Nedjelja Krista Kralja

Svetkovina Krista Kralja pada uvijek u posljednju nedjelju liturgijske (crkvene) godine (tj. koncem studenoga, pred sam početak došašća ili advenata).

U samom početku širenja fašizma i komunizma Katolička Crkva je na više načina upozoravala na veliku opasnost od tih ideologija. Jedan od načina suprotstavljanja bio je i uvođenje svetkovine Krista Kralja svega stvorenja, koju je proglasio papa Pio XI. 1925. godine. Tim blagdanom papa je želio svratiti pozornost kako se svaka vlast treba pretvarati u služenje rastu i razvitku čovječnosti. 

Čežnja za novim i vječnim kraljevstvom: Čežnja za novim i vječnim kraljevstvom Svetopisamska knjiga o Danijelu ima puno materijala za spekulacije i različite interpretacije, jer nije lako shvatiti svu simboliku životinja, osoba i brojeva kojima se služila apokaliptička literatura naroda Hebreja u 2. stoljeću prije Krista, kada je vjerojatno i nastala ova knjiga. Bilo je to vrijeme u kojem je sirijski vladar Antioh IV. Epifan (175-164. pr. Kr.) htio nametnuti helenizaciju kojoj su se žestoko opirali Židovi pa su zato bili progonjeni. Bogom nadahnuti anonimni pisac želio je vjernicima pružiti potporu i ohrabrenje kroz pisanu riječ o nepokolebljivom Jahvinu vjerniku Danijelu.

Za liturgiju ove posljednje nedjelje u liturgijskoj godini »B« i ujedno za svetkovinu Krista Kralja imamo ulomak koji govori o Danijelovu snu u kojem se pojavljuje »Pradavni«, tj. Bog stvoritelj i »Sin Čovječji« kojemu predaje »vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici« za sva vremena i za svu vječnost. Piscu je bilo poznato da su s društveno-političke scene otišla brojna carstva, primjerice: babilonsko, medijsko, perzijsko, pa će propasti i već podijeljeno grčko carstvo. kojemu je pripadao i Antioh IV. Epifan progonitelj Jahvinih Hebreja. Zato nadahnuti pisac pruža viziju vremena i vječnosti kad više neće biti »zvijeri«, tj. progonitelja jer će sam Bog spasonosno intervenirati preko »Sina Čovječjeg«. Prema interpretaciji kršćanske prazajednice »Sin Čovječji« je Isus Krist, s kojim ga, nakon njegova uskrsnuća, poistovjećuju u svojim spisima i evanđelisti.

Vjera i nada u Svevladara: Okrutni rimski carevi Neron, koji je vladao od 54. do 68. god. po Kr., i Domicijan, koji je carevao od 81. do 96, bili su žestoki progonitelji kršćana jer su u njihovu pogledu na život vidjeli propast svoje vladavine. Kršćane su progonili, prisiljavali na najteže radove, zatvarali i ubijali. Jedan od mnogih prognanika bio je imenom Ivan koji je dospio na otok Patmos u Egejskom moru. Ne može ga se poistovjetiti s Ivanom apostolom ni sa istoimenim piscem evanđelja. Taj inteligentni kršćanin, nakon iscrpljujućega prisilnog rada u kamenolomu, pronalazio je i vremena za pisanje u apokaliptičnom stilu da bude nerazumljiv progoniteljima, a da progonjene kršćane u sedam maloazijskih Crkava (u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiru, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji) podrži i ohrabri u vjeri i nadi u konačnu pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću, Boga i njegova Sina Isusa nad sotonom i svim njegovim sljedbenicima koji progone Crkvu. Napisao je djelo »Apokalipsa - Otkrivenje«, vjerojatno oko 95. godine, a možda i ranije.

U ulomku iz toga Ivanova spisa, koji je predviđen za liturgiju ovogodišnje Svetkovine Krista Kralja, razvidno je kako ističe da je razložna nada u Krista koji je svojim životom, krvavom smrću i slavnim uskrsnućem posvjedočio svoju vjernost nebeskom Ocu i ljubav prema ljudima te kako je time sve ljude podigao na višu razinu zajedništva i prijateljstva s nebeskim Ocem. Zbog toga je on od nebeskoga Oca predodređen da ponovno dođe u slavi i da s prijestoljâ zbaci sve silnike i tirane te da uspostavi svoje novo i vječno Kraljevstvo u kojem će svima biti naplaćeno po njihovim djelima.

Osuda promicatelja novih vrijednosti: Rimski car Tiberije postavio je svog namjesnika za Judeju i Samariju Poncija Pilata, koji je njome upravljao od 26. do 36. godine. U njegovo vrijeme u Palestini je djelovao prorok nad prorocima Isus iz Nazareta koji je započeo pokret promjene postojećih ljudskih vrijednosti u političkim i religijskim sustavima. On nije želio vladati putem državnih ni religijskih institucija, jer u njima postoji odviše dogovora, ravnoteža interesa, a malo prave istine o čovjeku i o njegovim dubinskim težnjama za istinom, pravdom, ljubavlju i mirom, što su zapravo bitne odrednice novoga Božjeg kraljevstva. Da bi ljudi prispjeli u taj novi svijet, Isus je naviještao drugačije uređenje odnosa između ljudi, zajednica i Boga stvoritelja. Zbog te korjenite promjene »morao« je pasti, jer ga nikakva postojeća vlast nije mogla nagovoriti ili potkupiti da odustane od takva pothvata. Jeruzalemska religijska središnjica je shvatila kakva joj pogibelj prijeti od tog navjestitelja novoga sveopćeg kraljevstva, pa ga se oslobodila na taj način što ga je kod Pilata lažno optužila da buni narod protiv Rimskoga Carstva, u ime kojeg mu je bilo presuđeno smrću na križu.