Župa Kraljice svete Krunice

Sveta tri kralja (Bogojavljenje)

Bogojavljenje je kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj, a obilježava se 6. siječnja.

Slavlje ovog blagdana ima svoje početke u istočnim kršćanskim crkvama, a uključivalo Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca (grč. μάγοι "magi") koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Blagdan se od početka slavi 6. siječnja. Drevne liturgije u ovom blagdanu prepoznaju Illuminatio (prosvjetljenje), Manifestatio (Objava) i Declaratio (Proglašenje). Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske objave, počelo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj (usp. Evanđelje po Ivanu 2,1-11). Kršćanske su crkve uz ovaj blagdan govorile i o "objavi poganima" (gdje pogani označuju ne-Židove), budući da su trojica Mudraca prepoznati kao pripadnici poganskih naroda. 

Na Zapadu, u Rimokatoličkoj Crkvi, Božić se počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca. Kad je s Istoka krajem 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6. siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje je naglašavalo spomen pohoda triju Mudraca i Isusovo krštenje. Usto, razdoblje između ova dva blagdana počelo se profilirati kao božićno vrijeme u liturgijskoj godini, koje će kasnije biti produženo sve do 2. veljače.

U srednjem vijeku uz ovaj je blagdan osobiti naglasak stavljen na poklonstvo trojice kraljeva. Trojica Mudraca iz Evanđelja po Mateju (2,1-12), vrlo su rano počeli biti štovani kao »kraljevi«, na što je utjecao tekst proroka Izaije, gdje se kaže: "K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja" (60,3). Usto, u franačkoj državi, u Kölnu, uspostavljeno je svetište u kojem su se čuvale relikvije Svetih triju kraljeva. Ovo je svetište postalo središtem hodočašća naroda iz mnogih dijelova središnje, zapadne i sjeverne Europe (postoje podaci i o hrvatskim hodočasnicima. Posljedica takvog velikog pokreta hodočasnika bilo je gotovo potpuno poistovjećivanje blagdana Bogojavljenja s isključivim spomenom ovih kraljeva, kojima je tradicija nadjenula imena Melkior, Gašpar i Baltazar.

Nakon Drugog vatikanskog sabora božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje euharistije.

Pod utjecajem istočnog kršćanstva, među hrvatskim rimokatolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, premda je u zapadnoj liturgiji takav obred prvotno vezan uz Uskrs. Ovom blagoslovljenom vodom vrši se blagoslov kuća i obitelji.Prilikom blagoslova kuća, nadvratnici se označuju slovima "G", "M" i "B" koja označavaju inicijale trojice kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara. Izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto početnoga "G" stajalo "C" (Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim blagoslovne formule: Christus mansionem benedicat, što na hrvatskom znači: "Neka Krist prebivalište blagoslivlja." Između inicijala stavljaju se križići, kao znak blagoslova, a oko inicijala upisuju se brojke koje označavaju tekuću godinu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, dok se u novije vrijeme češće koriste posebne naljepnice. Konačan izgled natpisa ima oblik 20 G+M+B XX (gdje XX označava zadnje dvije brojke tekuće godine).

Nova godina - blagdan Svete Marije Bogorodice

Na dan koji je u sadašnjem kalendaru stavljen kao PRVI, susrećemo više isprepletenih sadržaja: svetkovinu Bogorodice Marije, davanje imena Isusu, Nova godina, Dan mira.

Liturgijski tekstovi govore o blagdanu pod imenom Natale Sanctae Mariae – Rođenje Svete Marije. Neki u tome vide uvođenje kršćanskog blagdana na dan rimskoga poganskog blagdana. Ipak, taj je blagdan naročito odisao duhom Efeškoga sabora (431. god.) koji je Mariju nazvao Bogorodicom ili grč. Theotokos te od tada otvorio čašćenje Bogorodice Marije u novom ozračju. To je ujedno i najstariji marijanski blagdan na Zapadu. Osim toga, Bogorodica s Djetetom najčešći je motiv kršćanske umjetnosti. Tek nakon 5. stoljeća, na ikonama je Marija često postavljana kao Kristovo prijestolje; u njoj je prikazan čitav Kristov život, čuvajući nju kao kristonositeljicu. Takav je i dogmatski izričaj sabora. Theotokos, govoreći o Mariji, govori o Kristu. Kalendarski gledano, otvorili smo novi niz dana poredanih u sustav mjeseci i tjedana.

