Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Patrik, zaštitnik Irske

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac.

 Irska se naziva otokom svetaca. Ipak, nijedan od irskih svetaca, osim sv. Patrika, apostola Irske, nije ušao u opći kalendar Crkve. Tek je najnoviji obnovljeni kalendar opće Crkve, u kojem se više poštivalo načelo da u njemu budu što više zastupane sve zemlje i narodi, uz sv. Patrika uvrstio i sv. Kolumbana, opata, koji se slavi 23. studenoga, a potjecao je iz Irske. 

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac. Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig. Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana.

Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije, mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati, a pored grada posjedovao je “villulam” – poljsko dobro. Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest. 

U njemu nam kaže da je njegov otac bio i svećenik. Vjerojatno je to postao u starosti. Tada zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost, ne znajući čak, da se poslužimo njegovim riječima, ni za “Boga živoga”. 

Priznavajući svoj “rusticitet”, tj. nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike, a što se tada mnogo cijenilo, te “posvjetovnjačenost” svoje mladosti naziva se kao “Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika”. Ali uz to naglašava i milost svoga obraćenja, božanski poziv na apostolat te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj. Bio je ipak s apostolom Pavlom svjestan da je sve to bilo po milosti. I doista, Božji se prst u njegovu životnom hodu dade posve jasno uočavati. 

Kad je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodadoše kao roba. Na ljudsku ne bi si mogao zamisliti veće tragedije. Ali na Božju, to je bilo pripuštanje Njegove providnosti da Zelenom otoku spremi apostola. Ljudska povijest, kako je to genijalno obrazložio veliki Augustin, nije samo slijepo nizanje bezveznih događaja, već je u njoj prisutan Bog Svojom providnošću, Svojim planom o spasenju. Životi svetaca to najbolje pokazuju jer njih je Gospodin pratio, odgajao, vodio krivudavim i često nerazumljivim putovima, ali koji su ipak vodili prema jednom točno smišljenom i određenom cilju.

Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. U samoći i tišini najlakše se nalazi Bog, a kad se nađe, onda duša stupa s Njime u tajanstveni slatki razgovor koji prate utjehe i prosvjetljenja. Tako je to bilo i kod Patrika. On se predao životu pokore i molitve. Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv. Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi. Bila je to lađa koja ga je natrag dovela u dragu domovinu.

Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas, Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407. Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji, koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III. Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština.

 On i njegovi suputnici morali su putovati kroz 28 dana, a ponestalo im je hrane i živeža. Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi. On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja. Bili su spašeni. Nije nam poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova niti kako se vratio u domovinu, ali znamo ipak da se sretno vratio svojoj kući i obitelji. No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja. Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san. U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani, zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o snu ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti, a Patrik je to i učinio. Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo.

Bio je najprije zaređen za đakona. U duši je stalno nosio želju za Irskom. Ona ga nije napuštala. Njegovi pretpostavljeni stavljali su ipak u pitanje da li je prikladan za takvu zadaću. Po njihovu sudu još je uvijek bio malo naobražen. Godine 431. sam papa Celestin I. posvetio je za biskupa i misionara Irske đakona Paladija poslavši ga “Ircima koji vjeruju u Krista”. Očito da se radilo o osnivanju biskupije na jugoistoku Irske, gdje je već bilo kršćanskih zajednica. Već je tada za tu misiju bio kandidiran Patrik, ali je odbijen jer je neki njegov prijatelj otkrio jedan njegov grijeh iz mladosti što mu ga je u tjeskobi savjesti nekoć povjerio. Sljedeće noći Patrik je imao viđenje u kojem je ohrabren neka se tim odbijanjem ne plaši, on će ipak biti apostol Irske. To ga je još više utvrdilo u njegovu pozivu. Vjeran je Bog i Svoje obećanje Patriku ispuni. Napokon je on bio posvećen za biskupa u Irskoj, vrlo vjerojatno kao Paladijev nasljednik. Patrik je dobro poznavao ne samo irski jezik već i društvenu i političku strukturu otoka.

Opširnije...

