Župa Kraljice svete Krunice

10 zanimljivosti o došašću koje morate znati

Nalazimo se u vremenu došašća, stoga evo nekoliko osnovnih informacija i zanimljivosti o ovom razdoblju crkvene godine.

 1. Koji je smisao došašća? Evo što nam kažu Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru: 

Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Došašće tako dijelimo na dva razdoblja: Od prve nedjelje došašća do 16. prosinca naglasak je na eshatološkom vidu, iščekivanju drugog Kristova dolaska.

Od 17. do 24. prosinca naglasak je na pripravi za svetkovinu Božića. S oba ova gledišta vrijeme došašća predstavlja razdoblje odanog i radosnog iščekivanja!

2. Prvo svjedočanstvo o došašću kao posebnom vremenu donosi nam biskup Perpetuus iz Toursa (+430.) koji je u vremenu od 11. studenog do Božića zahtijevao trokratni tjedni post.

3. Gelazijev sakramentar koji se tradicionalno pripisuje sv. papi Gelaziju (+496.), spominje pet nedjelja došašća, a papa Grgur VII. (+ 1095.) smanjio je broj nedjelja s pet na četiri.

4. Već u 9. stoljeću prva nedjelja došašća proglašena je početkom crkvene godine.

5. Iako je ljubičastom bojom povezan s pokorničkim korizmenim vremenom, došašće ipak nije pokorničko razdoblje crkvene godine!

To nam kaže i Zakonik kanonskog prava: Kan. 1250 – Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.

6. Treća nedjelja došašća od davnine se naziva i „Dominica gaudete – nedjelja radujte se“, prema riječima Ulazne pjesme iz Pavlove Poslanice Filipljanima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu! (Fil 4, 4-5). Na ovu nedjelju u liturgiji se može koristiti i ružičasta boja.

7. Kako treba biti uređena crkva u vremenu došašća? Odgovor pronalazimo u Općoj uredbi Rimskog misala:

305. U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja. Isto vrijedi i za liturgijska glazbala!

313. U vrijeme došašća neka se orgulje i druga glazbala koriste u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja. Dakle, sve umjereno!

8. Običaj izrade adventskog vijenca proširio se tijekom 19. stoljeća u njemačkim evangeličkim obiteljima. Običaj su vrlo brzo preuzeli bavarski katolici, a potom i ostatak zapadnog kršćanskog svijeta.

9. Zornice ili rorate su pučke omiljele rane mise, a svoj početak imaju još u srednjem vijeku. One simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i na Isusov konačni dolazak na kraju vremena. Na zornicama se pjevaju i prekrasne hrvatske adventske pjesme koje imaju marijansko obilježje. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđel Gabrijel”, “Visom leteć “, „Klikujte sada zanosno“… Pjesme izražavaju radost zbog skore proslave Kristova rođenja i potiču na pripravu za ovu veliku svetkovinu. U njima na osobit način dolazi do izražaja štovanje i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Zornicom se naziva i božićna misa u ranu zoru. Latinski naziv “rorate” dolazi od riječi ulazne misne pjesme: „Rorate coeli desuper…” – “Rosite nebesa odozgor i oblaci neka dažde pravednika”. To je ujedno i ulazna pjesma četvrte nedjelje došašća!

10. U vrijeme došašća često se čuje usklik: »Maranatha! Ova aramejska riječ zapravo je bio uobičajeni pozdrav i zaziv prvih kršćana, a nalazimo ga na kraju Pavlove Poslanice Korinćanima. Zanimljivo, njegovo je značenje dvostruko. Tako “maranâ-thâ” prevodimo riječima “Dođi, Gospodine”, dok “maran-‘athâ” znači “Gospodin je došao”.

Prva Nedjelja došašća

Današnjom Nedjeljom, prvom Nedjeljom Došašća, započinje nova liturgijska godina. Ovom Nedjeljom započinje Došašće, a to je vrijeme priprave za Božić.

Dok smo još u vremenu građanske godine, Crkva slavi početak nove Liturgijske godine s Prvom nedjeljom Došašća tj. danas. Došašće (lat. ad venio, što znači doći) je liturgijsko vrijeme koje očekuje Adventus Domini, Dolazak Gospodina. Dok dani postaju kraći i hladniji, pripremamo se za ¨Sunce Pravde¨ koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim svjetlom i svojom ljubavlju. 

