Župa Kraljice svete Krunice

Druga Uskrsna nedjelja

Dragi moji župljani. Proslavili smo Veliki tjedan. Proslavili Uskrs! Bili smo s Kristom: njegovom mukom, smrću, ali i s uskrsnućem. Bog, Otac, uskrisio je Sina Isusa, zbog njega samoga, ali i zbog SVIH NAS. Svojim uskrsnućem, Isus je otvorio uskrsnuće i svima nama – naš vječni život. Ova 2. Vazmena nedjelja, naziva se još i „Bijela nedjelja.“ U selima slavonske posavine, ova nedjelja zove se „Mladi Uskrs.“ Nekada su se nedjelje od Uskrsa do Duhova zvale „nedjelje po Uskrsu.“ Nakon pokoncilske liturgijske obnove zovu se „uskrsne“ ili „vazmene nedjelje.“ Crkva hoće da ih slavimo kao produženi Uskrs. Uskrs treba produžiti cijelu pedesetnicu, kao drugo 'krilo' korizme. Zašto? Zato, da nas posve prožme osjećaj Uskrsa koji se treba odraziti u cijelom našem kršćanskom životu. Svaki čovjek, sve čovječanstvo i sva ljudska djelatnost, zajedno sa stvorenim svijetom u najtješnjem je odnosu s Kristom USKRSLIM. On je pošao putem KRIŽA te nas: svojim primjerom uči da i mi trebamo nositi križ, kako bismo ostvarili sveopći „mir i pravdu.“ Uskrsli je izborio svoju pobjedu i u srcima ljudi već djeluje snagom svoga DUHA. Uskrsli ulijeva SNAGU i NADU da svaki čovjek i sve čovječanstvo može izboriti, u zajedništvu s Kristom, svoju uskrsnu pobjedu. Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. (To kažu i znanstvenici). No, Uskrs nam daje sigurnost „da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost.“ To je temelj nepobjedive volje da se suočimo sa svim zlom u sebi i u svijetu. Da sebe i sve oko sebe popravljamo i usmjeravamo prema kršćanskom, općem Kristovu dobru. U svakom ljudskom srcu treba biti uskrsli Krist i njegov Duh koji jedini osigurava taj tako, nama, željeni „mir i pravdu,“ – na ovoj zemlji.

Najava

Isus! Taj izrugivani, poniženi, raspeti, mrtvi i uskrsli Isus iz Nazareta jest KLJUČ spasenja. Po njemu se otvaraju vrata spasa, odnosno on sam jest ta vrata spasenja (Iv 10,9). Krist završava svoj susret s Tomom: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). Blaženi su upravo oni koji ne traže nešto posebno, već u Kristovim ranama prepoznaju Božju ljubav prema čovjeku. Božja je uzvišenost u predanju za druge.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 2, 42-47)
Čitanje Djela apostolska

Za današnje ovonedjeljno 1. čitanje, odabran je tekst iz Djela apostolskih, iz poglavlja 2., „Prva kršćanska zajednica“ – Crkva u Jeruzalemu – prvobitna zajednica (Dj 2,41-47). Djela ovdje propovijedaju o oduševljenom kršćanskom početku: „Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama…apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja.“ Ovdje su istaknute četiri karakteristike prvih kršćana: nauk apostolskih, zajedništvo, lomljenje kruha, molitva. Isus je po apostolima i DUHU Svetom – SVOM DUHU – darovao Crkvu narodu, u koju se uključuju svi koji to žele. Mnogi ulaze u Crkvu. Apostoli poučavaju obraćenike, tumačeći Pisma u svjetlu kršćanskih događaja.

U Crkvi i danas postoji učiteljstvo koje pripada nastavljačima apostola, biskupima u zajednici s papom. Prva Crkva živi u zajedništvu: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.“ Zajedništvo i dijeljenje nije se odnosilo samo na materijalna dobra, nego i na zajednički udio u evanđelju i svim spasenjskim dobrima, kojima je Bog podario apostolsku zajednicu po Isusu Kristu. „Svaki bi dan…postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda.“ Lomljenje kruha „po privatnim kućama,“ odnosi se na euharistijski obred. (U počecima on nije bio odijeljen od uobičajenih zajedničkih blagovanja). Lomljenju kruha i molitvama predsjedali su apostoli. Ovu zajednicu (Crkvu), ne okuplja neka vanjska ljudska organizacija ili neka zapovijed, već Poruka, Osoba i Djelo Isusa Krista.

