Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Ćiril i Metod – apostoli Slavena i zaštitnici Europe

Sveta braća propovjednici kršćanstva koji su zajedno postavili temelje slavenske pismenosti sastavljanjem glagoljskog pisma i prevođenjem crkvenih knjiga.

Sveti Ćiril (grčki: Κύριλλος ; 826./827. - 869.) i Sveti Metod (grčki: Μεθόδιος ; 815. - 885.) kršćanski su sveci, spomendan im je 5. srpnja. Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, obojica su rođena u Solunu. Poznati su i kao Solunska braća, Sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni zapovjednik (drungar). Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi. 

Godine 851. Ćiril postaje član bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba političkih i crkvenih trzavica Metod napušta svoj položaj arhonta i povlači se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i Ćiril. Ali po nalogu bizantskog cara Mihala, 860. oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske Hazare u južnoj Rusiji. Neposredno nakon povratka iz Rusije angažirani su za novu misiju kod Slavena. Naime, 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav, bojeći se njihovog političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv kralja Ludviga Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju.

Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili; Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.

Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika polaze u Veneciju gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim "trojezičnjacima". Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim. Papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razboli i uskoro kao redovnik umire u Rimu (sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu. 

Čim je Metod došao u Panoniju, njemački ga svećenici napadaju kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, njitranski knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao 2,5 godine. Godine 873. Metod je na papin nalog pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužlje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Metod je 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII., nastojeći da ne ošteti rimske pozicije u Moravskoj potvrdio je slavensko bogoslužlje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom. 

Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju. Nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo, a neki su se uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti.

Spomendan mučeništva Dive Grabovčeve

Svakog ljeta, točnije na prvu nedjelju poslije Petrova, 02.07.2017, tisuće hodočasnika iz Rame, Hercegovine, Bosne, Hrvatske i svijeta hodočaste na grob Dive Grabovčeve na Kedžaru, na Vran planinu.

Već tradicionalno, prve nedjelje u mjesecu srpnju, na Kedžari će biti obilježen spomen na Divu Grabovčevu, ramsku junakinju, čija je životna priča nadaleko poznata. Ovogodišnje misno slavlje predvodit će prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680 – hrvatska mučenica, djevica) je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir - beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji. 

Zatim je beg poslao svoje pomoćnike, da zaprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir - beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i ubio nožem.

Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, 1998. godine.

"Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika." Dr. Ćiro Truhelka objavio je knjigu o Divi i njenom grobu.

Marko Perković Thompson je na albumu Bilo jednom u Hrvatskoj iz 2006., snimio pjesmu „Diva Grabovčeva" u kojoj pjeva o njenoj tragičnoj sudbini.

 Dušman tuče, mlado tijelo ubija, u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama bila joj za kraj, umre tijelo, al' duša ode u Gospin zagrljaj!

Sveti Petar i Pavao

Apostoli Petar i Pavao bili su jednostavni ljudi poput nas danas. Petar je bio ribar, a Pavao visoko naobraženi teolog.

Obojica su bih vjernici židovske vjere, ah bez nekog iskustva vjere, stoga obični, svagdašnji ljudi. Petar je rekao Isusu: »Odlazi od mene, jer sam čovjek grešnik«. Pavao je umjesto ljubavi koju je naređivalo Sveto pismo išao progoniti i zatvarati kršćane. U čemu je bila njihova veličina? Kad su doživjeli preokret? 

Petra je Isus zapazio, čvrsto uzeo za ruku i rekao mu: »Pođi za mnom.« Pavla je Isus srušio s konja, ukazao mu se i rekao mu da će ga od sada upotrijebiti da bude navjestitelj njegove Radosne vijesti. Petar se dugo opirao Isusu, nije prihvaćao ono što Isus govori. Griješio je, plakao, suprotstavljao se Isusu i kajao, bježao od njega i vraćao mu se. I ustrajao je do kraja. Nakon najtežeg razočaranja, Isusove smrti, nije odustao, jer ga je Isus uporno tražio. Na Duhove je doživio iskustvo Duha Svetoga, primio darove Duha i iskustva vjere te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. Zbog tog iskustva koje je dobio na Duhove, mogao je liječiti bolesnike; ljudi su bolesnike iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih, i bili bi izliječeni.

