72. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca

Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim dragim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Nema smisla živjeti u prošlosti, stalno se vraćati na ono staro, na ono što je prošlo. Osobito ako je riječ o ranama i bolnim trenucima. Lijek za takve slučajeve i lijek za takve situacije je oproštenje. I život. Jer život je jači od onoga čega nema. Život je jači od tame, od bola i od smrti. Sam Gospodin Isus Krist, kad nam je ostavio sakramente, rekao je: Ovo činite meni na spomen. Nije nas obvezao samo na pusto sjećanje, samo na pusto žalovanje i tugovanje zbog prošlosti, zbog onoga što se dogodilo u dvoru Pilatovu i onoga što se dogodilo na Kalvariji. Činite. Sjećajte se, ali i činite nešto. Nemojte samo sjediti skrštenih ruku, zatvoreni u sobu, kuću, same sebe. Iziđite. To je učinio Duh Sveti. Naložio je učenicima da iziđu iz zatvorenosti i da tako navještaju Život. Život, a ne samo smrt. Duh Sveti je nadahnuo apostole na herojsko svjedočanstvo i životom i u njihovoj smrti. Znamo, naime, da su svi apostoli osim Ivana, skončali mučeničkom smrću. Tako su i mnogi drugi Kristovi učenici, kršćani, platili glavom svoju vjeru. Evo… I danas po tko zna koji put pitam se kako možemo smetati jedni drugima po tom pitanju u što vjerujemo. Evo što se ne slažemo. I to mi je u redu. Nego, kako taj čovjek dođe do toga da onoga koji drukčije vjeruje želi vidjeti kraćega za glavu… 

Kršćanstvo je kroz sva stoljeća svoga postojanja doživljavalo razne progone. Mnogi su kršćani svojom krvlju i cijenom vlastitoga života svjedočili vjernost Bogu i Katoličkoj crkvi. Ove veljače moja zajednica, Hercegovačka franjevačka provincija je u posebnom stanju sjećanja. I nadam se da nećemo ni mi ostati samo u sjećanju. Valja nam nešto i činiti – njima na spomen. Tko su oni? Oni su naši mučenici, pobijeni fratri iz vremena II. svjetskog rata. Njih čak 66 je ubijeno za vrijeme oslobađanja naših krajeva od fašističkih okupatora. No, to oslobađanje se pretvorilo u mučno osvećivanje na onima koji su došli pod ruku osloboditeljima. Tako da se još jedno oslobođenje pretvorilo u novi oblik ropstva, sužanjstva i zarobljeništva. Partizani su tada diljem čitave Hercegovine imali potrebu locirati i likvidirati mnoge franjevce. I za mnoge je jedina krivica bila to što su imali habit na sebi. Njih 66. Najstariji među njima – fra Marko Barbarić. Kad god gledam njegov lik i gledam one godine pokraj njegovog imena, bude mi jasno koliki je to zamah mržnje bio, kad je i on nekome bio kriv. A bio je starac, osamdesetogodišnjak, nepokretan i prikovan za krevet. Njega su osloboditelji vukli po samostanskim hodnicima, odvukli do skloništa koje se nalazilo blizu samostana, kojih pedesetak metara od samostanskih vrata. I on je dobio metak u glavu. I on je bačen zajedno s još jedanaestoricom fratara koji su se tada zatekli u našem samostanu na Širokom Brijegu u sklonište. Potom su trupla dvanaestorice fratara polili benzinom te zapalili, a sklonište zatrpali… Bez suđenja, krivice, suca i tužitelja. Izvodili su ih jednog po jednog, vodili ih prema skloništu i ubijali ih. Časna sestra Emerana Kozina koja je boravila tada na Brijegu ovako svjedoči: (Dok su fratri bili zatvoreni u zbornici)