Druga Korizmena Nedjelja

Na korizmenom smo putu! U 2. smo korizmenoj nedjelji. Nakon nedjelje s tematikom kušnje, ova nedjelja vodi nas danas na Goru, na susret s Isusom koji je pred učenicima PREOBRAŽEN Očevim SVJETLOM. Na Gori je, Očevim svjetlom, preobraženi Isus, učenicima otkriven u NOVOM svjetlu. Događaj preobraženja ima svoje određeno mjesto. Isus POVEDE učenike „na goru visoku u osamu.“ U iskustvu biblijskog čovjeka gora je mjesto Božjega objavljenja i susreta s njim. Sam dolazak na vrh gore otvara novo gledanje. Za susret s Bogom, treba se maknuti „do svijeta,“ iz „doline.“ Odozgor, iz pogleda obasjana Božjim svjetlom, sve izgleda drugačije, pa i PUT koji je pred Isusom i njegovim učenicima. Susret s njim trajni je znak polaska. Bog nikada ne govori: Ostani tu gdje si, Miruj, nego: Ustani, Idi, Slijedi me. I Abrahamu je Bog rekao: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati“(1.čitanje). Išao je, prolazio, odlazio i dolazio u zemlju Božjih obećanja, ali nikada u njoj nije počinuo osim u smiraju smrti – u Obećanoj zemlji vječnosti. Crkva Božja je na putu. I vjernik je stalno na putu. Na te putove Kristovih vjernika, probijaju svjetla i iskustva Vječnosti. No, redovito se putuje „u noć vjere.“ Vjera je uvijek iskorak: iz sebe, iz svoga. I uvijek je korak prema drugomu – u konačnici prema Bogu i Vječnosti. Samo valja reći da je Bog uvijek ispred, Prvi: Onaj koji se umiješao u karavanu čovječanstva da je – putovima povijesti – privede k Nadpovijesti. Da bi čovječanstvo, s većom NADOM i izdržljivošću putovalo, potrebni su prosjaji Božjega svjetla u naš svijet. To je smisao i Abrahamova izlaska i Isusova Preobraženja. Zahvaćeni svjetlom preobraženja, siđoše s gore!

Najava

Isus je preobražen Očevim svjetlom! Svojim preobraženjem Gospodin nam pokazuje ono što možemo i mi već sada biti i što ćemo u potpunosti biti na koncu svijeta, samo ako gledamo njega. Točnije, ako dopuštamo da on nas gleda, te nas svojim pogledom cijele preobražava: duh i tijelo. Tako se svako korizmeno vrijeme treba zbivati u muci i radosti: u muci gledanja sebe i u radosti gledanja Isusa. Vrati se svojemu srcu – tamo je Božja slika. Sv. Augustin.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 12, 1-4a)
Čitanje knjige Postanka

Knjiga Postanka je Prva Knjiga Staroga zavjeta: Zakon, Tora, Petoknjižje. Podjela na pet knjiga posvjedočena je prije Krista u grčkom prijevodu Biblije, tzv. Septuaginti (LXX), „Sedamdesetorica“(BJ). Taj prijevod je prihvatila i Crkva. Naslov svake knjige čini njezin sadržaj. Knjiga Postanka počinje stvaranjem – postankom svijeta: svemira, zemlje, svega na zemlji i postankom čovjeka. Drugi dio Knjige Postanka sadrži povijest praotaca (12-50) – velikih patrijarha. Prvi liturgijski tekst ove nedjelje, 1. čitanje, uzeto je iz Knjige Postanka, iz poglavlja 12., „Abrahamov poziv i seoba.“ Abraham, praotac izabranog naroda, živio je oko 1900 godina prije Krista. Abraham je čovjek vjere. Bog nagrañuje njegovu vjernost te mu obećava potomstvo, a njegovim potomcima Svetu zemlju (12,1-25,18). Povijest Abrahama je povijest spasenja – Božjeg spasenja. Jednoga dana Abraham snažno osjeti Božji zov. Gospodin reče Abrahamu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te,…i sam ćeš biti blagoslov.“ Bog mu je obećao, zemlju, potomstvo, zaštitu i blagoslov. „Abram (Abraham), se zaputi kako mu je Gospodin rekao.“ Abraham je poslušan i siguran u Božju riječ. Odmah kreće na put, ali krene k nepoznatom cilju. Odlazi u nepoznato, sa svojom ostarjelom, neplodnom ženom Sarom, iz zemlje svoje i doma očinskog. Krenuo je u OBEĆANU zemlju, o kojoj ne zna ništa. Vodi ga samo Božji glas, VJERA i NADA. (Jedino čovjek koji se nada može prekinuti sa svojom prošlošću i izložiti se neizvjesnosti). Put kojim je išao Abraham nije bio samo nepoznat nego je bio opasan i dug. Krenuo je iz Mezopotamije, iz Perzijskog zaljeva, išao do vrha Sirije da bi se spustio do Egipta. Na tom mukotrpnom putu dobio je i sina, dakle, potomka kako mu je Bog obećao. Ali, nigdje nije našao 'mir' i 'spokoj' osim „u smiraju smrti.“ Tek u smrti – na pragu vječnosti – kamo je u početku odlučno krenuo – Bog mu je otkrio da ide: u Obećanu zemlju vječnosti. S Abrahamom je počela povijest Izraela, Izabranog naroda. Bog je u toj povijesti otpočeo pripravu na Krista. Krist je već došao, no povijest spasenja se nastavlja do njegovog Drugog dolaska. Osluškujmo Gospodinov glas! Odgovorimo, odmah, na njega!

