Župa Kraljice svete Krunice

Sveta Agneza (Janja) - djevica i mučenica

Crkva danas slavi spomendan svete Agneze ili Janje, jedne od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti i vrtlara, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih.

Ljubeći Spasitelja iznad svega primila je krštenje u vrlo ranoj dobi te je vođena tom istom božanskom ljubavlju u svojoj mladosti učinila zavjet djevičanstva predajući se i pripadajući jedino Gospodinu.

Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina. Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina.

Crkva danas slavi spomendan svete Agneze ili Janje, jedne od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti i vrtlara, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih. Datum Janina rođenja nije nam poznat, a pouzdano se zna samo da je mučeništvo podnijela oko 304. godine, u doba vladavine rimskoga cara Dioklecijana. Samo značenje imena Janja može se pojaviti i u drugim oblicima jer dolazi od grčkog imena Agneza što znači čista, nedužna, nevina, kreposna, sveta, a zbog sličnosti latinskoj riječi Agnus što u prijevodu znači 'janje' - kod nas je ime prevedeno kao Janja. Kao i za mnoge druge svece i za Janju se vežu brojne legende. Prema jednoj od njih vjeruje se da je bila Rimljanka plemenitog roda, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Ljubeći Spasitelja iznad svega primila je krštenje u vrlo ranoj dobi te je vođena tom istom božanskom ljubavlju u svojoj mladosti učinila zavjet djevičanstva predajući se i pripadajući jedino Gospodinu.

Budući ju je krasila neizmjerna ljepota zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima što je ona odbila. Za samog prosca bilo je to neshvatljivo pa ju je odlučio pobliže istražiti. Doznajući da je kršćanka optužuje je za zločin protiv državnog poretka i izvodi pred sud gdje ona daruje najljepše i najhrabrije svjedočanstvo za Krista i svoje djevičanstvo. Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina. Prema jednoj od legendi njezini mučitelji su je htjeli izvrgnuti sramu skidajući joj odjeću. Moleći Boga da joj tijelo ostane netaknuto za Krista biva uslišana tako da joj naraste kosa, a na krhko joj se tijelo s neba spusti bijela haljina. To je razgnjevilo njezine mučitelje te je baciše u oganj koji joj ne naudi, jer bijaše u milosti Božjoj. Na koncu joj je mačem odrubljena glava, s kojim je često prikazana u ikonografiji, kao simbolom svoga mučeništva. Jedna od predaja kaže da se osam dana nakon slavnog svršetka, ukazala svojim roditeljima s janjetom u ruci i utješila ih velikom slavom što ju je mučeničkom smrću zaslužila.

Ova svetica je iznimno štovana kroz sva vremena. Zaštitnica je ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Za-ručniku. U svojim spisima proslavili su je i najveći crkveni pisci: sveti Ambrozije, sveti Je¬ronim, sveti Augustin. 'Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji.' – riječi su sv Ambrozija o svetoj Janji u Raspravi o djevičanstvu. Za nju su vezani i brojni običaji kao što je blagoslov dvaju janjića koja se predaju sestrama benediktinkama kod rimske crkve svete Cecilije. Običaj nalaže da sestre hrane janjiće do Velikoga petka koji se tada na spomenu uskrsnoga Jaganjca zakolju.

Od vune tih žrtvovanih janjića sestre tkaju nadbiskupske palije. Palij je bijela vrpca sa 6 utkanih križića, znak nadbiskupske vlasti. Njih blagoslivlja papa na blagdan apostola Petra i Pavla, zatim se u brončanoj i pozlaćenoj škrinji stave na grob sv. Petra. Podijele se novoimenovanim nadbiskupima ili patrijarsima. Na grobu svete Janje u Via Notnentani u Rimu kći kralja Konstantina dala je izgraditi veliku Baziliku gdje svetičino tijelo i danas počiva. Zrelost duha koja je krasila ovu sveticu, čuvajući vječne vrijednosti sve do smrti ostavlja nam u baštinu savršeni primjer života iz ljubavi, ljubavi za Krista.

Sveti Antun pustinjak

Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve do danas, nije potamnjela.

Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svome životopiscu - Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun potječe iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajući Sveto pismo, brzo je stekao ugled.

Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajući tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš čitano iz Evanđelja:

“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.”

Antunu se činilo kao da su se te riječi čitale baš zbog njega pa izađe, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli:

 “Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!” 

Radio je svojim rukama da bi preživio. Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga - bilo kao sina, bilo kao brata.

Svetim evanđeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset godina svoga života uspjevajući odoljevati đavoljim napastima uz Božju milost. 

Kad je car Maksimilijan počeo u Egiptu progoniti Kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg kao da je proizlazila neka viša sila.

Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.

Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru premi-nuo godine 356. u dobi od 105 godina.

Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, ćistoći i poslušnosti.

Druga Nedjelja kroz godinu

U 2. smo nedjelji kroz godinu. Ključna riječ svih čitanje ove nedjelje je: Evo JAGANJCA BOŽJEGA koji odnosi grijeh svijeta! Liturgijska ili crkvena godina može se podijeliti u tri razdoblja: došašće s božićnim vremenom (6 do 7 nedjelja) – korizma s uskrsnim vremenom (6 korizmenih i 7 uskrsnih nedjelja) i – tzv. „vrijeme kroz godinu“ (34 nedjelje: prvih 5-10, nakon Bogojavljenja, a ostale nakon Duhova). Na čelu prvih desetak nedjelja kroz godinu stoji blagdan Krštenja Isusova, a na kraju, 34. nedjelje „kroz godinu“ slavi se blagdan Krista Kralja. Ta tri razdoblja liturgijske godine mogu se označiti kao ŽIVOT s KRISTOM. Sv. Pavao veli: „Život je naš s Kristom skriven u Bogu“ (Kol 3,3). Prvo razdoblje, došašća i Božića donosi nam misterij našega bogosinstva: postajemo sinovi Božji u Sinu njegovu, rođenom Isusu. Drugim razdobljem, ulazimo u misterij pashe-prijelaza: postajemo, postupno, suobličeni s Kristom – sudjelujući u njegovim patnjama sve se više uzdižemo k njegovu uskrsnuću i proslavi. U trećem razdoblju, u nedjeljam kroz godinu, proživljavamo misterij svojega bogoučeništva. U ovim nedjeljama Krist poučava nas, svoj puk, svoje vjernike. Krist je naš božanski Učitelj, riječima i djelima, a mi njegovi – bogoučenici. Sveti Pavao bi nam rekao: „Dječice moja! Sve vas u trudovima ponovo rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4,19). Krist je došao, spasiti nas! 

Najava

„Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Crkava je u Ivanovim riječima o Isusu kao jaganjcu prepoznala 'srce' Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. I među vjernicima u Crkvi stoji onaj koga se ne vidi i ne prepoznaje. Potreban je, dakle, netko, kao Ivan, da pokaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana Krstitelja na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove prisutnosti među ljudima. Isus se rodio da bude „svjetlost svijeta.“ 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 49, 3. 5-6)
Čitanje knjige proroka Izaije

Za današnje 1. čitanje, odabran je odlomak iz knjige proroka Izaije II., iz poglavlja 49., „Druga pjesma o Sluzi Jahvinom.“ Izaija opisuje poslanje izabranika Božjeg, koji će postati SVJETLOST za sve narode – svjetlost svijeta. Po proroku Izaiji govori Bog: „Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!...govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim…Jakova, da se sabere Izrael.“ Govori se, dakle, o jednom sinu izabranog naroda koji će biti ispunjen Duhom Božjim i koji će (kao takav) postati SVJETLOST za sve narode. Božji Sluga osobno potvrđuje, po proroku Izaiji: „Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga.“ Sluga će biti u 'službi,' on će biti „sluga“ koji je izvor i punina svjetla. Bog Sluzi dalje govori: „Premalo je da mi budeš Sluga, da…vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.“ Pjesmu o Suzi Jahvinu, proroka Izaije, prva Crkva je primijenila na Isusa Krista. Isus Krist ima od nebeskog Oca poslanje da bude svjetlost čitavom čovječanstvu. Također i SVI ljudi koji dopuste da budu obasjani njegovom svjetlošću, imaju poslanje – zadatak da svojim načinom života unose svjetlost u tamu ljudskog življenja. Svaki kršćanin, po krstu, pozvan je sudjelovati u poslanju Kristovu. Trebamo, dakle, u sebi razvijati svijest da smo „sluge Boga,“ Oca, koji se po nama želi proslaviti. A to ćemo postati-biti ako živimo po Kristu i surađujemo u spasenju svih ljudi. Kao kršćani razvijajmo međusobne ljudske odnose!