Drugo čitanje (1Pt 1, 3-9)

Čitanje iz prve poslanice apostola Petra

Za današnje 2. čitanje, odabran je tekst iz Prve poslanice svetoga Petra apostola, iz poglavlja 1., „Životna nada.“ Ili „Nanovo rođeni za nadu.“ Odabran je početak Prve Petrove poslanice. Smatra se kako je pisana u Rimu, NOVOKRŠTENICIMA, za ohrabrenje. Apostolski Prvak govori: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga božja po vjeri čuva za spasenje, spremno za objavu u posljednje vrijeme.“ Bog nas dakle, „nanovo rodi.“ Riječ je o KRŠTENJU. „Ponovno ređenje“ događa se po riječi Boga, Oca koji živi i ostaje. Krštenjem smo novo stvorenje, novi porod, rođeni od Boga. Govori se o rođenju iz DUHA, odozgor. Novi život vidljiv je u Ljubavi – „novostvorenog“ čovjeka. Krštenje je molitva za dobru savjest koju upravljamo Bogu (1Pt 3,21). Ponovo rođeni ostaje živjeti u vjeri po Duhu Svetomu – po Isusu Kristu. Novo-porod nas čini sinovima/kćerima. Sinovi/kćeri pak imaju pravo na baštinu – naslijeđe. A cilj novoga rođenja je NADA, u kojoj je sadržana baština po Kristovu uskrsnuću i spasenje, naše – za život vječni. Kristovi krštenici su u temelj svoga životnog putovanja kao osnovicu za nadu položili neprolazni život s Bogom. Petar dalje poručuje: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.“ Bog pušta patnje kako bi kroz njih dolazila do izražaja prava vjera, koja se u patnjama prokušava slično kao što se u vatri ispituje pravo zlato. Premda je prirodno teško podnositi patnju, posebno onu koju ljudi jedni drugima nanose, ipak uz NADU i Krista moguće je u sebi osjećati ponos i radost. Petar veli: „Njega (Krista) vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive…što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duše.“ Pokoljenje kojem se upravlja ta vijest nije vidjelo Isusa Krista – to smo i mi danas. Njihov put s Kristom staza je vjere. Taj naraštaj nije vidio, a ipak ljubi, nije motrio, a vjeruje.

Evanđelje (Iv 20, 19-31)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, doñe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad doñe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus doñe, stade u sredinu i reče: „Mir s vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Riječ Gospodnja.

Zaključak:   

Isus je uskrsnuo! U Crkvi smo sabrani VJEROM u Isusa Krista. Isus u Crkvi očituje svoju nazočnost i djeluje u zajednici koja je sabrana u vjeri. Isus dolazi k okupljenim učenicima. Toma je izvan kuće, izvan zajednice, sam; SUMNJA i traga. Tek po povratku u zajednicu učenika prepoznaje Učitelja, Uskrsloga. Vjera se nalazi i živi u zajednici onih koji vjeruju – u Crkvi, okupljenoj svakog „prvog dana u tjednu.“ Vjernici su ti koji trebaju očitovati nevidljivu, ali djelotvornu Gospodinovu nazočnost. Pitanje je: Koliko smo u stanju učinkovito djelovati i koliko smo svjesni svoga poslanja? Koliko smo 'nevjerni Tome'? Toma je čovjek koji treba 'potvrdu' da bi vjerovao. Treba se sam osvjedočiti – treba vidjeti – pa vjerovati. Ali, za VJERU to, uvijek, nije moguće. Vjera nije u 'izlogu' ona je u srcu. U srcu koje Ljubi. Isus ljubi i vjernog i nevjernog. Samo vjerni: ima priliku blagovati s njim za istim stolom. Ima njegovu ljubav konstantno i nikada nije sam. U svakoj svojoj nevolji i kušnji ima pomoć – ima Isusa koji nosi njegovu bol, njegovu brigu, njegovu bijedu, njegov grijeh, ali i njegovu radost i sreću – uvijek nosi njega cijeloga. „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Reče Isus Tomi, a i svima drugim svojim učenicima, kao i nama danas. Ne vidjeti, a vjerovati, plod je povjerenja u njegovu RIJEČ. Zato je i rekao: „Ovce moje slušaju glas moj i idu za mnom.“ Poznaju ga po njegovom glasu, poznaju ga po njegovoj riječi. Čuti njegovu riječ znači: „Vidjeti ga!“ Riječ je „znak“ za onoga tko vjeruje. U pouskrsnoj zajednici, Crkvi, slušanje prethodi gledanju. Slušanje, Kristove Riječi, je temelj vjere i gledanja. Bože, hvala ti za dar Isusa. Da otkupi i obnovi čovjeka, Isus je darovao samoga sebe. Predao je duh svoj kad mu je na križu klonulo tijelo. „U ruke tvoje, Oče, predajem duh svoj.“ To je bio trenutak i predanja Duha za sve nas – novoga Duha, Duha Svetoga, što će biti njegov prvi dar u uskrsnuću. Hvala ti Bože, za uskrsnuće Sina tvoga po kojem počinje novi, neuništivi svijet, svijet ljepote i svjetla. Hvala ti za „novoga čovjeka,“ za „novo stvaranje“ koje je započelo u uskrsnuću Isusa Krista. Isuse, hvala ti što si apostolima i Crkvi svojoj darovao, kao svoj uskrsni dar, Duha Svetoga da nastavi to novo djelo stvaranja novoga, neuništivog života. Neka taj čin udisaja i danas prožme svakoga čovjeka, kao i nas, na euharistijskom slavlju kako bi mogli postati nositelji te novosti – tvoga novog stvaranja. Neka se i u nama dogodi novo srce i nova duša.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Dragi Župljani!