Psalam (Ps 33, 4-5. 18-20. 22)

Psalam 33 spada u pjesničku vrstu koja se zove Himni. Ima naziv, „Himna Providnosti.“ Himni počinju poticajem na pohvalu Bogu, za čuda koja je Bog izveo u prirodi, osobito djelo stvaranja. Zatim zahvala za spas naroda. Zahvalan pobožnik pjeva: „Prava je riječ Gospodnja i vjernost su sva djela njegova. On ljubi pravdu i pravo.“ Gospodin je vjeran u svojim obećanjima. Pripjev se čuje s usana Božjih putnika: „Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!“ Cijeli Psalam može biti i pjesma: Crkve Božje na putu. Gospodnja nas riječ vodi naprijed. Mi smo na našem životnom putu i nad nama je OKO Božje. Bog bdije nad nama: „Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,…da im od smrti život spasi,…“ Čovjek se boji svojih grijeha koji Boga vrijeđaju. Vjeru nam drži čvrsta NADA u „milost“ njegovu i u njegovu „vjernost.“ Naša se duša Gospodinu nada!

Drugo čitanje (2Tim, 1, 8b-10)
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Predragi!

Zlopati se zajedno sa mnom za Evanđelje, po snazi Boga 9 koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih, 10 a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po Evanđelju.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Mt 17, 1-9)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: „Gospodine dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: „Ustanite, ne bojte se!“ Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovijedi im Isus: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Riječ Gospodnja.

Zaključak: 

Bog objavljuje svoju slavu u Isusu Kristu. Na Gori Tabor, Isus je preobražen Božjim SVJETLOM. Bog, Otac, učenicima otkriva Isusa u novom svjetlu. Preobraženje je predokus slave Uskrsa, Uzašašća, Duhova i ponovnog dolaska. Ali, pred tom slavom stoje dani poniženja, muke, križa i smrti. Apostolima su ovi trenuci darovani da bi mogli podnijeti 'sablazan' križa i sačuvati viziju neba, spasenja. Isus na Goru vodi trojicu apostola – prvaka: Petra, Jakova i Ivana. Petar ima glavnu ulogu. Petar na gori, zapravo, želi zaustaviti Isusov hod spasenja i otkupljenja. On na Taboru ponovo čini ono što je već učinio – ne želi prihvatiti mogućnost Kristove muke i smrti: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16,22). Zato i potiče Gospodina da ostane na brdu, jer je to dobro za njega i za apostole. On želi napraviti tri sjenice za Gospodina, Mojsija i Iliju. Želi zadržati vrijeme i trenutke lijepoga na gori. Odgovor na Petrovo shvaćanje Isusa na gori dolazi od samoga Boga: „Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!' To je Isus Krist! To je Sin Božji – Onaj kakvog ga Otac predstavlja. U tom se trenu Petar i apostoli prestraše i „padoše licem na zemlju.“ Tada su shvatili da u Isusu Kristu susreću samoga Boga. Isus ih blago pozva: „Ustanite, ne bojte se!“ Poziva svoje apostole da „siđu“ s gore, da zajedno s njim uđu u svijet patnje i smrti. U njima je strah od posluha, od nasljedovanja, od silaska s gore, od puta na kojem stoji križ. No, drugog puta nema! Čuju samo jednu Očevu riječ: Slušajte ga!“ Preobraženje začas pokazuje slavu u koju Isus ima ući svojom smrću, slavu na koju smo i MI pozvani. Preobraženje koje predstavlja slavu uskrsnuća, jača našu NADU. Biti kršćanin znači živjeti u nadi. Jedino nam nada može dati snage da nadvladamo iskušenja i sve nedaće s kojima se susrećemo u životu, te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima. Bog i nama kao i Abrahamu upućuje OSOBNI poziv. A, za čuti Božji glas; prosvjetljuje nas evanđelje.Vjerovati u evanđelje znači: izložiti opasnosti sadašnji život, nadajući se uskrsnuću i besmrtnosti s Kristom. Vrati se svojem srcu – tamo je Božja slika (Sv. Augustin). Vratimo se, dakle, svojem srcu – tamo je započelo preobraženje i tamo se nastavlja u obliku trajnog obraćenja. Dopustimo da brdo Tabor živi u nama, jer Tabor je radost i divljenje, Tabor su suze, Tabor je obraćen čovjek koji je u Bogu našao sebe i koji je u Bogu preobražen. AMEN!