Dakle, na početku smo nove godine i zaokupljaju nas različite misli i osjećaji. Ponajprije pitanje: Što nosi Nova godina? Imamo osjećaj da je jedno vrijeme prošlo, a s njim i sve zlo i ono neugodno i da novo vrijeme počinje s nadom u bolje. Stoga si srdačno čestitamo, izražavajući sebi i drugima najbolje želje. A sve te želje, možemo reći, slijevaju se u jednu: živjeti, živjeti sretno, živjeti vječno! Zatim se pitamo: Što će se novoga dogoditi na velikoj svjetskoj političkoj i crkvenoj sceni? Kamo će ići naša politička zbivanja u Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu? Koja će ratna žarišta nestati, a koja će se nova otvoriti? Dan u kojem slavimo početak jedne nove godine potiče nas na razmišljanje o vremenskom karakteru našeg ljudskog postojanja. Vrijeme nezaustavljivo prolazi, a s njime i mi sami.

Kalendarska smjena godina nije slučajno stavljena u blizinu Božićnog blagdana. Božić je blagdan početka, započinjanja novog vremena, nove ere. Na Božić je rođen Bog u obitelji ovoga svijeta. Tjedan dana nakon Božića okrećemo se na Rođenje u betlehemskoj štalici i čujemo poruku toga događaja: „Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze!“ Za nas kršćane nema značajnije poruke na početku nove kalendarske godine. Samo ime Isus, hebr.“Ješuah,“ sadržava i program i obećanje. Rodio nam se Bog: „Jahve, naš Bog spašava!“

Iskoristi pametno zadnji dan godine: Moli za oprost i opraštaj!

Neku posebnu tajanstvenost nose posljednji dani građanske godine… Mi to zovemo Stara godina, a to je zapravo posljednji dan godine koja je iza nas.

 Stara godina je poput vrha planine s koje možemo vidjeti 365 prošlih dana i, ako su bili ispravni, na njima se odmoriti, odahnuti ili žaliti što su ti dani bili prazni i što se nismo s nekim izmirili, oprostili drugome. 

Stara godina je zadnji poziv da ovu godinu učinimo sretnom, da bez tereta, bolesti i grižnje savjesti uđemo u novo razdoblje života. To je zadnji poziv da učiniš još nešto dobra i da ti se ova godina čini uvijek sretnom, da se na nju vraćaš kao na blagoslov za svoju budućnost.

Ne vrijedi ništa ovaj dan ako se samo zakopaš u pijesak briga, u priprave za doček Nove godine. Radije si ovaj dan uzmi da okupaš svoju savjest, da oprostiš svakom čovjeku, da moliš neka ti se oprosti, i da se osobito pomiriš s nebom koje jedino daje novost u Novoj godini. Bar posljednji dan godine treba tebi pripadati. Bar taj dan možeš zavoljeti sebe i svoj život, utješiti svoje srce, svoju savjest opet rasvijetliti i učiniti radosnom. Bar danas možeš oprostiti svojim ukućanima, možeš zaželjeti biti drugačiji, zadovoljan, sretan.

Sati i minute te upozoravaju da će uskoro ponoć, i da je važno napraviti životne odluke za dobro i za sveto. Zaustavi poslove i sjedni negdje u miran kut i pronađi sebe, svoj život, svoju dušu, svoju budućnost. Osluhni tišinu koja te okružuje i zaroni u mir. U toj smirenosti koja će te obuzeti kada odlučiš da ništa više nije važno osim tebe i ovog trenutka tvoga života, zapljusnut će te prisutnost Nekoga tko prema tebi gaji neizmjernu simpatiju, Nekoga koji možda već 365 dana nije uspio prodrijeti do tebe.

