SVETKOVINA KRALJICE SVETE KRUNICE 2014
- Detalji
- Objavljeno 22 Rujan 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
U našoj župi, 28. rujna počinju devetnice s kojima ćemo se pripremati za 22. obljetnicu osnivanja župe i za blagdan zaštitnice, Kraljice Krunice.
Devetnice će svakodnevno počinjati svetom Krunicom u 17:30 sati, a svete mise počimat će u 18:00 sati. Prije svete mise biti će prilika za svetu ispovijed.
Uz našeg župnika Ivana Štivičića, misu će svaku večer predvoditi drugi propovjednik. Zadnjeg dana devetnice,oko naše župne crkve održat će se tradicionalna procesija s Gospinim kipom i svijećama.
Raspored po danima:
NEDJELJA 28. rujna
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. PERICA MATANOVIĆ, župnik župe Bezgrješnog začeća BDM, Nova Gradiška
PONEDJELJAK 29. rujna
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi fra. JOSIP GRUBIŠIĆ, župnik župe sv. Josipa Radnika, Đurđenovca
UTORAK 30. rujna
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. PAVAO MOKRI, župnik župe bl. Alojzija Stepinca, Novska
SRIJEDA 01. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ZVONIMIR MARTINOVIĆ, župnik župe sv. Matej, Viškovci
ČETVRTAK 02. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi preč. ANTUN PRPIĆ, župnik župe sv. Antuna Padovanskog, Staro Petrovo Selo
PETAK 03. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. DRAGAN HRGIĆ, župnik župe sv. Josipa, Slatina
SUBOTA 04. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ŽARKO TURUK, župni vikar župe sv. Luke, Novska
NEDJELJA 05. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ŽARKO TURUK, župni vikar župe sv. Luke, Novska
PONEDJELJAK 06. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ŽARKO TURUK, župni vikar župe sv. Luke, Novska
UTORAK 07. listopada - SVETKOVINA KRALJICA SVETE KRUNICE
11:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ŽARKO TURUK
25. Nedjelja kroz godinu, Sveti Matej, apostol i evanđelist
- Detalji
- Objavljeno 21 Rujan 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Danas, je blagdan svetog Mateja, apostola i evanđeliste, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik.
Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima.
Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju.
Sveti Matej, apostol i evanđelist, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik. Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju.
"Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13). Kasnija predaja o Mateju donosi mnogo više pojedinosti o njegovu životu. Kao Isusov apostol i propovijednik, obraćao se najprije Židovima te im je prije, nego ih ostavi, napisao Evanđelje na njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada govorili Židovi u Palestini. O tome svjedoče neki stari crkveni oci, no u današnjem tekstu Matejeva evanđelja pisanog grčkim jezikom nema jasnih tragova njegova prijevoda s aramejskog.
Prema nekim predajama, propovijedao je Židovima oko 15 godina, uključujući i židovske enklave u Etiopiji i na Istoku. Matej u svome evanđelju želi pokazati, da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje, da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080. g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. Uz njega na slikama, često je anđeo koji drži pero. Zaštitik je grada Salerna i Triera (Njemačka), carinika, poreznika, bankara, zaštitara, brokera, računovođa i knjižničara.
PAPA NOVOZAREĐENIM BISKUPIMA
- Detalji
- Objavljeno 20 Rujan 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Ne budite pesimisti, ne uzmičite pred tamom svijeta, pozvani ste širiti radost Evanđelja, poruka svetog Oca novozaređenim Biskupima.
Sveti je Otac primio u audijenciju biskupe ređene tijekom godine. Nakon zahvale kardinalu Ouelletu, pročelniku Zbora za biskupe, te kardinalu Sandriju, pročelniku Zbora za istočne Crkve, Papa je rekao da je radostan jer napokon vidi novozaređene biskupe te što je susret upriličen na početku njihove biskupske službe, kada su se smirile prve emocije i kad se odgovornost, na neki način, prilagođava njihovim krhkim leđima, a ulje kojim ih je pomazao Duh Sveti silazi na povjerenu im Crkvu.
