Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Franjo Asiški, istinski Isusov sljedbenik

Danas je blagdan svetog Franje Asiškog, u vjerničkom puku omiljenog sveca, osnivača i zaštitnika franjevačkog reda.

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggie, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva. 

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. 

Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. 

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.” 

Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku. 

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. 

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji. 

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju. 

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu Zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. 

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.” 

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. 

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Dvadeset i šesta Nedjelja kroz godinu

Ulomak Matejeva Evanđelja kojeg danas čitamo nastavlja izazivati ne bojeći se farizejske sablazni. U ono se doba doista dogodilo da Isusa ne htjedoše slušati niti se obratiti oni što su se smatrali čestitim vjernicima, koji su javno vršili sve vjerske dužnosti, čuvali se javnih prijestupa i plaćali sve obveze prema vjerskoj zajednici. Poslušali su ga pak i počeli se korjenito mijenjati mnogi od onih koje su takvi vjernici prezirali kao neobrative grešnike.

Iz Isusovih je riječi sasvim razvidno da je Bogu draži onaj koji možda kaže da ne vjeruje a ipak čini dobro, od onoga koji se bučno kune na svoju vjernost a u životnoj praksi prezire ljubav.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Ez 18, 25-28)
Čitanje knjige proroka Ezekiela

Ovo govori Gospodin:»Vi velite: 'Put Gospodnji nije pravedan!'Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti«. Riječ Gospodnja. 

Problem osobne i kolektivne odgovornosti provlači se čitavom Biblijom s različitim naglascima koji se uvijek ne slažu. U antici pripadnost nekog čovjeka ili žene, od rođenja do smrti, nekoj točno određenoj i trajnoj etničkoj skupini zahtijevala je neprestano prilagođavanje i podvrgavanje predajama klana i, stoga, zakonu kojeg je nametnuo poglavica, patrijarh. Prostori slobode, osobnih odabira, gotovo da i nisu postojali. Sam božanski zakon, što ga je Bog svečano priopćio odgovornoj osobi za skupinu (patrijarh ili poglavica), nije dopuštao mogućnost tumačenja i prilagođavanja. Osobna savjest se rađa polagano i postupno. Polagano s njom raste drugačiji odnos osobe sa skupinom i s predajom. Osim toga, zakon je u prošlosti čovjeka i ženu iznad svega podvrgavao izvanjskom obdržavanju. Također i u praksi osuđivanja, u primjeni kazni, predviđenih zakonom, odgovorna vlast je prosuđivala i primjenjivala normu na čisto izvanjski, objektivni način. Drugim riječima u obzir se isključivo uzimao počinjeni prekršaj a ne prekršitelj, grijeh a ne grješnik. Suci su se ravnali po činjenicama, ne uzimajući u obzir nakane. Ezekijel postaje pobornik osobne odgovornosti. U Knjizi Ponovljenog zakona Bog je na Mojsijeva usta bio govorio o opsluživanju zakonu kao izvoru života ili smrti (usp. Pnz 30, 19s: »Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo«). U današnjem tekstu Ezekijel tvrdi: »Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti« (rr. 27s). Odgovornost za dobro i za zlo je ponajprije osobna. Istina je to kojom je kršćanstvo dalo doprinos čitavom čovječanstvu.

Drugo čitanje (Fil 2, 1-11)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i pozemnika. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« - na slavu Boga Oca. Riječ Gospodnja.

Pavlov nagovor se usredotočuje na ovoj rečenici: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (5. r.). Isus je preuzeo temu osobne odgovornosti svakoga od nas. Pomislimo na prispodobu o talentima: svatko će položiti račun za onoliko talenata koliko je primio. No, također je istaknuo kolektivnu odgovornost – ili bolje: zajedničarsku – koja se odnosi na dobro i zlo, osobito s obzirom na najslabije, najmanje. U raspravi sa Židovima, ne samo da ih je izazvao da ga uvjeravaju da je grješnik, On sâm koji osobno nije počinio grijeha, na sebe je preuzeo sve naše grijehe. Postao je grijeh radi našega spasenja. Svatko od nas, na neki način, mora položiti račun za sve i svi za svakoga pojedinog. On je radi nas postao poslušan do smrti, smrti na križu. Tako je živio pravdu i pravednost da je od volje Očeve sebi načinio hranu. Postao je opravdanje za svakoga pojedinog i za sve nas. Slijedeći njega, mi grješnici, možemo biti sigurni da smo iz smrti prešli u život. Taj prijelaz možemo doživjeti već u zemaljskom životu i cijelu se vječnost čvrsto u nju pouzdavati.

