Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Marko Križevčanin – mučenik i branitelj katoličke vjere

Dobro je i blaženo trpjeti za jedinstvo i ne bojati se ljudskoga suda, pogotovo u vrijeme netrpeljivosti među vjerama i nacijama, mislio je Marko. Nemoguće je da te drugi ponekad ne osude i ne prezru ma koliko se ti trudio oko njihove izgradnje i spasenja. I zato je jedini ispravan put sve povjeriti Bogu i ne bojati se trpljenja.

Kraljevski grad Križevci rodno je mjesto sv. Marka Križevčanina, koji se je u cvijetu mladosti opredijelio za svećenički poziv. Studirao je u Grazu, a profesor mu je bio Petar Pazmany, kasniji nadbiskup i kardinal. Nastavio je studij u Rimu u Papinskome zavodu “Germanicum et Hungaricum“. Na jednom dokumentu, koji se čuva u arhivu toga Zavoda, i danas se može pročitati njegov vlastoručni potpis s dodatkom “Croata – Hrvat”. Nakon završenih studija ređen je za svećenika, vratio se u domovinu i neko vrijeme radio u svojoj Zagrebačkoj biskupiji. 

Uskoro mu je kardinal Pazmany povjerio službu ravnatelja sjemeništa u Trnavi (Slovačka). Gradska uprava pozvala je o. Stjepana Pongracza i o. Melkiora Grodzieckog, isusovce, da bi se brinuli za katolike u tom gradu i da bi ih duhovno vodili i hrabrili. Obojica su bili ljudi apostolskoga djelovanja i uskoro su se vidjeli plodovi njihova rada. To je razbjesnilo kalvine, pa su optužili katolike, da su namjerno izazvali požar u srpnju 1619. g. Zapovjednik kalvinske naoružane garde Juraj Rakoczy ušao je s vojskom u grad i strpao u tamnicu svu trojicu katoličkih svećenika. Tu su ih nagovarali da se odreknu vjernosti Petrovu nasljedniku, da ne budu više “papisti”, da postanu kalvini. Kad su sva trojica konačno to odbila, vojnici su ih mučili i konačno im odrubili glave 7. rujna 1619. godine.

Vijest o njihovu mučeništvu proširila se munjevitom brzinom. Knez Bethlen nikako nije htio dopustiti da mučenici budu dostojno pokopani. Tek nakon šest mjeseci to će s njegovim dopuštenjem učiniti grofica Katarina Palffy. Danas su njihovi grobovi u uršulinskoj crkvi u Trnavi.

Spomenuti kardinal Pazmany poveo je kanonsku istragu o mučeništvu svjedoka vjere, skupio potrebnu dokumentaciju i zatražio od pape Urbana VIII. da ih proglasi svecima. No, postupak se oduljio. Tek će papa sv. Pio X. svu trojicu mučenika proglasiti blaženima 15. siječnja 1905. godine. Svetima ih je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. rujna 1995. u Košicama u tijeku svojega pastoralnog pohoda Slovačkoj.

U životu sv. Marka lako se može zapaziti da je bio uzorno odgojen, sposoban i marljiv, da je stekao takvo znanje i krepost da ga je nekadašnji njegov profesor, kardinal Pazmany, pozvao u svoju ostrogonsku nadbiskupiju (Mađarska) i povjerio mu vrlo odgovorne službe – upravu sjemeništa i odgoj budućih svećenika. Marko je svoje službe vršio predano i uspješno.

Iako je bio svjestan svoje hrvatske nacionalnosti, ništa mu njegovo hrvatstvo nije smetalo da pođe u Mađarsku na poziv ostrogonskoga nadbiskupa i stavi se u službu Crkve i naroda u toj zemlji. A kad je poslan u Trnavu, opet se je ponašao “kao u svojoj kući”. Dakle, Marko je u raznim državama i narodima (Italija, Mađarska, Slovačka) radio kao među svojima. On je zbilja pravi Europljanin. Zagreb i Rim, Ostrogon i Trnava za njega su bili jedno polje apostolskog djelovanja i pastoralnoga rada. Nije ljude dijelio po nacijama, pa ni po vjerskom uvjerenju. Postoje, naime, tolika svjedočanstva da je s kalvinistima bio u dobrim odnosima. Čak su se mnogi zgražali nad njegovom smrću. U kalvinima nije gledao neprijatelje, nego braću u Kristu, s kojima treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Ljubav i dijalog poruke su sv. Marka, kojega Crkva slavi 7. rujna kao priznatog mučenika.