„Predosjećali su da neće biti dobro. A to se je moglo lako i zaključiti iz drskog vladanja oficira, a osobito drugarica. Uza sva vrijeđanja držali su se većinom mirno. Pogdjekoji je bio problijedio. Plakao nije nijedan. Neki su molili krunicu. (…) Dok smo bili s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se i ja ispovjedila. Onda sam se ispovjedila, ali stojeći da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom, još dok smo bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko. Kad smo mi sestre bile u Splitu, pričao nam je netko, da su uvečer donijeli svetootajstvo iz crkve i da su se svi pričestili…“

Na Širokom Brijegu i okolici život su izgubila 33 fratara. Neki od njih su izvučeni iz crkve za vrijeme svete mise. Drugi su bili smrtno bolesni. Neki su tek došli na Široki Brijeg kao što je bio slučaj s fra Dobroslavom Šimovićem, koji je tek kojih petnaestak dana prije stigao na Brijeg. Među onih 66 fratara bio je i naš provincijal, dr. fra Leo Petrović, naš prvi doktor znanosti u povijesti naše Zajednice. Bilo je tu i mnogo drugih doktora znanosti kao što su fra Arkanđeo Nuić i fra Bono Jelavić. Ubijen je i gvardijan samostana na Širokom Brijegu fra Andrija Jelčić, ravnatelj Gimnazije na Širokom Brijegu fra Radoslav Vukšić, mladi svećenici poput fra Žarka Leventića i fra Svetislava Markotića… Neki su opet bili tek obukli habit, studenti i đaci, kao što su fra Ludovik Radoš i fra Miljenko Ivanković ili su bili časna braća (braća laici) kao što je to bio fra Melhior Prlić. Izgleda da je jedini kriterij i optužba bilo to što su nosili habit. Tako je fra Marko Dragićević pričao da su razmišljali o tome da obuku habite i onim đacima koji još nisu bili fratri. Mislili su ih tako zaštiti od partizana. Sreća u nesreći je bila da su ipak odustali od takve ideje pa su se oni đaci uspjeli spasiti od sigurne smrti…

Ostala braća su skončala na različite načine. U Mostaru, primjerice, braća su, nešto slično mučeništvu Kvirina Sisačkog, svezana i bačena s mosta u rijeku Neretvu. Za njihova tijela se ne zna. Među njima je bio i naš tadašnji provincijal fra Leo. Neka braća su završila svoj život u nekoj šumi, gori, rovu Križnog puta. Neka opet u raznim jamama u Zagvozdu. Neki u vlastitoj kući, tj. župnom uredu, poput fra Križana Galića, kojem su partizani ubacili bombu u župni ured u Međugorju…

Ono što je posebno bolno bilo jest da se taj 7. veljače u bivšoj državi slavio kao Dan oslobođenja Lištice. Lištica je naziv za grad Široki Brijeg koji je bio u upotrebi za vrijeme komunističke vladavine. Lištica se zove i rječica koja izvire u Širokom Brijegu. Taj 7. veljače, dan koji je zapamćen kao dan tragedije, bola i poniženja, se kroz više od 45 godina slavio kao Dan grada. Toliki fratri i tisuće ljudi, mještana, seljaka, vojnika i civila su izgubili svoje živote. Valjda nije bilo kuće iz koje barem jedna osoba nije izgubila svoj život u ratnim stradanjima. Iz moje kuće dvojica, djed i stric. Nisam živio u tom vremenu. Ne sjećam se ni tih slavlja. No slavilo se u hotelu, tako se priča i tako se ljudi sjećaju. Slavilo se oslobođenje od narodnih neprijatelja. A ti narodni neprijatelji su bili i fratri. Tih nesretnih dana u veljači, 66 fratara je izgubilo svoj život. Materijalna šteta je tu sporedna činjenica i sporedna stvar u usporedbi s ljudskim životima. Spomenimo tek usput, tada je zapaljena Gimnazija i njezina velika biblioteka. Očevici kažu da je plamen bio toliki da se i po noći vidjelo kao po danu. Crkva je oskvrnjena. Očevici kazuju, a dokazi pokazuju da su tada liturgijski predmeti porazbijani, konjima se ulazilo u crkvu, a jedan je partizan svezao fratarski pojas na svinju i tako je vodio kroz dvorište…

