Župa Kraljice svete Krunice

Biciklističko hodočašće Gospi od suza u Pleternicu

Svake godine krajem Kolovoza mnoštvo vjernika skupi se dugim cestama do svetišta u Pleternici, a posljednji dan 31.8. poslije svečanog euharistijskog slavlja nastavlja se procesija s upaljenim svijećama.

Već dug niz godina biciklisti naše župe hodočaste u svetište Gospi od suza u Pleternicu. Tako su i ove nedjelje biciklima uputila prema Pleternici na brdo Gospe od suza. 

Petnaestak biciklista oko 14:00 sati, prije samog polaska, blagoslovio ih je naš župnik, te poslije zajedničke molitve krenuli prema Pleternici.

Cijelim putem ih je pratilo lijepo vrijeme te su bez ikakvih prepreka oko 17:00 sati došli do odredišta, te su se uputili pomoliti i pokloniti Gospi od suza te sa ostalim vjerničkim pukom u sabranosti dočekali središnje euharistijsko slavlje koje je započelo u 19:00 sati.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je msgr. Antun Škvorčević.
U sitnim večernjim satima, sretno smo stigli svojim kućama.

Fotografije biciklističkog hodočašća Gospi od suza u Pleternicu možete pogledati u našoj galeriji.

Dvadeset i druga Nedjelja kroz godinu

Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika. Nema trećega. Od prvoga dana u školi djeca se susreću s time. Ako se nekoga želi obezvrijediti, najgore je od svega reći da je on ‘luzer’. Bolje da ti kaže da si luđak, idiot. Samo nemoj reći ‘luzer’ (gubitnik). Pogledajmo malo televizijske emisije: ‘Moj tata protiv tvoga tate!’ Kviz znanja tko će pobijediti, natjecanje u kuhanju, natjecanje u plesu, Hrvatska traži zvijezdu, i sl. Više nema zabave radi zabave, plesa radi plesa, pjevanja radi pjevanja… Pobjeda je postala imperativ, a svi pred kamerama lažu kako je važno sudjelovati. Sindrom ‘pobijedi ili umri’ zahvatio je sve slojeve društva. Postali smo opsjednuti da budemo bolji od drugih, moćniji od drugih, bogatiji od drugih, ljepši od drugih… Važno je biti prvi. Nije važno po kojoj cijeni i na čiji račun. Svoja tijela, svoj um, svoje živce u ludom natjecanju dovodimo do krajnjih granica.

Arogancija je često povezana s uspjehom. Želi se svima pokazati kako si uspio, da si bolji od njih. S druge strane, iz gubitništva se rađaju takozvane žrtve. Često se ljudi pomire s tom ulogom. Ostatak života provedu u samosažaljenju, bez ikakve motivacije, uvjereni da je to njihova sudbina za koju su krivi drugi oko njih. Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Isusov paradoks: izgubiti da zadobiješ. Toliko smo puta čuli ove Isusove riječi. I teško ih shvaćamo i prihvaćamo. Svećenici se trude rastumačiti duboko značenje te Isusove izjave. Zbilja, kako nekome reći da je u biti pobjednik, ako se on osjeća kao gubitnik, iskorišten, prezren, prevaren? Reći nekome tko trpi zbog svoga neispunjenoga života: ‘Ne, ti si ipak na strani pobjednika!’ – zvuči kao lažna utjeha.

Možda imaju pravo oni koji tvrde da za ilustraciju ovih Isusovih riječi ne treba teoretiziranje, već pripovijedanje istinitih životnih priča ljudi koji su te riječi živjeli i po cijenu velike patnje i životne ugroze. A to su kršćanski duhovni velikani, znani i neznani Isusovi nasljedovatelji, ljudi koji su svojim životom posvjedočili što konkretno znači izgubiti život poradi Krista i evanđelja. Spomenimo samo neke: Dietrich Bonhoeffer, kardinal Stepinac, Majka Terezija, biskup Romero, M. L. King, Alfred Delp, Dorothy Day i bezbrojni drugi. Svi oni potvrđuju veliku istinu da nikada nije bilo lako na ovoj zemlji Božjim ljudima. Lik i sudbina proroka Jeremija upravo potresno prikazuje razapetost između onoga na što ga Bog potiče i onoga što bi narod od njega tražio.

Kada Isusove riječi - Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga - promatramo kroz prizmu istinitih životnih priča naših suvremenika, lakše im se prepuštamo, i shvaćamo njihovu istinitost upravo u trenutcima vlastitih padova i životnih udaraca. Nasljedovanje Isusa (cijena učeništva) ne mora uvijek jamčiti život bez boli i problema. Shvaćamo da nema veličine bez služenja, ni nasljedovanja bez žrtve. Isus se okrene i reče Petru: ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’ Tko su u ovom svijetu istinski gubitnici a tko dobitnici? Što je pogled neba, a što je pogled zemlje? Što je razmišljanje zemaljskog čovjeka, a što razmišljanje duhovnog čovjeka? Vrijedi o tome razmisliti.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jr 20, 7-9)
Čitanje knjige proroka Jeremije

Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: »Neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime«. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više. Riječ Gospodnja

Ovaj tekst je posljednji ulomak takozvanih »Jeremijinih ispovijesti«, koje se nalaze raspršene u prethodnim poglavljima ove biblijske knjige (pogl. 11, 15, 17, 18) i koje nam daju razumjeti složenost duše neshvaćenog i progonjenog proroka. Cjelovito čitanje ovog ulomka, sve do 18. Retka, još će bolje osvijetliti izmjenjivanje osjećaja koji sad spopadaju proroka s obzirom na Boga (oganj koji ne uspijeva obuzdati: usp. r. 9), sad prikazuju Boga kao zavodnika koji ga protiv njegove volje na nešto prisiljava i koga prorok vidi u korijenu svih nesreća kojima je obilježen cijeli tijek njegova života (»Proklet bio dan kad se rodih«: r. 14).