Tečaj priprave za sakramentalni brak

Donosimo raspored Tečaja priprave za sakramentalni brak. Satnica početka predavanja ustaljena je u Novoj Gradišci, u dvorani Bl. Alojzije Stepinca s početka u 19:00 sati.

Pozivamo sve one koji se planiraju ženiti ili udavati da Tečaj obave na vrijeme.

Dvorana Bl. Alojzije Stepinca, Nova Gradiška
11. - 15. Rujna 2017 - 19:00 sati
12. - 16. Veljače 2018 - 19:00 sati
07. - 11. Svibnja 2018 - 19:00 sati

Blažena Majka Terezija

Majka Terezija dala nam je svima primjer i ohrabrenje da se može živjeti ljudski, smisleno, solidarno, sveto na ovoj zemlji.

Majka Terezija (Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.), časna sestra albanskog i vlaškog podrijetla te indijskog državljanstva. Rođena je pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu. Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. 

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje "Bharat ratna" iz 1980. za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer itd. Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj. Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Godine 1979., Majka Terezija dobila je Nobelovu nagradu za mir, "za rad koji poduzima u borbi za prevladavanje siromaštva i patnje, što također predstavlja prijetnju miru." Odbila je sudjelovati na svečanom banketu za laureate i zamolila je, da se nagrada od 192.000 dolara preda siromasima u Indiji, dodajući da zemaljske nagrade imaju važnost samo zbog toga što pomažu njezinom nastojanju za pomoć potrebitima u svijetu.

Kada je Majka Terezija dobila nagradu, bila je upitana: "Što možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?" Ona jeodgovorila: "Idite kući i volite svoju obitelj." U govoru povodom dobivanja nagrade među ostalim je rekla: "Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od gube. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljenima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donijeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je inzistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu radosnu vijest".

Također je istaknula, svoj glas protiv pobačaja: "U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele - ne žele više ni jedno djete - i dijete mora umrijeti."

Dvadeset i druga Nedjelja kroz godinu

Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika. Nema trećega. Od prvoga dana u školi djeca se susreću s time. Ako se nekoga želi obezvrijediti, najgore je od svega reći da je on ‘luzer’. Bolje da ti kaže da si luđak, idiot. Samo nemoj reći ‘luzer’ (gubitnik). Pogledajmo malo televizijske emisije: ‘Moj tata protiv tvoga tate!’ Kviz znanja tko će pobijediti, natjecanje u kuhanju, natjecanje u plesu, Hrvatska traži zvijezdu, i sl. Više nema zabave radi zabave, plesa radi plesa, pjevanja radi pjevanja… Pobjeda je postala imperativ, a svi pred kamerama lažu kako je važno sudjelovati. Sindrom ‘pobijedi ili umri’ zahvatio je sve slojeve društva. Postali smo opsjednuti da budemo bolji od drugih, moćniji od drugih, bogatiji od drugih, ljepši od drugih… Važno je biti prvi. Nije važno po kojoj cijeni i na čiji račun. Svoja tijela, svoj um, svoje živce u ludom natjecanju dovodimo do krajnjih granica.

Arogancija je često povezana s uspjehom. Želi se svima pokazati kako si uspio, da si bolji od njih. S druge strane, iz gubitništva se rađaju takozvane žrtve. Često se ljudi pomire s tom ulogom. Ostatak života provedu u samosažaljenju, bez ikakve motivacije, uvjereni da je to njihova sudbina za koju su krivi drugi oko njih. Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Isusov paradoks: izgubiti da zadobiješ. Toliko smo puta čuli ove Isusove riječi. I teško ih shvaćamo i prihvaćamo. Svećenici se trude rastumačiti duboko značenje te Isusove izjave. Zbilja, kako nekome reći da je u biti pobjednik, ako se on osjeća kao gubitnik, iskorišten, prezren, prevaren? Reći nekome tko trpi zbog svoga neispunjenoga života: ‘Ne, ti si ipak na strani pobjednika!’ – zvuči kao lažna utjeha.