Tek 1971. fratri uspijevaju prenijeti kosti fratara iz skloništa u crkvu. Punih 26. godina nisu se smjele dirati. Nije se smjelo o njima ni pričati. Svjedočanstva su se prikupljala u tajnosti. A 7. veljače se i dalje slavio kao Dan oslobođenja… Danas? Danas to sklonište kojem se nismo smjeli primicati godinama je mjesto tihe molitve i sjećanja, tamo se pale svijeće, a veliki križ svjedoči da se tu nešto važno dogodilo zbog vjere u Krista. Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…
Danas, 7. veljače slavimo kao dan sjećanja na pobijene fratre. Osloboditelja se malo tko sjeća. Našim pobijenim fratrima, svjedocima vjere i svjedocima Isusa Krista smo zahvalni. Za očuvanje vjere. Za njihovu krv koja i nas danas drži ovdje. Njihova žrtva i njihovo svjedočanstvo nisu uzalud i nisu zaboravljeni. Za mnoge grobove se ni ne zna. Tek njih 24 leže pokopana u pokrajnjoj lađi u crkvi na Širokom Brijegu. Već godinama u našoj crkvi na Širokom Brijegu slavimo trodnevnicu kao pripravu za sami dan. Kroz ta tri dana slušamo Božju riječ i sudjelujemo u misnim slavljima te razmišljamo o njihovoj žrtvi i kakvu poruku ona ima za nas danas. Ljudi su zahvalni. To svjedoče svojim dolascima i molitvom na njihovom grobu i inače, ne samo u veljači i ne samo 7. veljače. Ove godine kroz ta tri dana mise su slavili franjevački provincijali fra Joško Kodžoman iz Splita, fra Lovro Gavran iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko iz Mostara. Na samu 70. Obljetnicu njihove pogibije misno slavlje predvodi i prigodnu riječ upućuje biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U našoj franjevačkoj zajednici pokrenut je i postupak za njihovo proglašenje blaženicima. O tome se brine Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Okrećemo se sadašnjosti, onome danas s pogledom na vječnost. Za njih vjerujemo da uživaju vječnost u Božjem društvu. Ovdje su pretrpjeli mučeništvo. A mi danas? Nitko nam doduše ne zvecka oružjem oko ušiju i glave, ali njihov primjer nam je velik poticaj i velik zalog. Na neki način smo im dužnici. Oni su činili jednu trećinu čitave Provincije. A mi smo i dalje tu. Zahvaljujući njima. Zahvaljujući zvanjima i fratrima koji su, nadahnuti na njihovu primjeru, dolazili u samostan i održavali vjeru našeg naroda, ali i vlastitu vjeru, čuvajući taj plamičak u teškim vremenima. To je i naš zadatak danas. Produbljivati vjeru, hrabro svjedočiti svoju vjeru, oplemenjivati svoju vjeru dobrim djelima pa – do Božje volje. Dokle dišemo, dužnost nam je činiti dobro. Ne zato što smo veliki humanisti. Nego zato što smo osvojeni Kristovim primjerom koji uključuje drvo križa, mučenje, bičevanje, trnovu krunu, tjeskobu i agoniju Maslinskog vrta… Budući da vjerujemo u uskrsnuće i da smo vjernici Uskrsa i Uskrsloga, nemamo drugog izbora nego gledati naprijed i slijediti Gospodina koji je Put, Istina i Život. A On sam reče da će nas Istina osloboditi. Tomu u prilog idu i istraživanja o mučenju i smrti naših pobijenih fratara, ali i svih ostalih nevino pobijenih žrtava. Istina oslobađa. A Istina je sam Gospodin Isus Krist, zbog kojeg su, vjerujemo, i naši fratri izgubili svoje živote i to iz mržnje prema vjeri.
Fra Željko Barbarić

Podijeli