– Već ste iskusili da je Evanđelje otvoreno nad vašom glavom postalo kuća gdje se može prebivati s Božjom Riječju; a da prsten na vašoj desnoj ruci, koji je katkada pretijesan ili je preširok pa može skliznuti, posjeduje snagu da vaš život čvrsto priveže uz Krista i njegovu Zaručnicu – kazao je papa Franjo. Potičući biskupe da ozbiljno shvate primljeno otajstvo, da se uvijek dive Božjem sapsenjskom nacrtu, te da se ne boje hoditi u Božjoj i prisutnosti Crkve, koja je u prvom redu Njegova, Papa je rekao da im želi govoriti o temama koje su mu na srcu. Osjećam dužnost podsjetiti crkvene pastire ne nerazdvojivu vezu između trajne biskupove nazočnosti i rasta stada. Kada je odsutan pastir, onda su u opasnosti pastoralna skrb i spas duša – ustvrdio je Papa dodajući:
Krist se u pastirima dariva Crkvi, on svoju Crkvu ljubi i svoj život daje za nju (usp. Ef 5, 25-27). Ljubav čini sličnima one koji je dijele, stoga sve što je lijepo u Crkvi od Krista dolazi, premda je istina da proslavljeno čovještvo Zaručnika nije omalovažilo naša obilježja. Neki vele da bračni parovi nakon dugogodišnjega čvrstog životnog zajedništva i vjernosti postupno nalikuju jedan na drugoga. Vi ste prstenom vjernosti svezani s Crkvom koja vam je povjerena. Ljubav prema Kristovoj zaručnici vam omogućuje da postupno u njezino lice utisnete crte svoga izgleda. A to nije moguće postići bez intimnosti, ustrajnosti, postojanosti i strpljivosti – ustvrdio je Sveti Otac. Govoreći o biskupskoj službi, Papa je rekao da biskupi nisu ‘oročeni’, niti imaju rok trajanja poput lijekova, ili pokvarljive hrane, koja se baca kad se pokvari. Važno je ne priječiti životnu snagu koja izvire iz dubine primljenoga dara, a to vas štiti od napasti besciljnog lutanja, jer „ni jedan vjetar ne pomaže onomu koji ne zna kamo ide“. A mi smo naučili kamo idemo: idemo uvijek k Isusu. Tražimo „gdje je njegovo boravište“, jer uvijek vrijedi njegov odgovor prvim učenicima: „Dođite i vidite!“ (Iv 1, 38-39) – kazao je Papa te nastavio:
Treba prebivati u Njemu ako želite prebivati u svojim crkvama, treba prebivati u njegovoj riječi, u njegovoj Euharistiji, u „stvarima Oca njegova“ (usp. Lk 2, 49), naročito u njegovu križu. Ne treba biti samo u prolazu, nego treba trajno boraviti. Kao u vječnu svjetlu kraj Svetohraništa, i u vašem pogledu povjereno vam Stado treba vidjeti plamen Uskrsloga. Biskupi ne smiju biti pesimisti, oslanjati se na same sebe, uzmicati pred tamom svijeta ili se miriti s prividnom pobjedom zla nad dobrom. Niste pozvani čuvati prošlost, nego evanđeosku radost, stoga ne možete živjeti bez radosti Božje ljubavi; bogatstva koje si svijet ne može podariti – istaknuo je papa Franjo. Papa je potaknuo biskupe da vole povjereni im Božji puk, pa i kad narod pogriješi; ne umarajte se „ići do Gospodina“ da izmolite oproštenje i novi početak. Naučite poniznu ali i neodoljivu snagu koja proizlazi iz vikarske uloge, jer je korijen svakoga otkupljenja. I žurno biskupsko poslanje izvire iz „vidjeti gdje boravi Gospodin i prebivati s njim“ (usp. Iv 1,39). Samo onaj tko sretne i prebiva u Bogu može ljude približiti Gospodinu, a među njima i brojne svećenike.