Evanđelje (Mt 21, 28-32)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: 'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.« Riječ Gospodnja.

Ova prispodoba što ju je Isus ispripovjedio za vrijeme svoga posljednjeg boravka u Jeruzalemu, prije muke i smrti, pokazuje kako pred izričitom i zapovjednom voljom Oca, svaki od dvojice sinova reagira na način da ne samo razlikuje, nego da odvaja riječi od djela i da u nutrini svog srca mijenja vlastito mišljenje. Prvi iskazuje poštovanje i formalnu poslušnost očevim riječima: »Evo me, gospodaru«. No nema nakanu te riječi provesti u djelo. I iskazuje neposlušnost. Drugi ostavlja dojam da je iskreniji. Kaže ocu da se ne slaže s njegovom voljom. No, predomislivši se (29. r.), posluša. Drugi sin je donio odluku da izvrši Očevu volju, tako da se predomislio, obratio, kako naglašava Isus. Učitelj, zatim, uključuje nazočne da se izričito izjasne o različitom ponašanju dvojice sinova: » Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« (31. r.) Prozvani nimalo ne dvoje: »Onaj prvi«. Isus je rekao, opet u Matejevom evanđelju (7, 21-23; usp. Lk 6, 46): »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali , u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'«. Također i Jeremija, s obzirom na značenje obrezanja (4, 4): »Obrežite se Gospodinu, skinite obrezak sa srca svojega, Judejci i Jeruzalemci, jer će bijes moj buknuti kao vatra, i gorjet će, a nikog da ugasi. Zbog zlodjela i opačina što ih počiniste«. Može se činiti da pokajanje i obraćenje polaze od 'poznavanja' zakona koji propisuje norme ponašanja. U stvarnosti su ukorijenjeni u srcu osobe koja u zakonodavcu ne prepoznaje gospodara nego oca. U osobi koja u zakonu vidi izraz očeve volje – oca koji želi usrećiti sina (premda zakon od sina traži napor i žrtvu).

Kontemplacija: 

Svemogući i vječni Bože, Gospodaru svemira, Stvoritelju i upravitelju svih stvari. Ti koji si po Kristovu djelu čovjeka učinio uresom svijeta, dao si mu naravni zakon i onaj pisani da živi skladno kao biće obdareno razumom, a kad je sagriješio stavio si preda njega svoju dobrotu kao normu da se obrati, pogledaj na one koji pred tobom svijaju vrat duše i tijela, jer ti ne želiš da grješnik umre nego da se obrati, kako bi se udaljio od puta propasti i mogao živjeti. Ti koji si prihvatio pokajanje stanovnika Ninive, ti koji hoćeš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, ti koji si s očinskim osjećajem primio sina koji je upropastio svoj život i koji se pokajao, primi sada i pokoro onih koji te zazivaju, jer nema nikoga koji ne bi sagriješio pred tobom: ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Ali u tebe je smilovanje. Povrati ih u svoju svetu Crkvu u prvotnom dostojanstvu i obziru, po zagovoru Krista, našeg Boga i Spasitelja, po kojemu tebi pripada slava i štovanje u Duhu Svetom, u sve vjekove. Amen. (Apostolska konstitucija VIII, 9; navedeno u S. PRICOCO – M. SIMONETTI (izd.), La preghiera dei cristiani, Milano 2000, str. 125).

Sveti arkanđeli Mihael, Gabriel i Rafael

Crkva 29. rujna slavi blagdan trojice arkanđela koji se imenom spominju u Bibliji: Mihael, Gabriel i Rafael.

Mihael, Gabriel i Rafael tri su biblijska anđeoska imena. Izvorna značenja imena su, kako je to često u drevnim istočnim kulturama, rečenice, svojevrsne definicije nositelja imena: Mi-ha-el znači Tko je kao Bog?, Ga-bri-el – Bog je jak, a Ra-fa-el – Bog iscjeljuje, liječi. 

Anđeli su po katoličkom učenju osobna, od Boga stvorena bića, koja “uvijek gledaju lice Oca nebeskoga” (Mt 18,10), te su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i razglašuju njegovu slavu (grčki angelos znači glasnik). Za razliku od ljudi, anđeli nisu vezani na tijelo. Oni su čisti dusi, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i veću sposobnost spoznaje. Nauka o anđelima (angelologija) razvrstava anđele u devet korova. Osmi su kor arkanđeli i među njih spadaju Mihael, Gabriel i Rafael.

