Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve. Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika. 

Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:

“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Opširnije...

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava.

Sveti Martin (Szombathely, Mađarska, 316./317. - Tours, Francuska, 11. studenog 397.) - katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske; na njegov blagdan Martinje, pije se novo vino. 

Martin je sin rimskog tribuna u Sabariji, današnji Szombathely u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin."

Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu.

Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«.

Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera.

Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj. U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene i djeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem. Spomendan mu je 11. studenog. Taj dan, slavi se kao Martinje, običaj je da se peče guska i krsti mlado vino.

Humanitarni koncert tamburaškog sastava "Tkanica" za izgradnju župne Crkve

U organizaciji Župe Kraljice Svete Krunice, u Nedjelju, 16. studeni, u prostoru Doma "Bešlić" održat će se dobrotvorni koncert Tamburaškog sastava TKANICA za izgradnju župne crkve.

Ove godine očekuje nas bogati program, gdje osim tamburaškog sastava Tkanica kao predgrupe nastupaju:

HAKUD "Topusko" iz Topuskog
KUD "Rešetari" iz Rešetara
HKUU "Trenk" iz Nove Gradiške

Nedjeljno ugodno druženje počinje već od 18:00 sati uz predgrupe, dok je službeni dio, za koji će se pobrinuti tamburaški sastav Tkanica planiran od 20:00 sati.

Ulaz: dobrovoljni prilog, a radi se zapravo o doprinosu za izgradnju župne crkve i pastoralnog centra.

Radujemo se Vašem dolasku i želimo svim dobru zabavu, jer svima nam je potrebno malo oduška i zabave u ovim kriznim i teškim vremenima.

Dodajmo i to da oni koji ne mogu nazočiti dobrotvornom koncertu, mogu dati novčani doprinos za izgradnju i uređenje naše župne crkve.
To je moguće učiniti u Zagrebačkoj Banci na račun: 2360000-1101588094, dok se devize mogu uplatiti na račun ZABA HR 2X: 2500-01305654-000 IBAN: HR1923600001101588094 (2100194397)

Izgradnji Župne crkve i pastoralnog centra, podsjetimo, do sada se uključio i gosp. Marko Perković Thompson koji je 12. Travnja 2008. godine u organizaciji naše Župe održao veliki spektakularni humanitarni koncert u Elektrotehničkoj dvorani. 

Godine 2011. u izgradnju se uključio i poznati slavonski sastav: Slavonija Band koja je održala koncert u prepunom Domu "Bešlić".

Dana 18.11.2012. godine tamburaški sastav Slavonske lole održale su, također u prepunom Domu "Bešlić" dobrotvorni koncert.

Najbolji Hrvatski tamburaši 20.11.2013. godine su priredili također predivnu večer gdje su svojim hitovima održali humanitarni koncert za izgradnju naše crkve.

Pridružite nam se i 16. studenog ove godine!

Radosno Vas očekujemo!!!

Blagdan posvete Lateranske bazilike, 32. Nedjelja kroz godinu

Zbog posebnog značenja blagdana posvećenja Lateranske bazilike redovita mu nedjelja "kroz godinu" ustupa mjesto.

Lateranska bazilika u Rimu je ranija papinska biskupska crkva. Bazilika Sv. Petra kao centralna crkva - građevina kršćanstva je izgrađena tek u kasnom srednjem vijeku. Požari, potresi, ratovi, pljačke učinili su potrebnim tu crkvu uvijek iznova restaurirati, pregrađivati, dograđivati. Na današnji blagdan posvete Lateranske bazilike, treba nas - više od zgrade iz kamena - zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1Petr 2,5). 

Obljetnica posvete bazilike koju je izgradio u Lateranu car Konstantin na današnji dan slavi se od XII. stoljeća. Ovaj se blagdan najprije svetkovao samo u Rimu. Zatim je u čast bazilike nazvane "majkom i glavom svih crkava Rima i svijeta" proširen na sav rimski obred, kao znak ljubavi i jedinstva s Petrovom stolicom, koja - kako je napisao sveti Ignacije Antiohijski - "predsjeda svekolikom skupu ljubavi".

Kad je car Konstantin 313. godine "Milanskim ediktom" dao slobodu kršćanima, oni su "izašli" iz katakombi, te su tražili javne zgrade za svoja okupljanja i slavljenje euharistije. Budući da crkava kao građevina u to doba još nije bilo, poslužile su im zgrade, posebice u Rimu, gdje je stolovao Rimski biskup ujedno i papa, koje su već bile sagrađene. Nisu uzimali najljepše zgrade, nego obično "skromne" sale, dvorane, koje su služile kao tržnice, odnosno zgrade suda, a koje su se zvale "bazilika".

Opširnije...

Sveti Leonard

Sveti Leonard je jedan od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međimurju.

Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima, od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja medu najvrednije barokne kulturne spomenike Hrvatske. 

Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.

Sv. Leonard si je iskupio naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna, kad je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima godine 1100., a iz njega je oslobođen po svečevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Leonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svečevo štovanje. Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi, koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje. Navodimo sve te povijesne činjenice da nam bude jasno odakle je došlo do tako velike popularnosti sv. Leonarda.

Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga francuskog kralja Klodvika koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvik kao prvi Franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Evrope jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.

Kad je Leonard odrastao, nije se - kako su to inače činili plemićki sinovi - posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija, koji je postao nadbiskup u Remisu. Znamo da je taj svetac krstio Klodvika: Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvikom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljeniku više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe naroda, u jednom burnom razdoblju, kad je bilo toliko nevinih zarobljenika. Kralj je ponudio Leonardu i časti i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću, najprije kod sv. Maksimina u Micyu, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.

Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig, koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica, koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku, koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.