Godišnjica smrti kardinala Franje Kuharića

Danas se, na godišnjicu njegove smrti, na poseban način Crkva u Hrvata sjeća svojega velikog kardinala, pok. Franje Kuharića.

Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću kraj Krašića, a preminuo u Zagrebu na današnji dan, 11. ožujka 2002. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je na Šalati u Zagrebu. 

Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. u Zagrebu. Tijekom 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a 1946.-1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem, a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka.

Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru, gdje ga je 15. veljače 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. u Zagrebu te je odmah imenovan odgovornim urednikom Katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Godine 1969. imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. zagrebačkim nadbiskupom. Iste godine u rujnu izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina te je na tu službu bio biran još tri puta uzastopce.

Otkako je 15. svibnja 1993. Sveta Stolica osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju bio je njezin prvi predsjednik (izabran 8. lipnja 1993.) i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u Kardinalski zbor te je bio član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje, te rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Umirovljen je 5. srpnja 1997., a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku msgr. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997.

Preživio je u veljači 1947. u Rakovom Potoku te 1948. u Jakovlju pokušaje atentata, a bio je kao župnik pozvan i na saslušanje na Udbu. Kao biskup bio je sudionik Drugoga vatikanskog koncila. Kao pastir najveće hrvatske nadbiskupije bio je neumoran i rado slušani propovjednik te su neke njegove propovijedi objavljene u knjizi Hodajmo u istini i Hodajmo u istini II. te pisac korizmeno-uskrsnih poslanica koje su sabrane u knjigu Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića.

Neumorno se trudio da papa Ivan Pavao II. upozna naše povijesne nedaće i dublje razumije našu želju za slobodom i samostalnošću. Za 900-godišnji jubilej Zagrebačke biskupije Papa je, unatoč svim poteškoćama trenutka, 11. rujna 1994. posjetio Zagreb te predvodio najveću hrvatsku misu u povijesti za mnoštvo od milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu. Bio je uz Papu i u tijeku njegova drugog posjeta Hrvatskoj, kada je Sveti Otac za euharistijskoga slavlja u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim, što je najveća zasluga kardinala Kuharića.