Najstarije štovanje arkanđela Mihaela zabilježeno je već u 4. stoljeću. Mihael je, po Bibliji, na početku Božjeg stvaranja, vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela koje je predvodio Lucifer (Sotona). Prema liturgijskim tekstovima, Mihael je voditelj duša u raj. Stari su ga pisci nazivali “vagatelj duša” na posljednjem sudu, a ikonografi ga slikali s vagom u ruci. Slikaju ga i kao “vojskovođu nebeske vojske” s plamenim mačem ili kopljem, a u srednjem vijeku u tadašnjoj vojničkoj opremi: oklopu, kacigi, sa štitom i kopljem. Obično u žaru borbe, okružena drugim anđelima, kako pobjeđuje Sotonu (koji je često prikazan likom zmaja ili slične zastrašujuće spodobe) i strovaljuje ga u pakao. Općenito, Mihael se štuje kao branitelj i zaštitnik vjere i Crkve. Kao svojeg patrona posebno ga časte, u vezi s njegovom ulogom, vojnici i policajci, pa ljekarnici, vagari i trgovci, pekari; umirući.

Sveti Mihaele Arhanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Amen.

SVETKOVINA KRALJICE SVETE KRUNICE 2017

U našoj župi, 28. rujna počinju devetnice s kojima ćemo se pripremati za 25. obljetnicu osnivanja župe i za blagdan zaštitnice, Kraljice Krunice.

Devetnice će svakodnevno počinjati svetom Krunicom u 17:30 sati, a svete mise počimat će u 18:00 sati. Prije svete mise biti će prilika za svetu ispovijed.

Uz našeg župnika Ivana Štivičića, misu će svaku večer predvoditi Danijel Čolo, Karmeličanin. 

Zadnjeg dana devetnice, oko naše župne crkve održat će se tradicionalna procesija s Gospinim kipom i svijećama.

Devetnica 28. rujna - 06. listopada:
17:30 sati: Sveta Krunica 
18:00 sati: Sveta misa - predvodi Danijel Čolo, Karmeličanin

SUBOTA 07. listopada - SVETKOVINA KRALJICA SVETE KRUNICE
11:00 sati: Sveta misa - predvodi Biskup Msgr. Antun Škvorčević

Gospa od Otkupljenja – zaštitinica onih koji se bore protiv ropstva u svim njegovim oblicima

Prvi jesenski marijanski blagdan posvećen je Gospi od Otkupljenja ili Otkupiteljici robova. Taj blagdan nastao je iz težnje za obranom ljudske slobode. Gospa od Otkupljenja slavi se od 1615. godine, a za njega su zasluženi redovnici mercedarijevci, koji su se borili za otkup i oslobođenje
onih duša što su ih Saraceni učinili robovima

Prvi jesenski marijanski blagdan posvećen je Gospi od Otkupljenja ili Otkupiteljici robova. Taj blagdan nastao je iz težnje za obranom ljudske slobode. Slavi se od 1615. godine, a za njega su zasluženi redovnici mercedarijevci, koji su se borili za otkup i oslobođenje onih duša što su ih Saraceni učinili robovima.

Papa Inocent XII., proširio je blagdan 1696. godine na cijelu Crkvu. I danas, kad još uvijek ima toliko nedužnih ljudi lišenih slobode, a uslijed divljanja bezdušnog kapitalizma, mnoge osobe rade u gotovo ropskim uvjetima, svetkovanje Gospe Otkupiteljice robova, kao dan čovjekova prava na slobodu, itekako ima smisla.

Prema tradiciji, Blažena Djevica Marija, Majka čovječanstva, ganuta samilošću prema porobljenima, ukazala se 1. kolovoza 1218. godine svetom Petru Nolascu, te mu naložila da osnuje novi red, koji će se posvetiti plemenitom djelu otkupljivanja robova. U ostvarenju tog ideala pomagao mu je Jakov I., aragonski kralj, a savjetovao ga je i potpomagao dominikanac sveti Rajmund de Penyafort.

Tako je u Barceloni osnovan red Blažene Djevice Marije od Milosrđa – Mater de Mercede. Pripadnici toga Gospina reda obavezuju se posebnim zavjetom da će dati i život za zarobljenu braću.

Red je odobrio Papa Grgur IX., godine 1235. Blažena Gospa Otkupiteljica robova, svojim zagovorom i zaštitom pratila je redovnike mercedarijevce, koji su pod Njezinim okriljem i uz najveće žrtve spasili iz ropstva više od 70 tisuća duša, a djeluju i danas na svim kontinentima, posebno uspješno u misijama.

Današnji blagdan naročito se slavi u Barceloni, a Gospi od Otkupljenja posvećene su mnoge župe i biskupije diljem svijeta.