Proslava bračnih jubileja
- Detalji
- Objavljeno 21 Listopad 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Šest bračnih parova naše župe ove godine su proslavili okrugle obljetnice, od 25 do 65 godina bračnog zajedništva, na 29. nedjelju kroz godinu, obnovilo svoja obećanja i zahvalili Gospodinu na sve milosti koje im je udijelio.
Na svečanom misnom slavlju u 11 sati, naš župnik Ivan Štivičić je ukazao na važnost prepuštanja Božjoj providnosti. "Kod stupanja u brak mladenci darivaju jedno drugo samim sobom, darivaju jedno drugo cijelim svojim bićem. U brak se ne bi smjelo ući s nekom rezervom koju čuvamo samo za sebe. Supružničko darivanje ne smije stati samo na trenutku sklapanja braka, ono se mora nastaviti.
A to je teško i zahtjevno, darivati sebi uvijek i iznova. Ali to je jedini i pravi način života u braku. Biti velikodušan i darivati s ljubavlju. Tu činjenicu mogu nam potvrditi ovdje prisutni bračni drugovi. Darivanje ne smije postati kupovina ljubavi. Ne smijemo zanemarivati jedni druge pa kupovinom velikih i skupih darova to pokušati nadomjestiti. Puno su važniji svakodnevni mali znakovi pažnje i ljubavi."
Zlatni jubilej - 65. obljetnicu braka slavio je jedan par: Ana i Stjepan Vuković. 40. obljetnicu slavilo je jedan par: Jadranka i Zvonko Oršulić. 30. obljetnicu slavio je jedan par: Ana i Slavko Crljenković. 25. obljetnicu slavila su tri para: Zvjezdana i Krešo Topčić, Sonja i Tihomir Tkalčec te Marija i Željko Mesec.
Ovakva okupljanja imaju cilj s jedne strane dati Bogu hvalu za prijeđen zajednički život, moliti za sretnu budućnost, a mladima ovakva pohvala bračnoj ljubavi i vjernosti služi kao poticaj i ohrabrenje prihvatiti Božji naum o braku i obitelji.
Fotografije proslave bračnih jubileja možete pogledati u našoj galeriji.
Upoznajte novog Blaženika: Blaženi Papa Pavao VI
- Detalji
- Objavljeno 20 Listopad 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Papa Pavao VI. koji je vodio Katoličku Crkvu tijekom zahtjevnog razdoblja nakon Drugog vatikanskog koncila proglašen je u nedjelju blaženim.
Papa Pavao VI. bio je papa u jednom teškome pa i sudbonosnome vremenu po Crkvu. Valjalo je nastaviti tek započeti II. vatikanski sabor i sretno ga privesti kraju. Valjalo je saborske odluke provoditi u djelo, valjalo je voditi Crkvu kroz jednu od najvećih kriza u povijesti. Nije potrebno govoriti o znakovima te krize koji su i onako dobro poznati.” Ovim je riječima o. Josip Antolović u svojoj knjizi “Primjeri i uzori” predstavio našeg novog blaženika, a na kraju zaključio kako će “objektivna povijest u svoje vrijeme i o njemu nastojati izreći svoj sud. No najvažniji sud o njemu kao i o svakome drugome jest onaj što će ga izreći sam Gospodin.” Danas smo radosni što je Gospodin po svojoj Crkvi izrekao svoj sud i zboru blaženih pridružio još jednog velikog papu 20. stoljeća.
