Župa Kraljice svete Krunice

Druga Korizmena Nedjelja

Današnja druga korizmena nedjelja vodi nas na Goru, na susret s Kristom koji je pred učenicima preobražen Očevim svjetlom. Preobražen, Isus se učenicima otkriva u novom svjetlu. Ovdje je Otac na djelu! Otac objavljuje Isusa u svjetlu njegove proslave i uskrsnuća. On koji će ga uskrisiti od mrtvih sad ga obasjava svjetlom buduće slave. Ovdje je na djelu Isusova poslušnost Očevoj volji. Neposredno prije uspona na Goru, Isus je učenicima govorio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Križ je put preobrazbe do svjetla, do zajedništva s Ocem. Na Gori se učenicima prikazuje smisao križa. Križ je put do slave.

Učenici koje je Isus poveo sa sobom na Goru, vide preobraženog Isusa, ali ništa ne razumiju. Petar kaže: „Dobro nam je ovdje… načinimo ovdje tri sjenice…“ Njima je tu samo „dobro,“ oni žele ostati tu, u 'vremenu' i uživati. Preobraženje nije imalo za cilj preobraziti Isusa, nego učenike. Oni zapravo ne žele razumjeti, ni opravdati Kristovo prihvaćanje Križa, Muke i Smrti. Isus je ovdje preko svoje ljudskosti otkrio učenicima svoje božanstvo.

Njegov sjaj, promjena lica, pokazuju Mesiju, Krista „čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Križ moramo prihvatiti, a slava nam se daruje. Pitanje je, kakva je naša korizmena preobrazba? Pokušavamo se preobraziti, živjeti 'drukčijim' životom, a time zaboravljamo da je preobrazba dar do kojega se dolazi samo jednim putem – prihvaćanjem križa. Mi započinjemo svoju preobrazbu, prema našoj vlastitoj želji, bez muke i gnjavaže, po našoj zamisli slave. I mi često reagiramo poput Petra: „Učitelju, dobro nam je ovdje! Iskazujemo to različito: „Dobro nam je ovdje i ovako! Ne dirajte nas! Nemojte pokušati ništa promijeniti! Ostavi me na miru! Neka sve bude po starom!“ Ostajemo zatvoreni u sigurnost svojih sjenica i kritiziramo, a život pored nas prolazi, bez ozarena lica Kristom.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 22, 1-2. 9a 10-13. 15-18)
Čitanje knjige Postanka

Današnje 1.čitanje je odlomak iz Knjige Postanka: „Bog kuša Abrahama.“ Bog stavlja Abrahama na kušnju, govori mu: „Uzmi svoga sina, jedinca Izaka koga ljubiš i pođi u krajinu Moriju, pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“ Odlomak pokazuje vrlo složenu dramu Abrahamova srca i duše. Sadržaj opravdava izraelski obredni propis o otkupu prvorođenaca: oni, kao sve prvine, pripadaju Bogu, ali ipak ne trebaju biti žrtvovani, nego otkupljeni (Izl 13,11+). (No, bilo je i prakticiranja ljudskih žrtava bogovima). Abraham je do krajnosti odan Bogu, ali se boji što će učiniti ako njegov Bog zatraži njegovog sina za žrtvu? Bog to od njega upravo zahtijeva. On je stavljen na izbor: između Boga i sina jedinca i to sina od Boga darovana. Abraham, iako u strahu, ostaje na strani Boga. No sam ga Bog izbavlja iz te strašne tjeskobe srca i duše. Abraham sluša Boga, dođe na mjesto koje mu je Bog odredio: „Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva…uzme nož da zakolje svog sina.“ Abraham je tu došao da najtežeg trenutka u svom životu – došao je do „svoga križa.“ Ali Bog preko anđela zaustavlja Abrahama glasom: „Ne spuštaj ruku na dječaka… Sad znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca…“ Bog mu je 'poslao' ovna… „i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina.“ Dakle, njegovu vjeru Bog nagrađuje. Njegov očaj, prelazi u neizmjernu sreću. On zadobiva Boga zauvijek, sebe i svoga sina Izaka. (Treba izgubiti da bismo dobili, reći će Isus). Bog nagrađujući Abrahamovu vjeru, obećava i ovo: „Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj!“ Oci su vidjeli u žrtvovanju Izaka pralik muke Isusa, Sina jedinca.

Drugo čitanje (Rim 8, 31b-34)
Čitanje Poslanice Rimljanima

Apostol Pavao u ovom odlomku svoje Poslanice Rimljanima kaže: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Bog nikada, baš nikada, ne napušta svoje stvorenje, bilo u dobru, bilo u zlu. Ovaj odlomak otkriva pravi smisao žrtve Abrahamove. Abrahama je Bog spasio od „smrtne muke,“ jer je, na brdu Moriji, predvidio drugu žrtvu umjesto njegova sina Izaka. No sam Bog Otac sebe nije poštedio, dalje govori Pavao: „Ta on ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!“ Toliko nas je ljubio, da je za nas „predao“ svoga Sina. Bog to čini zbog svoje, iznenađujuće velike ljubavi, ali i zbog Sinovljeve ljubavi. Budući da je Bog „dao“ svoga jedinog Sina za nas, Bog će nam i sve ostalo „dati.“ To je velikodušno, nezasluženo i milosno darivanje. Tako i kršćani mogu, poput Abrahama, u svemu slijediti Boga i biti mu do kraja poslušni. A za biti Božji „miljenik“ jedini je uvjet: živjeti po Duhu, ljubeći Boga i skupa s Kristom, podnositi sadašnje patnje. Pavao dodaje pitanje: „Tko će optužiti izabranike Božje?“ Tu novu, Božju snagu i sigurnost kršćani crpe iz Kristove muke, smrti i uskrsnuća: … „on je i zdesna Bogu – on se…zauzima za nas!“

Evanđelje (Mk 9, 2-10)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo „od mrtvih ustati.“

Kontemplacija:

Jamačno je nemoguće vidjeti najveće Dobro i ne voljeti ga; i ne voljeti ga u onolikoj mjeri u kojoj je dano da bude viđeno. Stoga je čovjeku slatko zadovoljstvo postati ponizan zajedno s najvećim Veličanstvom, postati siromašan s Božjim Sinom, suobličiti se božanskoj Mudrosti, proživljavajući u sebi osjećaje Isusa Krista, našega Gospodina. U njemu naše biće ne umire, um se ne vara, ljubav prevarena; on je onaj koji stalno biva tražen, kako bi ga se s još većim zadovoljstvom pronašlo; a neizreciva je slast susreta s njime, kako bi ga se još marljivije tražilo. Takvo je naime lice Božje što ga nitko ne može vidjeti i ostati na životu; i to je ljepota u čijem gledanju želi uživati svatko tko želi ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim , svom dušom svojom i svom snagom svojom. A ako ponekad bude pripušten tom gledanju, on vidi, bez sjene sumnje, u samoj svjetlosti istine, milost koja mu je prethodila. Zbog toga je jedini prikladni stav onoga koji na nj misli, poniziti se u svemu i u vlastitoj osobi podati hvalu Gospodinu Bogu svome. (GUGLIELMO DI ST. THIERRY, Lettera d’oro /Zlatno pismo/, br. 268ss., passim).

• < Prethodno
• Slijedeće >