Možda imaju pravo oni koji tvrde da za ilustraciju ovih Isusovih riječi ne treba teoretiziranje, već pripovijedanje istinitih životnih priča ljudi koji su te riječi živjeli i po cijenu velike patnje i životne ugroze. A to su kršćanski duhovni velikani, znani i neznani Isusovi nasljedovatelji, ljudi koji su svojim životom posvjedočili što konkretno znači izgubiti život poradi Krista i evanđelja. Spomenimo samo neke: Dietrich Bonhoeffer, kardinal Stepinac, Majka Terezija, biskup Romero, M. L. King, Alfred Delp, Dorothy Day i bezbrojni drugi. Svi oni potvrđuju veliku istinu da nikada nije bilo lako na ovoj zemlji Božjim ljudima. Lik i sudbina proroka Jeremija upravo potresno prikazuje razapetost između onoga na što ga Bog potiče i onoga što bi narod od njega tražio.

Kada Isusove riječi - Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga - promatramo kroz prizmu istinitih životnih priča naših suvremenika, lakše im se prepuštamo, i shvaćamo njihovu istinitost upravo u trenutcima vlastitih padova i životnih udaraca. Nasljedovanje Isusa (cijena učeništva) ne mora uvijek jamčiti život bez boli i problema. Shvaćamo da nema veličine bez služenja, ni nasljedovanja bez žrtve. Isus se okrene i reče Petru: ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’ Tko su u ovom svijetu istinski gubitnici a tko dobitnici? Što je pogled neba, a što je pogled zemlje? Što je razmišljanje zemaljskog čovjeka, a što razmišljanje duhovnog čovjeka? Vrijedi o tome razmisliti.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jr 20, 7-9)
Čitanje knjige proroka Jeremije

Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: »Neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime«. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više. Riječ Gospodnja

Ovaj tekst je posljednji ulomak takozvanih »Jeremijinih ispovijesti«, koje se nalaze raspršene u prethodnim poglavljima ove biblijske knjige (pogl. 11, 15, 17, 18) i koje nam daju razumjeti složenost duše neshvaćenog i progonjenog proroka. Cjelovito čitanje ovog ulomka, sve do 18. Retka, još će bolje osvijetliti izmjenjivanje osjećaja koji sad spopadaju proroka s obzirom na Boga (oganj koji ne uspijeva obuzdati: usp. r. 9), sad prikazuju Boga kao zavodnika koji ga protiv njegove volje na nešto prisiljava i koga prorok vidi u korijenu svih nesreća kojima je obilježen cijeli tijek njegova života (»Proklet bio dan kad se rodih«: r. 14).

Ona riječ, koju je Jeremija nekoć gutao s ushićenjem i s radošću srca (Jer 15, 16), sada postaje razlog rugla i sramote. No, pobjeći od proročkog poslanja jest kao htjeti u vlastitu srcu ugasiti plamen božanske žeravice. 

Drugo čitanje (Rim12, 1-2)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljenima

Braćo, zaklinjem vas milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. Riječ Gospodnja.

Na završetku odlomka posvećenog židovskom problemu Pavao je shvatio da je božansko milosrđe pokretač božanskih nauma s obzirom na Židove i pogane. U ime tog milosrđa, odnosno kao odgovor na primljenu milost, on sada, uvodeći posljednji dio poslanice – odlomak poticajne naravi –, preklinje braću u vjeri da vlastitom postojanju dadnu svetu i bogoslužnu dimenziju. Duhovno bogoslužje (doslovno: logikós, to jest 'po Lógosu'!), to će reći izvršeno u Duhu Uskrsloga, podrazumijeva da se čovjek preda Gospodinu (u ženidbenom smislu, kako upućuje glagol) u cjelovitosti i konkretnosti (»tijelo«) vlastite osobe, kao »živa, sveta, Bogu mila« žrtva. Riječ je, dakle, o daru koji se ne sastoji od životinjskih žrtava koje zamjenjuju ljudski prinos, koji biva posvećen Duhom posinstva razlivenim u srcima našim i koji nas čini »milima Bogu«. Posljedica takvoga jednog životnog usmjerenja, s jedne nas strane brani od »suobličavanja« mentalitetu sadašnjeg svijeta koji je potpuno suprotan evanđeoskom naučavanju, a s druge nam strane dopušta da izvršimo vlastitu 'preobrazbu' koja podrazumijeva obnavljanje pameti (evanđeoska metánoia). Tako se postaje sposobnima za istinsko razlučivanje duhova, čiji se plod sastoji u činjenju onoga što je dobro, Bogu milo i savršeno, odnosno usmjereno na potpuno vršenje božanske volje.

