteta označava vrhunac u iskustvu apostola i Crkve koji u njima ima svoj temelj. Prema tekstu četvrtog evanđelja (6, 69) Petar je »vjerovao i znao« da je Isus iz Nazareta »Svetac Božji«, pomazanik, i stoga Mesija-Krist. Posljedice takvog priznanja označile su dvotisućljetnu povijest koja još uvijek traje. Ponajprije se ističe da je priznavanje Krista plod objave od strane Oca prihvaćene u duhu vjere. Potom, sličan čin je izvor onog blaženstva koje pruža polet i radost za kršćansko svjedočenje. Napokon, ono na čemu je utemeljena Isusova zajednica, novi i sveopći Božji narod, je stijena Petra i čitavoga apostolskog zbora. Protiv toga bit će nemoćne sile smrti (»vrata paklena« u biblijskom govoru). Ne Petar sâm, nego on zajedno s apostolskim zborom (usp. Mt 18, 18), po ovlaštenju samoga Krista vrši trostruku zadaću upravljanja ('svezati' i 'odriješiti'), posvećivanja i naučavanja. Pavlovo divljenje pred božanskim naumima može se lijepo primijeniti na evanđeoski prizor Petrova uvođenja u službu, a time i utemeljenja Crkve kao zajednice ukorijenjene u stijenu vjere i – kako spominje Ivan na koncu svog evanđelja – ljubavi.