I Pavao se opirao Isusu. Isus ga je srušio na tlo na putu za Damask. Tada je Pavao upitao: »Gospodine, što hoćeš da činim?« Isus mu je rekao neka primi krštenje i slijedi njegove stope. Pavao je to učinio, progledao, dao se krstiti i počeo naviještati vjerno po Maloj Aziji sve do Grčke i do blizine naših krajeva, a na kraju dospio i u Rim, gdje je smrću svjedočio za Isusa iz Nazareta. Nije žalio života, jer je bio svjestan koliko mu Isus znači. Pisao je: »Znam kome sam povjerovao«. »Meni je živjeti Krist, a smrt samo dobitak«, kaže on. »Znam kome sam povjerovao« - to je Pavao živio.

Iskustvo pred Damaskom, iskustvo krštenja, a onda iskustvo u pustinji damaščanskoj i u dugoj molitvi, iskustvo prve Crkve, prijateljstvo vjernika Barnabe, a onda razgovor s apostolima u Jeruzalemu, i napokon iskustvo koje je dobivao propovijedajući Božju riječ i videći kako se ljudi obraćaju, te kako su mnogi bili izliječeni njegovom molitvom i vjerom, sve mu je to dalo snagu da bude ponosan do kraja što je smio biti Isusov učenik. Iskustvo Duha Svetoga dalo je Petru snage da izdrži sve nedaće i progonstva. Bio je bačen u tamnicu, Herod ga je htio drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe. No, Petra je anđeo vezanog lancima između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega, te je Petar otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Petar je kasnije stalno molio. To mu je iskustvo molitve davalo mudrost da shvati da je Stari zavjet prošao, da je Isus donio novi savez, da je došlo ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta, i da treba ljubiti Boga i čovjeka. Ljubiti Boga i čovjeka, ali ne samo živeći za njih, nego i umirući za njih. To su pokazali i Petar i Pavao.

Petar je imao odlučnosti otići u Cezareju rimskom građaninu, nežidovu Korneliju, ući u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navijestiti Isusa. Pavao je molio danonoćno. Imao je iskustvo Boga i dar jezika, proročku vi čudesnu snagu, te je propovijedao najprije Židovima, a kada oni nisu poslušali, poganima, makar to po židovskom zakonu nije smio. Pavao je znao da nas je Krist uveo u slobodu. Ali ne u slobodu za zlo, nego od zla, da pobjeđujemo zlo, Zloga i nečovještvo, te da živimo ljepotu, plemenitost i draž pravde, ljubavi i povjerenja.

Petar i Pavao su zbog toga prvaci apostolski u Katoličkoj crkvi. Obični ribar došao je na visoko dostojanstvo, čast i slavu, da ga tisućudevetstogodišnje kršćanstvo poštuje, vjeruje mu i ljubi ga. Sveti Pavao je mogao ostati običan, mali teolog u židovskom narodu. No, on je povjerovao Isusu i stekao iskustvo vjere, te postao veličanstveni teolog, čudesni čovjek kojeg slijede tisuće, vjeruju mu i časte ga. Od ubojice i protivnika postao je čovjek ljubavi, povjerenja i praštanja.

Petar i Pavao svjedoče da je moguće biti nov čovjek. I mi možemo steći iskustvo vjere i postati novi ljudi.

Dan Hrvatske državnosti

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi. Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje srbo-četnička pobuna, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i cinizma svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. 

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo: "Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga." 

Jednoglasno izglasavanje Deklaracije o samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv Ustavne odluke i zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. 

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati,iako su međunarodni čimbenici kao lijek za staru zagovarali neku novu Jugoslaviju. Zato je novim državama nametnut moratorij i embargo na uvoz oružja što ih je prepuštalo na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska je za svoju slobodu bila pripravna na sve žrtve. 

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije, jer svijet je još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.

Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.

Neka naša Hrvatska Domovina bude sol zemlje i svjetlo svijeta, neka bude uvijek vjerna Kristu i Kršćanskim vrednotama i NE DOPUSTIO GOSPODIN da se ikad više zatre ime Hrvatska i svaki grumen njene zemlje, niti zatiru njeni domoljubi i svi građani Republike Hrvatske. SRETAN DAN DRŽAVNOSTI! Živjela Hrvatska domovina!!!
Svi kliknimo Kristu, svi kliknimo sada nek živi, nek vlada Krist Bog na prijestolju svom, nek vlada Krist u Hrvatskoj!

Rođenje Ivana Krstitelja, Bezgrješno Srce Marijino

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj.

Prema Novom zavjetu, roditelji Ivana Krstitelja, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. 

Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači "Gospodin je milostiv" (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan.

Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: "I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom.

Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštanja njegovu narodu." Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako prpovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: "Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina." Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.