Prva Korizmena Nedjelja

Ušli smo u KORIZMU! Hrvatska riječ Korizma dolazi od latinske Quadragesima ili Četrdesetnica. To je vrijeme Crkvene godine od šest tjedana priprave za najveći blagdan kršćanstva, za USKRS. Korizma počinje s Pepelnicom ili Čistom srijedom, a obuhvaća šest korizmenih nedjelja, 40 radnih dana. Značenje korizme vezano je uz simboliku broja četrdeset koje proizlazi iz Starog i Novoga zavjeta. To je najintenzivnije vrijeme crkvene godine. Uzor korizmenog vremena je Isus Krist koji se – kroz četrdeset dana – pripravljao na svoje mesijansko djelovanje, POSTOM i MOLITVOM, u pustinji. Korizma je i određeno vrijeme priprave odraslih na primanje svetih sakramenata kršćanske inicijacije: na krst, potvrdu i svetu euharistiju. U ciklusu Godine A, a to je upravo ova godina, misna čitanja, a osobito evanđelja, izabrana su da posluže kao polazište odraslim katekumenima prije primanja sakramenata kršćanske inicijacije. U današnjoj 1. korizmenoj nedjelji A, glavna misao misnih čitanja je KUŠNJA. I Isusa, Zloduh iskušava na njegovoj četrdesetodnevnoj pripravi u pustinji, ali, po Matejevu evanđelju, Isus izdržava – ne podliježe nijednoj kušnji. Reći ćemo: „Isus to može, jer on je Sin Božji, on je Bog!“ Sigurno je da je i njemu bilo teško; biti gladan, ne klanjati se časti i ne prihvatiti vlast. A što je s čovjekom? Naši praroditelji, Adam i Eva, – nisu izdržali – podlegli su KUŠNJI. Prihvatili su ponudu Zloga i izgubili Božju milost i ljubav Božju, a zadobili smrt. To Zlo, nečisto biće, je i danas među nama i traži način kako da odvoji čovjeka od Boga. Treba nam čvrsta vjera u Isusa Krista i njegova snaga da se zaštitimo od Zloga. Korizma je vrijeme da promislimo tajnu i smisao vlastitog postojanja. To je provjera naše životne aktivnosti, našega puta, na kojem ima puno sumnji, iskušenja, slabosti i padova.

Najava

Odlazi, Sotono! Evanđelje današnje nedjelje opisuje nam kako đavao iskušava i Isusa. Otklanjajući iskušenje u pustinji, Isus prihvaća sudbinu Sluge, a ne položaj bogatog, moćnog i osvajačkog kralja. Ovo je poruka onima koji se spremaju za krštenje ili su u Kristu već kršteni: i nas đavao stalno kuša. Gdje se čovjek jasnije opredjeljuje za duhovni život, tu je i đavao jače na djelu. Valja računati s tim i kroz ovu korizmu. Oduprimo se đavlu s Kristom!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 2, 7-9; 3, 1-7)
Čitanje knjige Postanka

Za današnje, misno, 1. čitanje, odabran je tekst iz Knjige Postanka, iz poglavlja 2., „Drugi izvještaj o stvaranju – Raj zemaljski“ i iz poglavlja 3., „Prvi čovjekov grijeh.“ Tekst iz Knjige Postanka stavlja pred nas govor o stvaranju čovjeka, njegovu smještanju u zemaljski raj, te o njegovom PRVOM GRIJEHU. Iz Knjige Postanka: „Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“ Bog stvori SVE: svemir, zemlju i sve što je na njoj. U početku Božjega stvaranja pojavljuje se i čovjek. Čovjek je VRHUNAC Božjega djela. Za njega je sve drugo stvoreno. Sa svim stvorenim čovjeka veže „prah zemaljski,“ ali s Bogom ga veže „dah života.“ Pisac Knjige Postanka veli: „I Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao.“ U Edenski vrt Bog je 'postavio' i „stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla.“ Za to stablo „stablo života,“ Bog im je rekao: „Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete.“ Naglasak je, dakle, na „stablu života,“ „stablu spoznaje dobra i zla“ s kojeg je Stvoritelj zabranio brati i jesti plodove. No, pod utjecajem Zloduha, žena i muškarac (Eva i Adam), došli su u iskušenje i pomislili da umjesto njih nitko drugi ne bi smio odlučivati što je za njih dobro, a što zlo. Zloduh – zmija navela ih je na to da otkažu posluh svom Stvoritelju. Zmija je navela ženu Evu na grijeh, a ona muža Adama, da uzme plod sa zabranjenog stabla koje je bilo pod zabranom, nasred vrta. Prvi ljudi, Eva i Adam, nisu se mogli oduprijeti Zloduhu nego su pojeli „zabranjeno voće.“ Nakon toga su „otkrili“ i „spoznali“ svu svoju ljudsku krhkost, svoje duhovno siromaštvo, svu bijedu i golotinju, pa su se od stida što su to učinili pokušali sakriti od Boga. Praroditelji nisu htjeli prihvatiti stvarnost postojanja u kojem je Stvoritelj iznad svega i iznad njih. Sebe su pokušali izjednačiti s Bogom. Tako su izgubili SVE, a posebno ŽIVOT. Dobili su GRIJEH i SMRT. „Tada se obadvoma otvore oči i spoznaju da su goli.“ Što je dobro, a što je zlo određuje sam Bog, Otac – Stvoritelj. A ljudi po Božjem zakonu mogu odrediti dobro i zlo po svojoj savjesti.

