Druga Nedjelja kroz godinu
- Detalji
- Objavljeno 14 Siječanj 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Zvanje je temeljna odrednica vjerničkog života. U svakom zvanju gledamo Božji poziv. Poziv na učeništvo, da dijelimo svoju sudbinu s Isusovom, da nam Krist bude vođa i Učitelj u životu, da smo pozvani, zvani i zvanje “za druge” kao i Krist – najviši je domet kršćanskog postojanja. Odazivom na poziv sudjelujemo i svrstavamo se na Božju stranu, odgovaramo Božjoj ljubavi, ulazimo u Kraljevstvo Božje.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (1 Sam 3, 3b-10. 19)
Čitanje prve knjige o Samuelu
U one dane: Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: „Evo me!“ I otrča k Eliju i reče: „Evo me! Ti si me zvao!“ A Eli reče: „Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!“ On ode i leže. I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ A Eli odgovori: „Ja te nisam zvao, sine moj! Vrati se i spavaj!“ Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ Sada Eli razumje da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Samuelu: „Idi i lezi; ako te zovne, ti reci: 'Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: „Samuele! Samuele!“ A Samuel odgovori: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. Riječ Gospodnja.
Drugo čitanje ( Kor 6, 13c-15a. 17-20)
Čitanje prve Poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! Riječ Gospodnja.
Evanđelje (Iv 1, 35-42)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo Jaganjca Božjega!“ Te njegove rijeci čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?“ Oni mu rekoše: „Rabbi“ što znači: „Učitelju - gdje stanuješ?“ Reče im: „Dođite i vidjet ćete.“ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: „Našli smo Mesiju!“ - što znači „Krist - Pomazanik“. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ - što znači „Petar - Stijena“. Riječ Gospodnja.
Kontemplacija:
Ovo je jedna od najsvježijih stranica evanđelja, kao da se jutros dogodila. Očito je pisac, Ivan, bio očevidac, uvučen u Isusovu dramu. Prenosi nam svoje prvo iskustvo, svoje prvo otkriće Isusa. Dvojica su, Andrija i »drugi učenik«; pod tim se izrazom i inače Ivan skriva. Isus nije nasilan, učenici ga polako »otkrivaju«. Najprije radoznalost, zatim nezaboravan Isusov pogled (obazre se .. . pogleda), prva Isusova riječ: »Sto tražite?« a onda druga: »Dođite i vidite!« U Ivana ovaj glagol vidjeti nije prizeman. Uskoro ćemo saznati iz Andrijine riječi kako su »vidjeli«: »Našli smo!« I to ne Isusa nego – Mesiju. Ivanu će ostati nezaboravan i sam sat toga jedinstvenoga susreta koji je odlučio njegovim životom, a onda jedan divan dan, prvi dan što ga je proveo s Isusom. Pripovijedanje teče dalje, no umijmo zamijetiti i nešto više od pripovijedanja. Biti Isusovim učenikom, to je zarazno. Eno Andrija postaje prvim glasnikom. Znao je da će obradovati brata novošću. I evo, prvi put se susreću Petar i Isus. Isus ga odmah nagovara i, rekao bih, opterećuje.
Na njegova ramena stavlja misiju koju sam Petar još ne poznaje. Nagovara ga, rekli bismo, krsnim imenom. I odmah mu daje novo ime. Novo ime u Bibliji znači novu misiju. Koju? Isus to dobro zna, a Petar će postepeno saznavati. No još ni na kraju Ivanova evanđelja ne zna sasvim. Znat će onoga dana kada – po legendi doduše, ali koja odražava povijest – bude čuo glasoviti: »Quo vadiš?« Kada bude bježao pred križem u Rimu, za vrijeme Neronova progonstva, u duši će osjetiti posljednji zvuk Isusova prvog poziva: da umre iz ljubavi prema Učitelju. U današnjem evanđelju, dakle, imamo neke važne momente svakoga obraćanja i zvanja: susret s Kristom, i to ne samo s nekim »misaonim« Kristom nego s njegovom osobom, zatim – otkriće Krista kao svojega Mesije, Spasitelja i napokon – novi život, sudbinski s Kristom povezan. Crkva u ovim izvanrednim Isusovim pozivima gleda sliku osobito svećeničkog i redovničkog zvanja.
I o njima treba danas u vjerničkoj zajednici propovijedati i razmišljati. Ona su za Crkvu od osobite važnosti. No kad je suvremena Crkva stavila ova čitanja na početak tijeka tzv. običnih nedjelja ili nedjelja »kroz godinu«, ona želi svima nama posvijestiti naše temeljno zvanje. Koje je to? Svaki čovjek – polazeći od Božjega stvaranja – ima temeljno zvanje: biti čovjek. Na temelju pak svetoga krsta svi imamo zvanje: biti kršćanin. Gdje god dakle jesmo, što god pošteno radimo i molimo i trpimo i radujemo se ... svuda i u svemu treba da se ostvarujemo kao ljudi, kao kršćani. »Ili jeli ili pili ili što drugo činili – piše sv. Pavao Korinćanima sve na slavu Božju činite« (1 Kor 10,31 = Kol 3,17).