U vremenu Došašća očekujemo dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama (sadašnjost), te kao suca na kraju vremena (budućnost). Vrijeme Došašća ispunjeno je pripremanjem i iščekivanjem. Svatko se priprema za Božić kupovinom i ukrašavanjem, spremanjem kolača i čišćenjem. Prečesto, se zaokupimo materijalnim pripremama, te gubimo iz vida prave razloge našeg djelovanja: Utjelovljena Riječ dolazi boraviti među nas. Mi kršćani bi trebali usredotočiti pažnju na duhovnu stranu Božića, za razliku od potrošačkog svijeta oko nas. Usred silne žurbe tipične za ovo doba godine pokušajmo učiniti od ovog vremena Došašća vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade, razmišljanja o nevjerojatnoj ljubavi i poniznosti. Prilikom kupovine i spremanja kolača, prisjetimo se nešto kupiti i pripremiti za potrebite.

Dok ukrašavamo prostorije svojih domova, ne smijemo zaboraviti pripremiti mirno mjesto u našim srcima, u kojem će boraviti naš Spasitelj. U vremenu Došašća uvijek su četiri nedjelje, iako ne obavezno i četiri tjedna. Liturgijska boja vremena je ljubičasta. Slava se ne govori u ovo vrijeme, nego Aleluja. Proroštva Izaije često se čitaju u vrijeme Došašća, ali sva se čitanja u ovom vremenu usredotočuju na ključne osobe Starog i Novog Zavjeta, koje su bile pripremljene i odabrane od Boga kako bi Utjelovljenje bilo moguće: Blažena Djevica Marija, sveti Ivan Krstitelj, sveti Josip, sveta Elizabeta i Zaharija. Iščekivanje se pojačava od 17. prosinca do 24. prosinca kada liturgija odzvanja prekrasnim proročkim naslovima antifona.

Prva nedjelja Došašća govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo - novi Božji svijet. Druga i treća adventska nedjelja prikazuju Ivana Krstitelja, Isusovog Preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa. Može se reći da je Marija vjerom začela Isusa: prije nego li u svome krilu, ona ga je začela u svome srcu. No, čitanja Došašća ne upućuju samo na to kako je bilo onda, " u ono vrijeme ", nego žele pobuditi odlučan stav za danas, za ovaj tjedan, za svaki trenutak našega života. Došašće nas odgaja za ljubav koja seže za Bogom i dostiže Ga. Stoga, kršćansko Došašće kao vrijeme radosnog iščekivanja predstavlja svjesnije i intenzivnije proživljavanje onog općeg raspoloženja iščekivanja, karakterističnog za cjelokupni život Crkve. Sav naš život, cijela povijest čovječanstva je veliko Došašće. Ipak, u Došašću se ne slavi samo iščekivanje, već i dolazak našeg Gospodina, Isusa Krista koji traje bez prestanka.

Adventske mise zornice

Naša župna zajednica i ove će godine, kao pripremu, slaviti svete mise zornice. Sveta misa zornica počinje u 06:00 sati, svako jutro osim nedjelje.

U većini župa diljem Hrvatske za vrijeme zornica crkve su ispunjene. Misa se ni po čemu ne razlikuje od nedjeljne. Većina onih koji krenu na zornice idu kroz sva četiri adventska tjedna. 

To je na neki način duhovna obnova. Mnogi se u to vrijeme ispovjede, a bude puno i pričesti tijekom adventa. 
I mise zornice imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. 

Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Drugi narodi, pa ni slavenski, nisu našli za te rane mise, odjevene u čar i tegobe zime, vlastito ime već ih nazivaju latinskim imenom Rorate. Slaveći te mise narod je stvorio osobite adventske pjesme. I one su plod Hrvatskog vjerničkog duha, bogate sadržajem, jer prepjevaju proročanstva biblijskih proroka o Kristovom dolasku, a napose ulogu Djevice Marije nazivajući je najljepšim imenima zbog njezine majčinske uloge u Isusovom dolasku. 