Opširnije...

Glavosijek Ivana Krstitelja

Crkva danas slavi liturgijski spomen Glavosijeka svetoga Ivana Krstitelja, najvećeg Kristova proroka - kako je rekao Sveti Otac – koji je zanijekao samoga sebe da ustupi mjesto Spasitelju, a trpio je i umro za istinu.

Ivan nije živio za samoga sebe i nije umro za samoga sebe. Koliko je ljudi, obremenjenih grijehom, njegov tvrdi i strogi život doveo do obraćenja? Koliko je ljudi njegova nezaslužena smrt ohrabrila u podnošenju kušnja? A mi, odakle nama danas dolazi prilika da vjerno zahvalimo Bogu, ako ne od uspomene sv. Ivana, koji je bio ubijen za pravdu, a to znači za Krista? Prema Rimskom martirologiju 29. kolovoza je izabran za proslavu mučeništva ili glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, jer je na taj dan po drugi put pronađena časna njegova glava.

Ta je glava kasnije bila prenesena u Rim, gdje se s velikim poštovanjem čuva u crkvi Sv. Silvestra ad Campum Martium. Osim sv. Marka, mučeništvo sv. Ivana opisuje sv. Matej i sv. Luka. Ti opisi idu u red najdramatičnijih scena Novoga zavjeta.

Veliki je Augustin, ovim riječima komentirao taj događaj: "Tek što sam pročitao Evanđelje, pred našim se očima ukazao okrutan prizor: glava sv. Ivana na pladnju, prokleti nalog pun okrutnosti, jer se nije mogla podnositi istina. Jedna djevojka pleše, a jedna se mati odmara; usred bestidnosti i uživanja jedne gozbe drsko se stvara i izvodi bezbožna zavjera. I tako se na Ivanu ispunila riječ, koju je sam unaprijed rekao: 'On mora rasti, a ja se umanjivati. On je, uistinu, bio umanjen kad mu je bila odrubljena glava; a Krist je porastao na križu."

Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: "Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste." Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u "strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad". U takvom su postupku svi tirani jednaki, i stari i novi. Njima uvijek smetaju oni koji se boje više Boga nego ljudi, koji ljube pravdu, a mrze bezakonje, pogotovo ako još hrabrošću Ivana Krstitelja otvoreno žigošu zločin i nepravdu.

Sv. Monika – uzor i zaštitnica kršćanskih Majki

Sveta Monika poznata je kao majka sv. Augustina. Zagovornica je odlutalih od vjere, zaštitnica je majki, obitelji i udovica.

Rodila se u Tagasti,u sjevernoj Africi u kršćanskoj obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane. 

Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o Njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa, nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo, te velike žene, u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Opširnije...

Dvadeset i prva Nedjelja kroz godinu

Današnji svijet pod utjecajem je javnoga mnijenja. Masa mediji nam nameću mišljenja i stavove. Za mnoge ljude javno mnijenje ujedno je i njihovo vlastito, držimo nešto istinitim jer smo tako čuli na TV-u ili pročitali u novinama. Ne propitujemo informacije kritički, je li nešto moralno ispravno ili krivom odlukom većine. Većina je pokazatelj brojnosti, ali ne i istinitosti nečega što se izglasava i odlučuje. Prilika je danas na Dan Gospodnji razmišljati o vlastitim stavovima u što se ubraja naša vjera. O upitu tko je Isus Krist za nas i zašto smo ovdje, odgovor može dati samo svaki sam za sebe. Kao vjernici Krista priznajemo Bogom i Spasiteljem. Na početku današnjega slavlja u tišini srca stanimo pred njega i pokajmo se za svoje slabosti i grijehe.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 22, 19-23)
Čitanje knjige proroka Izaije

Kroz osam poglavlja prorok Izaija ne spominje kralja Ezekiju. Prvo čitanje donosi dio posljednjeg odlomka iz te sekcija u kojem prorok iznosi Božji sud nad njegovim prvim suradnicima koji su odgovorni što se Juda približio propasti. Kao prvog ističe Šibnu, upravitelja dvora koji je zloupotrijebio položaj kako bi sebi načinio mauzolej na razini kraljevskog.

Uz to je promovirao paktiranje sa Egiptom, slabeći poziciju vlastitog naroda. Zbog toga će nasilno izgubiti položaj i Gospodin će ga protjerati. Poradi vlastite neodgovornosti ostavio je Južno kraljevstvo u vojnom smislu nespremnim odgovoriti potrebama složenog vanjsko-političkog trenutka. Zamijenit će ga Elijakim, sin Hilkijin. Preuzimanje Šibnine haljine, pojasa i ključeva označava ulazak u njegovu službu, ovlasti i autoritet. Označivši ga ocem žiteljima jeruzalemskim Izaija ga predstavlja u pozitivnom svjetlu, ali time zapravo naznačuje kraj Ezekijine epohe.

Opširnije...