Psalam (Ps 51, 3-6a. 12-14. 17)

Psalam 51 je Davidov i ima naslov, „Ispovijed raskajana grešnika.“ Ovaj Psalam kralja Davida spada u „osobne tužbalice.“ To su molitve po sadržaju veoma raznolike: mole izbavljenje od smrtne opasnosti, progonstva, ali posebno od bolesti, kletve i grijeha. Biblija ovaj Psalam stavlja u srce raskajanog Davida nakon njegovog višestrukog zločina. Grešnik Moli: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! …od grijeha me mog očisti!“ Grijeh, čovjeka, je nepažnja prema Bogu, manjak ljubavi, odmak od Boga ka stvorenju, „ljubav prema stvoru koja ide do prijezira Boga“ (sv. Augustin). Grešnik priznaje svoj grijeh i kaže: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samo tebi (Bože) ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“ Čovjek griješi, a samo Bog oprašta. Kad Bog oprosti, nastaje „novo stvaranje: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ To je kao kad sva priroda nakon kiše oživi i iznova sve procvjeta i nastaje plod. Pjevajmo u korizmi ovaj Psalam kao pokajanje svoje – za sav narod.

Drugo čitanje (Rim 5, 12. 17-19)
Čitanje poslanice Rimljanima

Za današnje 2. čitanje, odabran je tekst iz Poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima, iz poglavlja 5., „Adam i Krist.“ Odabrani odlomak, govori o Adamu koji je donio grijeh i o OTKUPLJENJU grijeha po Isusu Kristu. Za Pavla je Adam prvi zastupnik grešnog ljudskog roda. Pavao piše rimskim kršćanima: „Braćo: Kao što po jednom čovjeku uñe u svijet grijeh i po grijehu smrt i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeñe smrt…“ Pavao „prvi grijeh“ naziva neposlušnošću, prijestupom i nepokornošću. Posljedica je grijeha potpadanje pod VLAST SMRTI. Pavao ovako govori o smrti: Smrt nije uvijek samo moja smrt. Smrt je nasljedna smrt. Ona ima mnoge usputne oblike. Ipak nas 'fizičko' umiranje u svijetu najviše tišti. Ali, tjelesna smrt nije prava smrt. Zapravo, katastrofalna smrt je ona koju stvara grijeh. Ona može postojati i onda kad pojedinac fizički još dobro živi. U Adamu počinje povijest propasti i podložnosti smrti. Tome Pavao suprotstavlja povijest SPASENJA i životne moći u Isusu Kristu. Pavao veli: „Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva…“ U Adamu, vlada: grijeh i smrt. U drugom, Isusu Kristu, vlada: pravednost i život. Pavao dodaje odmah i 'lijek' Kristove pravednosti i milosti protiv svih oboljenja i smrti, zbog praroditeljskog istočnog grijeha: „Dakle, grijeh jednoga (Adama) – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga (Isusa) – svim ljudima na opravdanje, na život!“ U Kristu se pojavljuje novi „tip“ čovjeka i s njim spasenje, za SVE: „novi čovjek“ – „novo čovječanstvo.“ Pavao tvrdi: „Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.“ Posljednja Pavlova tvrdnja glasi: SPASENJE je u Kristu neusporedivo veće i blagotvornije nego sveukupni čovjekov pad. Isusova poslušnost nije ropska poslušnost nego je slobodni čin ljubavi.

Evanđelje (Mt 4, 1-11)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

O ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“ A on odgovori: „Pisano je: 'Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.'“ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'“ Isus mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Tada mu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: 'Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!'“ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu. Riječ Gospodnja.

Zaključak: 