Nakon smrti pape Ivana XXIII., koja se zbila 3. lipnja 1963., izabran je za papu 21. lipnja, baš na sam blagdan Srca Isusova, kardinal Giovanni Battista Montini, koji je uzeo ime Pavao VI. Konklave za izbor novoga pape bile su kratke. Trajale su dan i pol. Jedan od ondašnjih uglednih kardinala, münchenski nadbiskup Julius Döpfner, pisao je tada o novome papi Pavlu VI.: »Njegovi visoki darovi duha, njegova iskrena pobožnost, bogato iskustvo na mjerodavnim položajima Rimske kurije te plodna djelatnost u jednoj teškoj, velikoj dijecezi – bilo je to u Milanu – pružaju odlične pretpostavke za univerzalnu službu Petrova nasljednika…
Na ugodno je odobravanje naišlo i ime novoga Pape. Ime apostola naroda u neizrečenim, ali u jasnim obrisima, već samo po sebi zvuči kao program: njegova žarka ljubav prema Kristu, njegov apostolat koji preskače uske granice njegova naroda i širi se po svemu tadašnjem poznatom svijetu, odlučno odbijanje zabluda koje su prijetile predanom nauku, a ujedno hrabrost za prilagođivanje nužnostima onoga trenutka, briga za jedinstvo Crkve i ujedno za mnoštvo njezinih članova, kao i za životnost pojedinih zajednica, nije li sve to divan i sadržajan program?«
Kardinal Döpfner završio je uvodne riječi u jednoj knjižici o novome Papi ovako: »Papa Pavao bit će nam u borbi, koja traži mnogo smionosti i odgovornosti, siguran vođa u sili Duha Svetoga. Zbog toga se možemo u njega pouzdati, a za njega se žarko moliti.« Kardinal Döpfner je umro nekoliko godina prije Pavla VI., a nakon smrti Pavla VI., koji je umro 6. kolovoza, na blagdan Gospodinova preobraženja 1978., možemo mirne duše reći da su se njegove prognoze o novome Papi dobrim dijelom obistinile i ostvarile.
Papa Pavao VI. bio je papa u jednom teškome pa i sudbonosnome vremenu po Crkvu. Valjalo je nastaviti tek započeti II. vatikanski sabor i sretno ga privesti kraju. Valjalo je saborske odluke provoditi u djelo, valjalo je voditi Crkvu kroz jednu od najvećih kriza u povijesti. Nije potrebno govoriti o znakovima te krize koji su i onako dobro poznati. Papa Pavao VI. trudio se sačuvati netaknutim poklad vjere. Njegovo Vjerovanje Božjega naroda, koje je sam sastavio, ući će u povijest velikih simbola – obrazaca kršćanskoga vjerovanja.
Čuvajući vjerno Božju objavu, nastojao je osluškivati i znakove vremena, bilo svijeta u kojem živimo te pronaći odgovore na pitanja što ih suvremeni svijet pred Crkvu postavlja. Tako je veoma jasno, glasno i stalno davao odgovore na probleme mira u svijetu počevši od njegova povijesnog govora u Ujedinjenim narodima pa preko njegovih tolikih poruka za Svjetski dan mira 1. siječnja, na Novu godinu, koji je uveden na njegovu inicijativu. Na probleme gladi i nerazvijenosti u svijetu, probleme Trećega svijeta odgovorio je svojom socijalnom enciklikom Populorum progressio.
Sveti Luka, apostol i evanđelist
- Detalji
- Objavljeno 18 Listopad 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Crkva se danas 18. listopada sa zahvalnošću prisjeća svetoga Luke, bez čijeg truda ne bismo mogli čitati Evanđelje po Luki i Djela apostolska.
Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.
Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom.
Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa. On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).
Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11). Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života.
Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje. Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla: “Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje.
Sveta Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve
- Detalji
- Objavljeno 15 Listopad 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom.
O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.
Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež. Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.
Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.
Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: “Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.
Župno hodočašće u Mariju Bistricu
- Detalji
- Objavljeno 13 Listopad 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Tradicionalno hodočašće naše župe u Nacionalno svetište Marija Bistrica, održano je u subotu 11. listopada 2014. godine.
U ranim jutarnjim satima, s velikim brojem vjernika krenuli smo u nacionalno svetište Marije Bistrice te oko 09:00 sati stižemo na odredište, gdje smo se uputili u Crkvu i pozdravili Majku Božju Bistričku.
Nakon toga uslijedio je zajednički križni put na Kalvariji, te je u 11:00 sati proslavljena sveta misa na otvorenom prostoru crkve bl. Alojzija Stepinca, koju je predvodio nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije, uzoriti kardinal Vinko Puljić.
Na kraju hodočašća smo se od Majke Božje Bistričke oprostili zajedničkom izlaznom procesijom i ispunjeni radošću krenuli prema svojim domovima.
Fotografije hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj možete pogledati u našoj galeriji.