Bog koji je postao čovjekom približit će ti se . On želi tvoje društvo. On te baš u svemu razumije i uopće te ne osuđuje ni za što. Sad zajedno s njime pogledaj u proteklu godinu, pogledaj što bi trebalo promijeniti da bi tvoj život bio potpuniji i sretniji. Nauči se od posljednjih dana praviti prve dane, pretvarati gubitak u dobitak. I ne dopusti da ti dani prolaze prazni. Ovo je dan zahvalnosti dan planiranja. Danas, na posljednji dan, počni iz početka živjeti.

Nevina dječica - mučenici koji su stradali za Isusa

Danas se u Crkvi spominjemo Nevine dječice. Ovaj blagdan pučki se zove i Sveti mladenci.

Nevina dječica su ona koja su svojim tek započetim životom obilježila Kristov dolazak na zemlju. Herod, u strahu da bi ga taj novorođeni Kralj mogao ugroziti u njegovoj vladavini, dao je poubijati svu djecu do dvije godine života. To je bila zabluda jer je Isus došao uspostaviti Kraljevstvo nebesko, a ne zemaljsko. 

Vojnici su to i izvršili. Ne zna se točan broj pogubljene djece.

Isusa nisu uspjeli pogubiti, jer je anđeo Gospodnji na vrijeme u snu poručio svetom Josipu da s Djevicom Marijom i Isusom pobjegne u Egipat. 'I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah sina svoga.' (Mt 2, 15).

Crkva smatra dječicu mučenicima koji su u raju, jer su nevini stradali za Isusa, umjesto Isusa. Danas kad se prisjećamo na mučeničku uspomenu Nevine dječice, otvaraju se mnoga pitanja u ovome vremenu našeg življenja, od krvavih pobačaja do ubijanja djece u ratnim sukobima.

Zapravo nezamisliva je odluka bilo koje vlasti, vladara da se obračunava s djecom i s pravom se zgražamo nad nasiljem jednog moćnika koji je pod svaku cijenu želio zadržati svoje prijestolje. S pravom se zgražamo nad nasiljem jednog vlastodršca koji beskompromisno želi sačuvati vlast i prijestolje ili bilo koji oblik moći.

Sveti Ivan - apostol i evanđelist

Neka vas prati zagovor Vašeg zagovornika i sveca Ivana Evanđeliste, te u njemu nađite uzor služenju Isusu u vjeri!

Sveti Ivan Evanđelist (etim., na hebrejskom יוחנן Johanan, "Gospodin je milostiv"), (Betsaida u Galileji, početkom I. st. - Patmos, 101 g.) apostol i evanđelist, svetac Rimokatoličke Crkve, pisac Evanđelja po Ivanu, Prve, Druge i Treće Ivanove poslanice te knjige Otkrivenja.

Jedan od "stupova" Jeruzalemske Crkve, prve kršćanske skupine. Poznat je i kao Isusov ljubljeni učenik (Iv 13,23 i Iv 21,7). Porijeklom Židov iz Galileje. Roditelji su mu bili Zebedej i sveta Saloma, a brat mu bijaše sveti Jakov Stariji. Prvotno je s obitelji bio ribar na Galilejskom moru pa učenik i suradnik sv. Ivana Krstitelja. Prvi je sa sv. Andrijom pošao za Kristom. Nalazi se, uz sv. Petra i sv. Jakova Starijega, svoga brata, u užoj skupini učenika, koju Isus u određenim okolnostima uzima sa sobom, u čemu se očituje Učiteljev prisniji odnos s tom trojicom.

Zajedno je s Petrom i Jakovom kada Isus, u Kafarnaumu, ulazi u Petrovu kuću kako bi mu ozdravio punicu (Mk 1,29); s ostalom dvojicom slijedi Krista u kuću nadglednika sinagoge Jaira, čija je kći vraćena u život (Mk 5,37); slijedi ga dok se uspinje na goru Tabor gdje će svjedočiti Preobraženju Gospodnjem (Mk 9,2); uz njega je na Maslinskoj gori kad, pred veličinom Hrama, izgovara besjedu o svršetku grada i svijeta (Mk 13,3); blizu mu je kad se u Getsemanskom vrtu povlači kako bi uputio molitvu Ocu prije muke (Mk 14,33).