Evanđelje (Mt 16, 21-27)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Zaključak: 

»Nauči se prezirati spoljašnost, a zavoli unutarnji život i vidjet ćeš, gdje kraljevstvo Božje dolazi u te« (Nasljeduj Krista, 2, 1). Riječ je o odijeljivanju, i to silom, od one spoljašnosti u koju se zatvara i ograničava život čovjeka, da se potom okrene obnovi nutrine, one nutrine iz koje dolazi čovjekov značaj. Takvo postignuće podrazumijeva udaljavanje od izvanjskih stvarnosti, budući da dok si zaokupljen njima ne možeš misliti na sebe: Krist će doći k tebi ako mu u sebi pripraviš dostojno boravište, na što te pisac djela Nasljeduj Krista snažno nagovara: »Načini u sebi mjesta za Krista i ne dopusti ulazak nikom drugom«. Kolika udaljavanja nisu obuhvaćena u izrazu »nikom drugom«!
Udaljavanje od stvari, od svih stvari u kojima se naše srce pokatkad zadržava a da toga nismo ni svjesni, i koje nam priječe da potpuno prionemo uz Krista; ; udaljavanje od mjesta uz koja srce lako prianja i to pokatkad pod prividom dobra; udaljavanje od osoba, u smislu da naši osjećaji ne smiju u nama priječiti pobjedu Krista niti je sprječavati u drugima. (G. LAZZATI, Il regno di Dio è in mezzo a noi, I, Milano 1976, str. 19s.).

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Današnji svijet pod utjecajem je javnoga mnijenja. Masa mediji nam nameću mišljenja i stavove. Za mnoge ljude javno mnijenje ujedno je i njihovo vlastito, držimo nešto istinitim jer smo tako čuli na TV-u ili pročitali u novinama. Ne propitujemo informacije kritički, je li nešto moralno ispravno ili krivom odlukom većine. Većina je pokazatelj brojnosti, ali ne i istinitosti nečega što se izglasava i odlučuje. Prilika je danas na Dan Gospodnji razmišljati o vlastitim stavovima u što se ubraja naša vjera. O upitu tko je Isus Krist za nas i zašto smo ovdje, odgovor može dati samo svaki sam za sebe. Kao vjernici Krista priznajemo Bogom i Spasiteljem. Na početku današnjega slavlja u tišini srca stanimo pred njega i pokajmo se za svoje slabosti i grijehe.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 22, 19-23)
Čitanje knjige proroka Izaije

Kroz osam poglavlja prorok Izaija ne spominje kralja Ezekiju. Prvo čitanje donosi dio posljednjeg odlomka iz te sekcija u kojem prorok iznosi Božji sud nad njegovim prvim suradnicima koji su odgovorni što se Juda približio propasti. Kao prvog ističe Šibnu, upravitelja dvora koji je zloupotrijebio položaj kako bi sebi načinio mauzolej na razini kraljevskog.

Uz to je promovirao paktiranje sa Egiptom, slabeći poziciju vlastitog naroda. Zbog toga će nasilno izgubiti položaj i Gospodin će ga protjerati. Poradi vlastite neodgovornosti ostavio je Južno kraljevstvo u vojnom smislu nespremnim odgovoriti potrebama složenog vanjsko-političkog trenutka. Zamijenit će ga Elijakim, sin Hilkijin. Preuzimanje Šibnine haljine, pojasa i ključeva označava ulazak u njegovu službu, ovlasti i autoritet. Označivši ga ocem žiteljima jeruzalemskim Izaija ga predstavlja u pozitivnom svjetlu, ali time zapravo naznačuje kraj Ezekijine epohe.