Odlazi Sotono! Isus se u pustinji, postom, pripravlja za svoje Božje poslanje. Sam je u pustinji nakon krštenja na Jordanu. Tu biva KUŠAN. Doživio je iste kušnje kao i Adam i Eva u raju zemaljskom. Prvom kušnjom, ñavao želi navesti Isusa „da pretvori kamenje u kruh,“ budući da je ogladnio kroz četrdeset dana posta. Isus nije pristao na ovaj izazov. Isto je đavao predočio i Evi „da je stablo, zabranjeno, dobro za jelo.“ Druga kušnja, je poziv Isusu: „Baci se s vrha hrama,“ Bog će te očuvati! S ovom kušnjom đavao želi unijeti u Isusa sumnju koliko ga Bog ljubi? Isus odbija i ovu kušnju, napastovanja. Ova kušnja odgovara Evi kad ona prihvaća „jesti voće sa zabranjenog drveta.“ Zapravo ne vjeruje Božjoj zabrani. Treća kušnja: đavao nudi Isusu „sva kraljevstva svijeta,“ ako mu se pokloni. Isus ne prihvaća ni ovu ponudu. On je, zapravo, onaj koji ima SVE: od njega je sve i po njemu je sve – On je Sin Božji. On je bez grijeha! Adam i Eva prihvaćaju đavolsku ponudu. Ne vjeruju Bogu! Oni su željeli biti Bogovi te vladati svime. Nažalost, nisu shvatili da se nitko ne može staviti iznad Boga. Tako su izgubili SVE – Božju milosti i Božju ljubav, a dobili nemilost i smrt. To je odraz ljudske slabosti i snaga Zloga. Kako danas prihvatiti istinu o đavlu? A ipak, on je na djelu. On je uosobljeno zlo, nečisto biće i sila koja traži način kako odvojiti čovjeka od Boga. Naša je borba protiv svakoga zla u sebi i oko sebe borba protiv Sotone. Po Bibliji, postoji osobna zla moć koja se može ispriječiti između nas i Boga. Stoga se ta zla moć, taj Zli i zove po hebrejskom Satan, po grčkom Diabolos-Đavao, što znači po staroslavenskom Vrag ili Neprijatelj – Protivnik. Đavao je onaj koji dijeli, razbacuje, razdvaja. U evanđelju Sotona želi skrenuti Isusa s puta Mesije koji treba trpjeti, biti ponižen, odbačen. To je đavlu uspjelo s Adamom i Evom. Njih je skrenuo s Božjega puta, dok Isusa nije. Isus je Spasitelji, Sin Božji i Otkupitelj naših grijeha. Današnje evanđelje nas želi naučiti kako se odhrvati đavlu. Krist je došao da shrva Staroga neprijatelj (Otk 12,9). U korizmi treba naučiti dobivati putem gubitaka. Pustinja nas uči oslobađanju od navezanosti, uči nas davati da bi se posjedovalo. Uči nas skrivati se kako bismo bili vidljivi. Uči nas biti poklonicima Boga. Budimo Božji!

Pepelnica - čista srijeda

Čista srijeda ili Pepelnica početak je korizme, važnog vremena crkvene godine, koje traje šest tjedana.

Svećenik će u svakoj crkvi, u okvire redovitog bogoslužja, kratkim obredom blagosloviti pepeo na pladnju. A zatim će, u znak ozbiljne želje za pokorom i obraćenjem, najprije sebi, a zatim svakom prisutnom vjerniku posuti po glavi nekoliko trunaka pepela. Pepeljenje je ovdje vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom - i kao izraz i kao čin - znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.

S jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja - podsjeća na smrt i prolaznost. "Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano je u prvoj svetopisamskoj knjizi, knjizi Postanka. S druge - pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. A sagorijevanje je u drevnom simboličkom govoru postupak čišćenja, dapače oplemenjivanja.

Stoga se vjernik "primanjem pepela" uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog (pro)čišćenja. Vlastitog oplemenjivanja! U antikno vrijeme simbolični je govor bio razumljiviji nego danas: u ognju su pokušavali plemenite metale osloboditi od nečistoće. Gledano na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko vrijeme - korizma - uporno pa i naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme osobnog očišćenja. 

Čistom srijedom započinje razdoblje Crkvene godine koje se zove korizma. Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, vrlo je ozbiljan čin. To je početak, ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno djelo pokore: post i nemrs.

Obred pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije, usred otajstva euharistijske službe. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje milostiv. Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina." - Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom.

Pepeo je običan, od spaljenog drveta, ili, ako je to moguće, od (palminih, maslinovih ili drugih) grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće izreći kontinuitet metanoje (obraćenja). Svećenik zatim svakom vjerniku stavlja malo pepela na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Prva rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori. Druga je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja.

Sve to, ako je potreba, može biti upriličeno i kao služba riječi, izvan mise; npr. u staračkom domu, bolnici ili sličnim zajednicama. A budući da mnogi na Pepelnicu, u radni dan, ne mogu doći u crkvu, obred se u župama ponovi u narednu nedjelju.