Župa Kraljice svete Krunice

Dvadeset i šesta Nedjelja kroz godinu

Ulomak Matejeva Evanđelja kojeg danas čitamo nastavlja izazivati ne bojeći se farizejske sablazni. U ono se doba doista dogodilo da Isusa ne htjedoše slušati niti se obratiti oni što su se smatrali čestitim vjernicima, koji su javno vršili sve vjerske dužnosti, čuvali se javnih prijestupa i plaćali sve obveze prema vjerskoj zajednici. Poslušali su ga pak i počeli se korjenito mijenjati mnogi od onih koje su takvi vjernici prezirali kao neobrative grešnike.

Iz Isusovih je riječi sasvim razvidno da je Bogu draži onaj koji možda kaže da ne vjeruje a ipak čini dobro, od onoga koji se bučno kune na svoju vjernost a u životnoj praksi prezire ljubav.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Ez 18, 25-28)
Čitanje knjige proroka Ezekiela

Ovo govori Gospodin:»Vi velite: 'Put Gospodnji nije pravedan!'Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti«. Riječ Gospodnja. 

Problem osobne i kolektivne odgovornosti provlači se čitavom Biblijom s različitim naglascima koji se uvijek ne slažu. U antici pripadnost nekog čovjeka ili žene, od rođenja do smrti, nekoj točno određenoj i trajnoj etničkoj skupini zahtijevala je neprestano prilagođavanje i podvrgavanje predajama klana i, stoga, zakonu kojeg je nametnuo poglavica, patrijarh. Prostori slobode, osobnih odabira, gotovo da i nisu postojali. Sam božanski zakon, što ga je Bog svečano priopćio odgovornoj osobi za skupinu (patrijarh ili poglavica), nije dopuštao mogućnost tumačenja i prilagođavanja. Osobna savjest se rađa polagano i postupno. Polagano s njom raste drugačiji odnos osobe sa skupinom i s predajom. Osim toga, zakon je u prošlosti čovjeka i ženu iznad svega podvrgavao izvanjskom obdržavanju. Također i u praksi osuđivanja, u primjeni kazni, predviđenih zakonom, odgovorna vlast je prosuđivala i primjenjivala normu na čisto izvanjski, objektivni način. Drugim riječima u obzir se isključivo uzimao počinjeni prekršaj a ne prekršitelj, grijeh a ne grješnik. Suci su se ravnali po činjenicama, ne uzimajući u obzir nakane. Ezekijel postaje pobornik osobne odgovornosti. U Knjizi Ponovljenog zakona Bog je na Mojsijeva usta bio govorio o opsluživanju zakonu kao izvoru života ili smrti (usp. Pnz 30, 19s: »Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo«). U današnjem tekstu Ezekijel tvrdi: »Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti« (rr. 27s). Odgovornost za dobro i za zlo je ponajprije osobna. Istina je to kojom je kršćanstvo dalo doprinos čitavom čovječanstvu.

Drugo čitanje (Fil 2, 1-11)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i pozemnika. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« - na slavu Boga Oca. Riječ Gospodnja.

Pavlov nagovor se usredotočuje na ovoj rečenici: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (5. r.). Isus je preuzeo temu osobne odgovornosti svakoga od nas. Pomislimo na prispodobu o talentima: svatko će položiti račun za onoliko talenata koliko je primio. No, također je istaknuo kolektivnu odgovornost – ili bolje: zajedničarsku – koja se odnosi na dobro i zlo, osobito s obzirom na najslabije, najmanje. U raspravi sa Židovima, ne samo da ih je izazvao da ga uvjeravaju da je grješnik, On sâm koji osobno nije počinio grijeha, na sebe je preuzeo sve naše grijehe. Postao je grijeh radi našega spasenja. Svatko od nas, na neki način, mora položiti račun za sve i svi za svakoga pojedinog. On je radi nas postao poslušan do smrti, smrti na križu. Tako je živio pravdu i pravednost da je od volje Očeve sebi načinio hranu. Postao je opravdanje za svakoga pojedinog i za sve nas. Slijedeći njega, mi grješnici, možemo biti sigurni da smo iz smrti prešli u život. Taj prijelaz možemo doživjeti već u zemaljskom životu i cijelu se vječnost čvrsto u nju pouzdavati.

Evanđelje (Mt 21, 28-32)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: 'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.« Riječ Gospodnja.

Ova prispodoba što ju je Isus ispripovjedio za vrijeme svoga posljednjeg boravka u Jeruzalemu, prije muke i smrti, pokazuje kako pred izričitom i zapovjednom voljom Oca, svaki od dvojice sinova reagira na način da ne samo razlikuje, nego da odvaja riječi od djela i da u nutrini svog srca mijenja vlastito mišljenje. Prvi iskazuje poštovanje i formalnu poslušnost očevim riječima: »Evo me, gospodaru«. No nema nakanu te riječi provesti u djelo. I iskazuje neposlušnost. Drugi ostavlja dojam da je iskreniji. Kaže ocu da se ne slaže s njegovom voljom. No, predomislivši se (29. r.), posluša. Drugi sin je donio odluku da izvrši Očevu volju, tako da se predomislio, obratio, kako naglašava Isus. Učitelj, zatim, uključuje nazočne da se izričito izjasne o različitom ponašanju dvojice sinova: » Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« (31. r.) Prozvani nimalo ne dvoje: »Onaj prvi«. Isus je rekao, opet u Matejevom evanđelju (7, 21-23; usp. Lk 6, 46): »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali , u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'«. Također i Jeremija, s obzirom na značenje obrezanja (4, 4): »Obrežite se Gospodinu, skinite obrezak sa srca svojega, Judejci i Jeruzalemci, jer će bijes moj buknuti kao vatra, i gorjet će, a nikog da ugasi. Zbog zlodjela i opačina što ih počiniste«. Može se činiti da pokajanje i obraćenje polaze od 'poznavanja' zakona koji propisuje norme ponašanja. U stvarnosti su ukorijenjeni u srcu osobe koja u zakonodavcu ne prepoznaje gospodara nego oca. U osobi koja u zakonu vidi izraz očeve volje – oca koji želi usrećiti sina (premda zakon od sina traži napor i žrtvu).

Kontemplacija: 

Svemogući i vječni Bože, Gospodaru svemira, Stvoritelju i upravitelju svih stvari. Ti koji si po Kristovu djelu čovjeka učinio uresom svijeta, dao si mu naravni zakon i onaj pisani da živi skladno kao biće obdareno razumom, a kad je sagriješio stavio si preda njega svoju dobrotu kao normu da se obrati, pogledaj na one koji pred tobom svijaju vrat duše i tijela, jer ti ne želiš da grješnik umre nego da se obrati, kako bi se udaljio od puta propasti i mogao živjeti. Ti koji si prihvatio pokajanje stanovnika Ninive, ti koji hoćeš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, ti koji si s očinskim osjećajem primio sina koji je upropastio svoj život i koji se pokajao, primi sada i pokoro onih koji te zazivaju, jer nema nikoga koji ne bi sagriješio pred tobom: ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Ali u tebe je smilovanje. Povrati ih u svoju svetu Crkvu u prvotnom dostojanstvu i obziru, po zagovoru Krista, našeg Boga i Spasitelja, po kojemu tebi pripada slava i štovanje u Duhu Svetom, u sve vjekove. Amen. (Apostolska konstitucija VIII, 9; navedeno u S. PRICOCO – M. SIMONETTI (izd.), La preghiera dei cristiani, Milano 2000, str. 125).

• < Prethodno
• Slijedeće >