Psalam (Ps 40, 2. 4. 7-10)

Psalam 40 je Davidov. Kralj David bio je veliki štovatelj Boga. U svom dugom kraljevanju sve što je činio, činio je uz molitvu i Božju pomoć. Za grijehe molio je oprost i skrušeno zahvaljivao Bogu. Pjesnik se obraća Gospodinu s potpunom vjerom u njega: „Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.“ Svaki vjernik, „sluga“ – pjeva Gospodinu: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!“ Ovaj Psalam Crkva primjenjuje na Krista Isusa, Slugu Božjega, ali i na sve nas vjernike. U svitku knjige piše za mene: „Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.“ Uši si mi (Bože) otvorio i ja te sada čujem: „Pravdu ću tvoju naviještati u zboru velikom…“

Drugo čitanje (1Kor 1, 1-3)
Čitanje 1. poslanice Korinćanima

Za današnju nedjelju, za 2. čitanje, odabran je Početak Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, „Naslov, pozdrav, zahvala.“ Kod pisanja poslanice Pavao najprije imenuje sebe. S njegovim imenom je povezan i naslov „apostol Isusa Krista.“ To navodi na njegov autoritet. Pavao je opunomoćeni poslanik Isusa Krista i time se poistovjećuje a onim tko ga šalje – Isusom Kristom. Iza Krista, koji mu se pred Damaskom ukazao, nazire se, sam Bog (usp. Iv 14,6). Pavao i njegov suradnik Sosten pišu Korintskim kršćanima. Pavao sebe i brata Sostena predstavlja: „Ja, Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima…što prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.“ Pavao se, dakle, najprije predstavlja imenom, te dodaje da je on apostol, ali ne svojom voljom, nego „po Božjoj volji pozvan.“ Tako već od početka naglašava da je izvor apostolske službe sam Bog koji ne dozvoljava razlike u Crkvi. Poslanica je upućena „Crkvi Božjoj u Korintu.“ „Crkva“ (grč. ekklesia) znači skup pozvanih, a ovdje to je skup koji pripada Bogu. Kršćani su izdvojeni od svijeta kako bi pripali Kristu, a Bog ih je pozvao i učinio svetima. Crkva je zajednica molitve, jer se u njoj „prizivlje ime Isusa Krista.“ Na kraju Pavao izriče i pozdrav: „Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista.“ „Prizivati ime Isusa Krista“ znači priznavati Krista da je on Kyrios – Gospodin – Gospodar, da je Sin Božji i Brat ljudi, Spasitelj, Učitelj. Priznavati Isusa trebamo cijelim svojim životom: ne samo ustima, nego i srcem, ne samo mislima, nego i djelom. Po Isusu Kristu postali smo članovi Božje obitelji. Bog, prva osoba božanskoga trojstva, Otac je Isusa Krista i – po Isusu – Otac naš – svih nas. U kršćanstvu: sve ima posebnu vrijednost pod vidom vječnosti. Kršćani svjesni svoga poziva i poslanja, svojim stilom života, unose u taj svijet SVJETLO za raspoznavanje i odabir pravih vrijednosti života.

Evanđelje (Iv 1, 29-34)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom, jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato doñoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“ I posvjedoči Ivan: „Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji!“ Riječ Gospodnja. 

