Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Ilija prorok

Sveti Ilija je jedan od najvećih proroka Staroga Zavjeta. Koliko je bio velik i kao takav u narodu čašćen i cijenjen pokazuje i sam Isus na Gori Preobraženja kad su se ukazali s jedne strane njegove Mojsije a s druge Ilija.

 Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda. 

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: »Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ’Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ’Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ’Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ’Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ’Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ’Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe« (2 Kr 2,1–14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije »velikoga Jahvina dana«. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551. Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana.

»Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio« (Francesco Spadafora). U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva »Ilija gromovnik«. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Današnja 16. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, poučava nas o našem odnosu prema GOSTU – o našem GOSTOPRIMSTVU. Tko može biti naš gost? Rođak, prijatelj, ali i nepoznati namjernik koji treba prenoćište i komad kruha. U Starome zavjetu, primanje gosta i gostoljubivost, bila je češća tema negoli je to danas. Nekada su ljudi, na putovanjima, bili upućeni na druge, dobre ljude i na svratišta. Gostoljubivost je bila bez zapovijedi i bez naknada. Gost je obogaćenje života, on unosi novost, mijenja ustaljenu svakidašnjicu. I Bog se čovjeku može očitovati poput putnika koji traži gostoprimstvo. Današnja čitanja upućuju nas na pokušaj susreta Boga i čovjeka. 1. čitanje, opisuje Božji pohod Abrahamu. Abraham je otvoren prema nepoznatim i nenajavljenim gostima. Nudi im jela u izobilju. On je svojim stavom pokazao da je otvoren za susret s Bogom. Jednostavno rečeno: tko prima ljude, prima Boga. Sveti Pavao, u 2. čitanju, poučava Kološane kako Bog čovječanstvu dolazi utjelovljen u osobi Isusa Krista. U evanđelju Isus posjećuje sestre, Martu i Mariju. Marta je aktivna i marljivo priprema hranu za gosta. A Marija je očarana gostom i samo ga sluša. Psalam 15 koji je odabran za današnje nedjeljno slavlje, govori o čovjeku koji se pokušava približiti Bogu u njegovu hramu – ući u njegov „šator – biti njegov gost. Iz ovih čitanja otkrivamo kvalitete potrebne za uspješnost susreta. Susret zahtijeva otvorenost za drugoga, ali i međusobnu sličnost. Za susret potrebno je gostoprimstvo kao i rad. „Krist je, čovjek za drugoga.“ Takav bi trebao biti i svaki kršćanin. No, u današnjem svijetu, ţurbe, malo ostaje mjesta i vremena za drugoga, za susret i za gostoprimstvo. Naše vrijeme obilježava masovni turizam. Sve se kupuje i plaća. Gost turist, ne daje ljubav, a niti ju za uzvrat očekuje. Što bi na to rekao Isus?

Najava

Marta i Marija: dvije Lazarove sestre, primaju Isusa u goste. Marta, marljivo priprema hranu za gosta, a Marija ležerno sjedi i sluša Isusa. Vidimo dva 'oprečna' stava. Ali i Marta i Marija su jednako važne sastavnice kršćanskog života. One su zapravo dvije polovice i snage jedne osobe koje trebam ja i svaki čovjek. U kršćanstvu vrijedi pravilo sv. Benedikta: „Ora et labora“ – „Moli i radi.“ Ovo pravilo ne dijeli, nego spaja: gledanje, slušanje i postupanje. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 18, 1-10a)
Čitanje knjige postanka

Ovonedjeljni odlomak za 1. čitanje, uzet je iz Knjige Postanka, iz poglavlja 18 „Abraham i tajanstveni posjetitelj.“ Riječ je o Abrahamu (14. st. pr. Kr). Potječe iz Ura Kaldejskoga. Abraham je „otac Izraela.“ Bio je čovjek duboke vjere u jednoga Boga. U tekstu je opisano Abrahamovo viđenje u kojem je dođivio prisutnost samoga Boga. Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator: „Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim…potrča im u susret i reče: Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga slugu!“ BOG je posjetio Abrahama kroz tri njegova „posrednika – putnika – anđela.“ Abraham je radosno primio goste.

Počastio ih je s najboljom hranom što je imao. Žena Sara zgotovi kruh, a on zakla junca, te uz maslac i mlijeko „stavi pred njih, a on stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali.“ Zapitaju ga za ženu Saru. Abrahamova zakonita žena Sara bila je već, kao i on, zašla u starosnu dob, a ostala je bez poroda. Preko „putnika – glasnika – anđela,“ koje je Abraham u viđenju srdačno ugostio, dobio je obećanje da će Sara, unatoč starosti, ipak roditi sina. Oni rekoše: „Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.“ Abrahamova GOSTOLJUBIVOST treba biti uzor budućim naraštajima, jer mu je donijela Božji blagoslov. Budući da se Božje obećanje ispunilo, (Sara je rodila sina Izaka u starosti). Taj događaj je zapisan kako bi bio poticaj da se u narodu gaji GOSTOLJUBIVOST koju Bog nagrađuje. Jahvističko izvješće govori ovdje o objavi Jahve, kojega prate dva „čovjeka“ ili dva anđela. Dok u trojici ljudi kojima se Abraham obraća kao jednome, mnogi su Oci vidjeli najavu Trojstva, kojega je otajstvo pridržano objavi Novoga zavjeta. 