Svima Vama, mojim župljanima, neka je na spasenje i radost svetkovina Vazma, Uskrsnuća Gospodinova!

SRETAN USKRS!

Župnik Ivan Štivičić

Velika Subota

Velika subota je dan Kristova počinka u grobu. Po starom običaju, iako više nije propisano, Velika subota je i dan posta.

Crkva u molitvi kod groba čeka Gospodina: vjernici, pojedinačno ili roditelji s djecom dolaze preko dana, u slobodno vrijeme, posjetiti "Isusov grob". Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje.

U obiteljima se mirno sprema za uskrsnu svetkovinu i svaki vjernik nađe vremena da u tijeku dana pohodi svečano urešeni Isusov grob u crkvi. Tako Crkva ulazi u vazmeno bdijenje koje počinje u subotu navečer.

Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.

Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je stvarni trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.

Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.

Liturgijsko slavlje:
- Služba svjetla: blagoslov ognja, paljenje velike uskrsne svijeće, svečana procesija, vazmeni hvalospjev (lat. exultet)
- Služba riječi
- Krsna (i potvrdna) služba
- Euharistijska služba

Veliki Petak

Veliki petak je u mnogome zasebni dan crkvene godine. Drugi je dan vazmenog trodnevlja, Kristov smrtni dan i odvajkada dan posta i nemrsa.

Ovo je jedini dan u godini kada "nigdje nema svete mise", ali je u crkvama posebno liturgijsko spomen-zborovanje poslije podne. 

Tri su dijela tih obreda: služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest. Bogoslužje počinje u tišini: pred oltarom svećenik klekne ili se prostre ničice. Svi jedno vrijeme provedu u tihoj molitvi.

Služba riječi donosi nekoliko odabranih odlomaka Svetoga pisma. Evanđelje, koje se čita ili pjeva, je Muka po Ivanu. Poslije homilije (propovijedi) slijedi sveopća molitva vrlo stara oblika, iz 4. stoljeća.

Slijedi klanjanje križu koje potječe iz Jeruzalema: poslužnici donose prekriveni križ koji se u tri stupnja razotkriva. Kod svakog stupnja pjeva se "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo se!". Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno poljubiti križ. Za to vrijeme pjevaju se poznati "prijekori" i druge prikladne pjesme.

Posljednji dio obreda je pričest. Budući da na Veliki petak do podne nema nikakvih obreda, u mnogim je crkvama tradicionalni i vrlo posjećeni pučki križni put. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmljišljajući o Isusovoj muci. Post je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok.

Bogoslužje:
- Služba riječi: čitanja iz Starog i Novog zavjeta, pjesme između čitanja, evanđelje, kratka propovijed i sveopća (vjernička molitva).
- Klanjanje križu.
- Pričest.

Veliki Četvrtak

Veliki četvrtak kršćanski je spomendan Isusove posljednje večere. Slavi se u četvrtak prije Uskrsa. Veliki četvrtak do Mise večere Gospodnje je ujedno i zadnji dan korizme.

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa. Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama.

Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade. Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt. U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.

Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu. Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta. Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. 

Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti. Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike. Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo.

Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao. Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.