Prvog dana Pashe zajedno s Petrom, s kojim je uvijek gajio najdublje prijateljstvo, po Isusovom zahtjevu priprema i posljednju večeru (Lk 22,8). Unatoč opasnosti, najveću vjernost i hrabrost pokazao je kada je ostao, kao jedini od apostola, zajedno sa Djevicom Marijom, Isusovom tetom Marijom Kleofinom i Marijom Magdalenom podno raspetog Isusa (Iv. 19:25). Tada je Isus svoju Majku povjerio baš njemu, da se za nju brine (Iv 19,26). Nakon uskrsnuća, ponovno nalazimo Zebedejeve sinove, zajedno s Petrom i ostalima, u bezuspješnom noćnom ribolovu, nakon kojega, zahvatom Uskrsloga, dolaze do čudesnog ulova. Tada je upravo učenik kojeg je Isus ljubio taj koji prvi prepoznaje Gospodina i to kaže Petru (Iv 21,7).

Sv. Ivan i sv. Petar pojavljuju se zajedno kada su na prvu Pedesetnicu, puni Duha Svetog propovijedali mnoštvu te ga krstili (Dj 2) ili kada čine prvo čudo ozdravljenja nakon Isusovog uzašašća ozdravivši čovjeka koji bijaše hrom više od četrdeset godina (Dj 3), a što ih je dovelo pred židovsko vijeće glavara, starješina, pismoznanaca i svećenika, pred kojima su neustrašivo govorili o Isusu kao Kristu, unatoč prijetnjama koje su im ovi upućivali (Dj 4). Nakon obraćenja Samarije poslaše tamo Petra i Ivana pa se pomoliše za njih da bi primili Duha Svetoga (Dj 8, 14-16) Od tada pa do zadnje trećine I. st. gotovo apsolutna tišina obavija život sv. Ivana i od strane tradicije i od strane pisma. Znamo da je bio prisutan Apostolskom koncilu u Jeruzalemu, oko 50. g., gdje se uz sv. Petra i sv. Jakova Mlađega ubraja među stupove prve Crkve (Gal 2,9).

Sv. Irenej, crkveni otac, koji je bio učenik sv. Polikarpa iz Smirne, učenika sv. Ivana Evanđelista, bio je siguran izvor informacija o apostolu. Po sv. Ireneju spoznajemo da se Ivan, nakon Petrovog i Pavlovog mučeništva, 60-ih. g. nastanjuje u Efezu u Maloj Aziji imenujući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Tradicija nam govori kako je bio odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju. Međutim, čudesno se izbavio od smrti. Ivan je potom bio osuđen na rad u rudnicima na zatvorskom otoku Patmosu gdje je u Špilji Otkrivenja napisao Otkrivenje. Nakon Domicijanove smrti na čelo Rima dolazi Nerva i Ivan se slobodno vraća u Efez, gdje je napisao ostatak svojih rukopisa. Smatra ga se odgovornim za evangelizaciju područja Male Azije zbog čega su ga Rimljani kažnjavali. Smatra se da je sv. Ivan bio najmlađi od dvanaet Isusovih izabranika te da ih je sve nadživio. Doživio je duboku starost te bijaše jedini od apostola koji nije prošao kroz mučeničku smrt. Umro je oko 101 g. za vrijeme treće godine vladavine cara Trajana u Efezu.

jegovo evanđelje, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. U njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. Ivanove poslanice mogu se nazvati, a posebno prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. On nam je u njima dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!« Otkrivenje je proročka knjiga, o konačnoj pobjedi Isusa Krista. Napisao ju je na grčkom otoku Patmosu. Njegov simbol na slikama je orao. Zaštitnik je teologa, pisaca, knjižnjičara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva, Male Azije i mnogih biskupija i župa u raznim dijelovima svijeta.