Isusova majka je uz pokornika sv. Ivana Krstitelja glavna osoba koju Crkva predstavlja kao vodiča u božićnoj pripravi. Ona ukazuje da za Božić Bog dolazi čovjeku ali da i Bog očekuje čovjekov dolazak. 

Otkriva to Marijin pohod Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. Taj pohod govori da Bog dolazi k čovjeku, ali i po čovjeku želi doći drugome čovjeku. Marija je puna Boga, nosi ga u utrobi, a krenula je na putove ljudi, do Elizabete. Tako je primjer za pun doživljaj Božjeg došašća, ali je i sama postala došašće ljudima. 

ZORNICE ZOVU VAS DJECO I MLADE ŠKOLARCE

- Pozovite jedni druge na zornice, spremite svoje torbe za školu koji idete prije podne. 
- Ministranti: Dolazak na zornice je vaša priprava za blagoslov kuća, koji će biti za mjesec dana.
- Očevi i Majke: Pokažite vašoj obitelji kako je lijepo biti na zornicama. Zornice će tako završiti da i Vi možete stići na jutarnji posao. 

Za sve ima mjesta u crkvi. Potičemo naše župljane koji nisu redoviti na nedjeljnim misama da nam se pridruže. 
Čeka vas Isus i Vaša župska zajednica i to radosno. 
Bit ćete radosni.

Sveta Katarina, djevica i mučenica

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo.

Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno. Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris. 

Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova: 

"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. 

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

Nedjelja Krista Kralja

Svetkovina Krista Kralja pada uvijek u posljednju nedjelju liturgijske (crkvene) godine (tj. koncem studenoga, pred sam početak došašća ili advenata).

“Prvi dan tjedna” kršćani prve generacije sastajali su se na lomljenje kruha u znak vjere da Uskrsli živi (usp. Dj 20,7; 1 Kor 16, 1-3). 

Prema Pavlovoj odredbi prilikom toga svetoga sastajanja, na kojem se čitalo iz Pisma, slušala pouka starješina te posvećivali darovi kruha i vina u Isusovo tijelo i krv, vjernici dotičnog mjesta ili dijela grada izdvajali su materijalna dobra za siromašnu braću i sestre u svome mjestu, ali su skupljali i za kršćane u matičnoj zajednici, u Jeruzalemu.Tako je od početka kršćanstva nedjelja Dan Gospodnji, posvećen štovanju uskrslog Krista i karitativnom pomaganju. Kroz cijelu liturgijsku godinu nedjeljom posebno štujemo i prihvaćamo Kristovo gospodstvo nad ljudima i prirodom, jer vjerujemo da je Krist “slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja”, kako kaže kristološki himan u Kol 1, 15. 

U Starom zavjetu naziv prvorođenac ima dva smisla: svaki prvi plod ljudskog para, životinje ili usjeva posebni je znak sudjelovanja u Božjoj sposobnosti darivanja života i zato prvorođenčad pripada Bogu. Prvo dijete, prvu mladunčad stoke i prve plodove zemlje vjernik gleda kao posebni znak Božjeg blagoslova obitelji i narodu. Nadalje, nakon oslobođenja iz Egipta, kad je Bog pustio pomor na prvorođence egipatskih porobljivača, prvorođenci su znak oslobođenja koje Bog dariva. Uskrsli i proslavljeni Krist Prvorođenac je u oba svetopisamska smisla, i to Prvorođenac svakog stvorenja – ljudi i prirode.Kad je 1925. Crkva slavila 1600. obljetnicu Nicejskog sabora, na kojem je definirana jednakost Krista kao utjelovljene Riječi Božje s Ocem nebeskim, osjetila se potreba za novim blagdanom Krista Kralja svega stvorenja. Tim blagdanom izražena je vjera da uskrsli Krist daje smisao ljudskoj povijesti te da kršćani trebaju djelovati u svijetu prožimajući ga kristovskim vrijednostima. Blagdan dolazi na kraju liturgijske godine, jer je proslavljeni Krist cilj crkvene godine, ali i pojedinačnoga životnog putovanja.

Opširnije...