– Potičem vas da budete pastiri i očevi, da uvijek nađete vremena za svoje svećenike, da ih primite, saslušate i vodite. Želio bih da vas se uvijek može naći, ali ne preko obavijesnih sredstva koja posjedujete, nego da osobno primate ljude i slušate njihove stvarne potrebe, dajući im cjelovitost i širinu crkvenoga nauka, a ne zbirku jadikovka. Prihvatite sve bez razlike, svima pokažite odlučnost i očinsku nježnost. Nikada ne popustite napasti da svoju slobodu žrtvujete poradi udobnosti i konsenzusa, jer Crkva i svijet imaju pravo da na biskupovim usnama nađu oslobađajuće Evanđelje – ustvrdio je Sveti Otac. Govoreći o Božjem puku povjerenom biskupskoj skrbi, Sveti je Otac rekao da je za rast naroda potrebna biskupova strpljivost. Dobro mi je poznata pustoš našega vremena. U vođenju naroda treba oponašati Mojsijevu strpljivost, trošeći posljednju mrvu snage da narod približite Bogu. To je najvažnije. Preporučam vam osobito mlade i starije osobe. Prve jer su naša krila, a druge jer su naši korijeni. Bez tih krila i korijena, niti znamo što smo, niti kamo trebamo ići – rekao je Papa.
Zaključujući govor, Papa je rekao da u novim biskupima odsijeva neiscrpivo bogatstvo Crkve, rasprostranjene po svoj zemlji, da po njima Rimski biskup, Petrov nasljednik, grli Katoličku crkvu. Nije potrebno podsjećati na pojedine i dramatične situacije naših dana. Želio bih da u svakoj mjesnoj Crkvi preko vas odzvanja poruka ohrabrenja. Vraćajući se svojim kućama, narodu prenesite Papin srdačni pozdrav i recite mu da je uvijek u Papinu srcu – zaključio je papa Franjo.
Blažena Djevica Marija Žalosna
- Detalji
- Objavljeno 15 Rujan 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Gospa Žalosna mili je lik Majke Božje koja suosjeća s patnjama svoga Sina, ali i s patnjama svih ljudi.
Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.«
O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.
Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove: Simeonovo naviještanje Marijine žalosti, Bijeg u Egipat, Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu, Marijin susret s Isusom na križnome putu, Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ, Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovječeno Michelangelovom Pietà, I napokon Isusov pogreb.
Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći da su sedam Marijinih žalosti sedam naročitih zgoda, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva. Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoći da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas ćemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naučitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima:
»Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila.
Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama čitamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konačno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrđu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život.
Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sućuti prema Kristu. Rečeno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rađa, jer je došao njezin čas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile rađanju, jer nije začela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izrečeno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli rađala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizičke promjene, a ona iz sućuti i ljubavi. Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršćanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoći da shvatimo kako je sav kršćanski puk izišao iz krila preslavne Djevice.
Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u njezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sućut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!
Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu, Uzvišenje svetog Križa
- Detalji
- Objavljeno 14 Rujan 2014
- Napisao/la Dražen Đukić
Danas, 14. rujna, Katolička crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga križa, slavnoga križa. Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. 
Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. Sa svoga križa privukao je k sebi sve grešnike (Iv 12,32) i objavio ljubav Boga Oca koji ga je poslao. Izdišući na njemu prinosi žrtvu po kojoj je oduzeo grijeh svijeta i zahvalio svom Ocu sa svima koje spašava.
Dana 14. rujna 335. godine posvećena je bazilika Uskrsnuća, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta raspeća. Od 4. stoljeća kršćani Istoka svečano slave blagdan u čast Spasiteljeva križa. Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život.
Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.
Pred patnjom je najbolje šutjeti, jer ne razumijemo križ ni one koji su na njemu. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Križ je dokaz najveće ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).
Po životnom križu, po svemu onome što me na neki način razapinje u svakodnevici (bolest, siromaštvo, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi koji me okružuju, nepravda i smrt), sve to postaje po Kristu i u Kristu mjesto susreta s Bogom i izvor života za svijet. »Slava budi višnjem Ocu, Vrutku svake ljubavi! Hvala budi Božjem Sinu što nas križem otkupi! Čast i hvala Duhu Svetom koji svetu žrtvu križa svojim ognjem zapali.«
Povijesna je pozadina ovoga blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.
Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili "za krst časni", osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva.
Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst cčasni", za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i ubuduće.
Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje ovog blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!