Zaključak: 

Ivan Krstitelj, svjedok Sina Božjega. Ivan Krstitelj kao pravi svjedok, smatra se manjim od Spasitelja koga naviješta riječju i životom. U tekstu evanđelja za ovu nedjelju pozornost privlače riječi Ivana Krstitelja, koje je on izgovorio ukazujući na Isusa, a one glase: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ U Starom zavjetu, grijehe naroda odnosio je „žrtveni jarac,“ u pustinju. Novi zavjet ima „Jaganjca Božjeg“ – nevinu žrtvu, koja grijeh svijeta uzima na sebe svojom smrću, ali oživljava, biva uskrišena i ne osvećuje se onima koji su je nepravedno osudili, žrtvovali i usmrtili. On im poklanja svoju nenasilnu ljubav po kojoj bi se trebali pročistiti i očišćeni SPASITI. Isus je, slikovito rečeno, „Jaganjac Božji.“ On je objavitelj Boga praštanja i neizmjerne ljubavi. Nas, dakle, grešne ljude može spasiti jedino onaj koji nas voli. Isus donosi SVJETLO na prosvjetljenje zalutalih, onih koji su zašli u duboku tamu života. Takvima, kao i svima nama, istinsko spasenje dolazi po slobodnom odabiru tog Svjetla koje dolazi po „Jaganjcu Božjem“ – Sinu Božjem. Ivan je svjedok Sina Božjega, ali i njegovi učenici. Ivanovi učenici ostaju s Isusom, ne samo onaj dan kad se krstio, nego cijeli život. Pronašli su u njemu Mesiju, ostvarenje svojih čežnji, put do Oca i zato ostaju s njime. Svoje spoznaje ne zadržavaju za sebe, nego postaju svjedoci pronađenoga. Od njihova svjedočanstva, od njihova posjeta Isusu i ostanka s njime živi i naša današnja vjera. I nama Isus izravno ili po njima upućuje poziv: Dođite i vidjet ćete, Ja sam s vama! Crkva je u Ivanovim riječima o Isusu kao Jaganjcu prepoznala bit Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. To je razlog zašto svećenik, neposredno prije pričesti, podižući hostiju izgovara Ivanove riječi. Među vjernicima, dakle, stoji netko koga se ne vidi i ne prepoznaje. Potreban je netko kao Ivan da pokaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove prisutnosti među ljudima. Crkva nastavlja naviještati oslobođenje grijeha kao središnje Isusovo djelovanje. Preko Ivanovih riječi, izrečenim za vrijeme euharistije, zajednica vjernika u razlomljenom kruhu prepoznaje prisutnog Krista i kliče mu. Nas Isus ne poziva samo riječima: dođite i vidite nego: uzmite i jedite, uzmite i pijte, blagujte mene da bih bio s vama i vi sa mnom. Isus nas poziva u svetište svoga bića.

Krštenje Gospodinovo

Blagdan Krštenja Gospodinova ima veliko značenje za nas kršćane jer Krštenje Gospodnje nas podsjeća na naše krštenje, koje od Krštenja Isusova prima snagu da preobrazi našu griješnu ljudsku narav u pravu djecu Božju.

  Ovaj se blagdan krštenja Isusova, u Katoličkoj crkvi, stalno slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja. Nova ga liturgija posebno izdvaja i daje mu istaknuto mjesto. Misterij Božića, misterij je utjelovljenja koji zahvaća svakog čovjeka – vjernika u misteriju krštenja.

Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi koji su došli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenja, pokore i obraćenja. Ivan, je prorok kojemu je 'grnuo' svijet i o kojemu su mnogi mislili da je on, očekivani Mesija.

No Ivan, svjedoči da on Očekivanome nije dostojan biti niti sluga, ni odriješiti mu remenje na obući. Te da će, za razliku od njega, koji krsti vodom, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i Riječju koja čisti kao oganj. Ivan Krstitelj je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji pripravlja put Mesiji. Ivan je glas koji nadom ispunjava rezignirana i grešna srca ljudi, pozivajući ih na obraćenje. Priprema ih na dolazak Mesije, otklanja njihova „brda“ ohole moći i sebičnosti, poziva ih na ljubav. Isusovo krštenje postalo je poziv svim kršćanima da se oni koji žele slijediti učenje Isusovo trebaju krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Isusov dolazak na svijet i Isusovo krštenje navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!... On će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta.

Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću: nebo i zemlja, Bog i čovjek.

Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo boće. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha.

Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god kršćanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.