Kao što ni Ahaz nije ispunio nadanja vezana uz obnovu davidovske monarhije, tako ni Ezekija nije kapitalizirao povoljne međunarodne prilike da bi učvrstio kraljevstvo poradi vlastite i slabosti svojih. Po naravi plemenit, neće se uspjeti oduprijeti pritisku rođaka i prijatelja te će podleći nepotizmu koji će ga sputati u ispravnom vršenju službe i provođenju ispravne politike. Unatoč tome, prosijava iz Izaijinih riječi, Bog bdije nad povijesnim hodom svoga naroda.

Drugo čitanje (Rim 11, 33-36)
Čitanje Poslanice Rimljanima

Odlomak iz Poslanice Rimljanima zaključuje Pavlov govor o konačnom usudu njegova Izabranog naroda. Ujedno predstavlja zaključak cijeloga doktrinarnog dijela Poslanice koji razmatra Božju pravednost nepristranoj prema Židovu i Grku. Ova pravednost potpuno je u skladu sa slobodom Božjih izbora – bez obzira na razvoj povijesnih događaja ona nikada nije zarobljena pogrešnim ljudskim odlukama. Štoviše, otvrdnuće i neposluh Izraela Bogu su omogućili da svoje milosrđe očituje svima. Stoga izabranje i otvrdnuće ne samo da nisu protiv Božje nepristranosti nego je, naprotiv, potvrđuju te pripremaju Božje opće i konačno milosrđe. U svojoj Mudrosti stvari je uredio tako da Njegova pravednost prethodi svakomu ljudskom djelovanju, nepristrana je u svojim naumima (nudi opće opravdanje) i u načinima ostvarenja (od svih traži samo vjeru) te je u svojoj – za ljude neočekivanoj – dosljednosti dovela do konačnog očitovanja Njegove ljubavi u Kristovu križu. Sve to Pavla dovodi do slavljenja Božje mudrosti: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega… U zaključku dugog Pavlova dokazivanja potekla je pjesan Božjoj nedokučivoj Mudrosti koja je toliko moćna da izvodi pozitivnost iz nezavidnog položaja pogana kao i iz pada Židova – sve ona spašava! Na koncu istinske kontemplacije Božjih djela ostaje uvijek čuđenje i hvala.

Evanđelje (Mt 16, 13-20)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj,koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkve svoju i vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.

Zaključak:

Petrovo prepoznavanje i priznavanje Kristova pravog identiteta označava vrhunac u iskustvu apostola i Crkve koji u njima ima svoj temelj. Prema tekstu četvrtog evanđelja (6, 69) Petar je »vjerovao i znao« da je Isus iz Nazareta »Svetac Božji«, pomazanik, i stoga Mesija-Krist. Posljedice takvog priznanja označile su dvotisućljetnu povijest koja još uvijek traje. Ponajprije se ističe da je priznavanje Krista plod objave od strane Oca prihvaćene u duhu vjere. Potom, sličan čin je izvor onog blaženstva koje pruža polet i radost za kršćansko svjedočenje. Napokon, ono na čemu je utemeljena Isusova zajednica, novi i sveopći Božji narod, je stijena Petra i čitavoga apostolskog zbora. Protiv toga bit će nemoćne sile smrti (»vrata paklena« u biblijskom govoru). Ne Petar sâm, nego on zajedno s apostolskim zborom (usp. Mt 18, 18), po ovlaštenju samoga Krista vrši trostruku zadaću upravljanja ('svezati' i 'odriješiti'), posvećivanja i naučavanja. Pavlovo divljenje pred božanskim naumima može se lijepo primijeniti na evanđeoski prizor Petrova uvođenja u službu, a time i utemeljenja Crkve kao zajednice ukorijenjene u stijenu vjere i – kako spominje Ivan na koncu svog evanđelja – ljubavi.