Psalam (Ps 15, 2-4ab. 5ab)

Psalam 15 je Davidov s naslovom „Gost Jshvin.“ Sadržaj Psalma govori o Božjem GOSTOPRIMSTVU. Pobožnik se pita: „Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?“ To su oni koji žive moralno, u skladu s Božjim Savezom – Dekalogom (Izl 20, 1+). Jeruzalemski se Hram ponekad naziva i „Šator,“ po slici starog pustinjskog svetišta na koje je svake godine podsjećao blagdan Sjenica (Izl 23, 14+). „Onaj tko živi čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori…ne kleveće jezikom.“ Božji su oni koji su mu vjerni. Izričaj je čest u Psalmu: vjeran, pobožan, odan – Božji čovjek. Takav Božji čovjek: „bližnjemu zla ne nanosi…koji zlikovce prezire, a poštuje one što se Gospodina boje:“ „Strah Božji?“ misli se na strah pred grijehom, strah da ne uvrijedim i ne izgubim Božju ljubav. Božji čovjek pomaže prijatelju i bližnjemu, a „ne krši prisege, ne daje novac na lihvu i ne prima mita…“ Stihovi iz ovoga Psalma vrlo su aktualni i za naše vrijeme. Svako vrijeme zahtijeva od čovjeka da živi moralno, dakle, prema Deset zapovijedi Božjih. Pitanje možemo postaviti i ovako: Hoćemo li da nam Bog bude trajni gost, da boravi pod našim „šatorom,“ u nama samima? Da li smo dostojni toga? 

Drugo čitanje (Kol 1, 24-28)
Čitanje Poslanice Kološanima

2. čitanje, u današnjoj službi Božjoj izabrano je iz Poslanice svetoga Pavla apostola, iz poglavlja 1, odlomak 24-28. Pavao Kristovo trpljenje uvijek potvrđuje svojim primjerom. I ovdje sveti pisac govori: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjavam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Pisac želi reći da je Krist podnosio muku i smrt kako bi ljudima objavio i ponudio spasonosan put spasenja, cijeloga svijeta i spasio paloga čovjeka. Ali, pisac je htio i kazati kako poput Pavla i svaki kršćanin treba sebe cijeloga ulagati u navješćivanje i potvrđivanje, tj. življenje „otajstva“ – spasenja svih ljudi. To je život u Kristu i za Krista koji je označen križem i patnjom. Vlastiti spas i spas drugih često je povezan s našom žrtvom. Krist svojoj križevnoj žrtvi pridružuje trpljenje svog učenika i apostola – trpljenje cijele Crkve. „Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo… skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.“ No, za Pavla, patnje apostolskog života izvor su radosti. „Ako s njime trpimo, s njime ćemo biti i proslavljeni“ (Rim 8,17). Svaki čovjek je dostojan apostolske brige i ljubavi, apstolskog trpljenja. Pavao svima navješćuje Krista i poučava da svakog čovjeka treba dovesti do savršenstva u Kristu: „Njega (Krista) mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka.“ To znači da svaki čovjek, bilo iz kojega naroda, može naći svoje ispunjenje u Kristu – nasljedovati Krista. To često zahtijeva trud i napor, lišavanje slobode, boravak u zatvoru i često, žrtvu vlastita života. To je naš put! 

Evanđelje (Lk 10, 38-42)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.“ Odgovori joj Gospodin: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno: Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ Riječ Gospodnja. 

Zaključak:

Zaključak Isus je rado zalazio k ljudima, osobito k prijateljima. Marta, Marija i Lazar bili su posebni njegovi prijatelji. U kući u kojoj je Isus tu je i blagoslov. Isus u kući, svoj blagoslov prvenstveno želi posvetiti čovjeku. I naša 'nutrina,' naše srce, je stan, dom u kojem Isus želi prebivati. Zato se ovo evanđelje vrlo često koristi i kao poziv na kontemplaciju, na sabranost. To je pokušaj da čovjek uđe u nutrinu svoga srca i da u njemu otkrije prostor koji bi Isus htio pohoditi. Mogu li ja Isusu dati mjesto u svome srcu? Možeš li ti Isusu dati mjesto, u svojoj kući i u svome srcu? On bi htio doći, ne samo u tvoju kuću, nego i u tvoje srce, u tvoju 'dubinu.' Imaš li za to hrabrosti i spremnosti? Jesi li kod kuće, odnosno jesi li u sebi sabran i spreman osjetiti želju za Isusom i njegovim pohodom? Isus ima neizrecivu moć da bude u ovom trenutku u svakom srcu koje mu otvori vrata. Primi ga i tako će nedjeljna misa biti susret s Isusom, kao što je Isus rado došao k Marti i Mariji. Ponašanje sestara oduvijek je bilo značajno u kršćanskom razmišljanju.Marta je posluživala, a Marija sjedila do Isusovih nogu i slušala njegovu riječ. Sestre su se različito ponašale, što je izazvalo napetost. Oduvijek je bilo izazovno pitanje: Što je važnije, služenje ili slušanje? Što je važnije, moliti ili raditi? Što je važnije, kontemplacija ili akcija? Za dati odgovore na ova pitanja treba šire razmatranje, od današnjeg evanđelja. Isus, u ovom Lukinu evanđelju, ne kori Martu zato što radi, niti brani Mariju zato što ne radi. Isus kori Martu što zabrinuto, uznemireno radi, a takvim radom ona može zanemariti nešto što je važnije, bitnije. Marti je njezina gostoljubivost najvažnija, čak se može i posvađati sa svojom sestrom koja joj ne pomaže. Marija je shvatila važnost specijalnog gosta, Isusa. Ona ne želi propustiti priliku da čuje njegovu riječ – ona mu otvara 'vrat' svoga srca i sluša ga. Isus, zapravo, svojom Božanskom riječju želi ugostiti domaćine. Marija ne želi da joj išta promakne. Ona je zaista odabrala najbolji dio, jer sve se drugo dade nadoknaditi, sve drugo je manje bitno. Nebo će i zemlja proći, ali neće proći Božja riječ. Marija je mirna, ona jednostavno sluša u miru i sabranosti. Ona je zaštićena od svakog izvanjskog nemira. Marija nije tjeskobno zabrinuta, nego smirena. Riječ Božja – Kristova, hrani ju i smiruje.
To je ono što Isus želi i Marti – da radi uz Božju pomoć, mir i molitvu.

Gospa Karmelska

Gospa Karmelska katolički je blagdan koji se slavi 16. srpnja u uspomenu na zaštitu Majke Božje, koju je pružila nositeljima karmelskoga škapulara.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. 

Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda. Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda. Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

"Subotnju povlasticu" potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta,Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi.

Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica. Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Majka Božja Bistrička

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, koje je smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja.

Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. 

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.

Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike. Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke. 

No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: "Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca." 

U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Svake godine okupi se oko 1.000.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje, početkom travnja, do Zahvalnice krajem listopada.

Biciklisti naše župe, 2012. godine hodočastili su biciklima u svetište Majke Božje Bistričke.

Sveti Benedikt, zaštitnik Europe

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture.

 Benedikt je rođen oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti. 

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice trebaju postati crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba biti slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

enedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malo-pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, “škola služenja Gospodinu”, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: “Moli i radi!”

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: “Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!” Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom.

Sveti Benedikt umro je 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan se sv. Benedikta slavi 11. srpnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. 

Medaljon sv. Benedikta: 

Nije poznato kada je, niti čijom zaslugom nastala medaljica sv. Benedikta. Papa Benedikt XIV. 1742. godine proglasio je oproste vezane uz medaljicu sv. Benedikta za one koji ju budu nosili s vjerom i utjecali se molitvom u svečev zagovor. No sasvim je sigurno kako je medaljica mnogo starijeg datuma.

S jedne strane medaljice nalazi se lik sv. Benedikta koji u desnoj ruci drži križ a u lijevoj otvorenu knjigu Pravila. S njegove desne i lijeve strane natpis Crux Sancti Patris Benedicti – Križ svetog Oca Benedikta. Oko lika sv. Benedikta nalazi se natpis Eius in obitu nostro preasentia muniamur – Na našem smrtnom času neka nas njegova prisutnost zaštiti. S druge strane medaljice nalazi se jednakokračni križ. Iznad križa stoji PAX – Mir, a uokolo se nalaze početna slova stare molitve sa zaklinjanjem da odstupi nečista sila: Vade Retro Satana, Non Suade Mihi Vana; Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venenum Bibas, što u prijevodu znači.: Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima, zlo je što nudiš, sam pij svoj otrov.

Uz križa uokvirena su slova C S P B: Crux Sancti Patris Benedicti – Križ svetog Oca Benedikta. U krakovima križa stoje početna slova sljedeće molitve: Crux Santa Sit Mihi Lux, Non Draco Sit Mihi Dux – Križu sveti, budi meni svjetlo, nemoj me ti, vraže, voditi.