Predstavljen logo, himna i molitva susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru

Đakovačko-osječka nadbiskupija i Ured za mlade HBK predstavili su logo, himnu i molitvu susreta hrvatske katoličke mladeži, koji će se pod geslom „Krist, nada naša" (usp. 1 Tim 1, 1) održati 29. i 30. travnja 2017. u Vukovaru.
 
LOGOTIP     GESLO     HIMNA     MOLITVA

Značenje logotipa:

Susret hrvatske katoličke mladeži održava se 29. i 30. travnja 2017. godine u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji u gradu Vukovaru, pod geslom Krist, nada naša (1 Tim 1,1). Želja nam je kroz logotip poruku nade prenijeti mladima koje pozivamo na ovaj susret, nade koja po Kristu ulazi u živote nas kao pojedinaca i kao zajednice.

Logotip sadrži tri ključna elementa: križ, golubicu i siluetu vukovarskog vodotornja. Križ je središnji simbol kršćanstva, u križu kršćanin prepoznaje znak Kristove muke ali isto tako i put prema uskrsnoj nadi. Na taj način križ u ovome logotipu obuhvaća i značenje koje je grad Vukovar imao i ima za našu domovinu, simbol stradanja ali i simbol nade u trenucima koji se čine beznadnim.

Simbol golubice izabran je iz dva razloga. U prvome redu golubica simbolizira mir koji je u svakom vremenu potreban čovjeku, mir zbog kojega je Vukovar i podnio svoju žrtvu. Vrijeme mira ujedno je i vrijeme nade u kojemu čovjek može oživjeti svoju sadašnjost i planirati svoju budućnost. Drugi razlog za izbor simbola golubice u logotipu je poznati arheološki nalaz Vučedolske „golubice“, jedan od simbola Vukovara i vukovarskog kraja. Golubica u logotipu ne zadržava karakterističnu formu kao metaforu Vučedolskog nalaza, ali preuzima i nosi onu simboliku koju znak golubice prenosi svojom simbolikom.

Treći element je silueta vukovarskoga vodotornja koji simbolizira postojanost i u najtežim trenucima kroz koje je prolazio grad Vukovar sa svojim stanovnicima kao i cijela naša domovina. Vukovarski vodotoranj nadaleko je poznat simbol grada Vukovara kojim se u logotipu htjelo dati uočljivi i prepoznatljivi identitet i poveznicu sa gradom domaćinom ovoga susreta.

Boje logotipa su plava, bijela, crvena i žuta, boje prisutne na zastavi i grbu grada Vukovara. Boje su uzete i zbog svog simboličkog značenja. Plava kao boja neba i rijeka Dunava i Vuke koje protječu kroz Vukovar. Bijela boja mladenačke i vjerničke radosti; crvena kao boja mučeništva kroz koje je prošao grad Vukovar i njegovi stanovnici, te žuta odnosno zlatna kao boja uskrsne proslave i Kristove pobjede, budući da se susret održava u uskrsnome vremenu.

Logo i njegove aplikacije funkcioniraju kao samostalni ili kao kompozicijski subjekti. Same aplikacije loga u suvremenim medijima izrazit će se animacijama i kolorizmom. Na materijalima će se logotip aplicirati koloristički kao i u negativu. Logotip će poslužiti i kao temelj za cjelokupni vizualni i koloristički identitet ovoga susreta.

Tumačenje gesla:
Krist, nada naša (1 Tim 1,1)

Za Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, odabrano je geslo „Krist, nada naša“ (1 Tim1,1).

U izboru gesla, Organizacijski odbor vodio se željom da u aktualnom trenutku mladima koji će doći na ovaj susret, pruži poruku s kojom se mogu poistovjetiti. Željeli smo povezati ono što je vodilo generaciju Vukovarskih branitelja kao i mnoge druge značajne osobe iz povijesti grada Vukovara i naše nadbiskupije sa suvremenom generacijom mladih ljudi.

Za mladoga čovjeka u svakom povijesnom trenutku nada u budućnost i bolje sutra je osnovni pokretač njihovoga djelovanja. Na poseban način želimo povezati današnju generaciju mladih, njihova nadanja i nastojanja, njihove ideale s nadanjima i nastojanjima generacije koja je sudjelovala u obrani grada Vukovara. I tada, kao i danas, nad budućnost mladih ljudi nadvile su se sumnje i poteškoće. Tada su to bila ratna stradanja, a danas je to nesigurnost za egzistenciju i osjećaj bespomoćnosti pred mnogovrsnim problemima koji su zahvatili naše društvo.

Ovim susretom želimo probuditi nadu koja živi u mladom čovjeku i potaknuti ih na djelovanje i proaktivnost kroz koju oni sami mogu mijenjati najrazličitije negativne društvene fenomene. Na taj način mogu postati stvaran čimbenik pozitivnih promjena, kao što je generacija vukovarskih branitelja bila čimbenik promjene u modernoj hrvatskoj povijesti. No, mi želimo našu nadu temeljiti u Kristu, jer je On jedini jamac stvarne nade za svijet.

U Kristovu evanđelju, u Njegovu predanju na križu i u uskrsnuću, kršćanin prepoznaje nadu koja često ide „protiv svake nade“ (Rim 4,18). Upravo je ta snaga i nada bila potrebna Vukovaru i Vukovarcima u vrijeme domovinskoga rata i isto tako je potrebna danas i gradu Vukovaru kao i cijeloj našoj domovini. Kršćanska se nada ne zaustavlja samo u pasivnom promatranju i iščekivanju, nego svoju puninu doživljava u djelatnoj ljubavi. Stoga je namjera organizatora da kroz različite aktivnosti u pripremi i izvođenju ovoga susreta, potaknu, napose mlade, na takvo življenje nade koja se daje i mijenja i svijet i čovjeka.

Himna Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru 2017:

Krist - naša nada

Pjevamo ti pjesmu
slave i hvale
gledajući, Kriste,
Tvoj bijeli križ.

Tu gdje je Tvoja
suza pala,
gdje molitve grle
križeva niz.

Mladost Ti pjeva
pjesmu nade,
neka se Tebi
u nebo vine.

Ovdje je na zrnu Očenaša
zakucalo srce domovine.

Ref. 2x

Krist je naša nada,
pjesma i snaga.
Otkucaji srca naših
to je Njegov glas.
Mi smo vjera živa, 2x
mi smo srce Krista,
koje ljubav daje
svijetu na spas.

Vjera je naša
od svega jača.
Nebo uvijek iznad
kišnih oblaka.

Naše su pjesme
pune Božje radosti.
Kristove su staze
put do vječnosti.

Njegova je ljubav
zagrljeni križ.
On je naš Otkupitelj,
On je Božji Sin.

Molitva Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru 2017:

Bože, naš Oče,
učvršćivao si nadu Abrahama, praoca naše vjere
u obećanje da će postati ocem velikoga naroda.
Po riječima proroka dao si nadu Izabranom narodu
navješćujući mu dolazak
Onoga koji će okupiti Ostatak Izraelov i biti svjetlost narodima.

Sine Očev,
u tvome rođenju od Djevice ispunja se Stari savez
a u Radosnoj vijesti
spoznajemo svu dubinu Ljubavi,
najizvrsnije očitovane u tvojoj muci i smrti na križu.
Riječi anđela „Nije ovdje, uskrsnu!“ (usp. Lk 24,5-6),
oživjele su nadu apostola i novoga naroda Božjega – Crkve.

Duše Sveti,
ti nadahnjuješ i uzdržavaš svoju Crkvu.
Vodiš je u nestalnostima ovoga svijeta.
Otkrivaj nam „kolike li nade u pozivu našem“ (usp. 1 Ef 1,18),
kako bi zajednica Crkve, napose mi mladi,
mogli biti svjedoci evanđelja i „novi Jeruzalem“
u našoj domovini i svijetu u kojemu živimo.

Zahvaljujemo ti za svjedočanstvo nade naših očeva i predaka,
koji su svojim životom i žrtvom
u nedaćama minulih vremena
ostavili živi spomen nade nama i budućim naraštajima.

Pratio nas zagovor naše nebeske Majke Marije
i proslavljene Crkve
na putu na koji nas pozivaš,
putu koji nas vodi k tebi,
izvoru i uviru svake nade.

Po Kristu, Učitelju i Gospodinu našemu,
„nadi našoj“ sada i u vijeke vjekova.
Amen.