Župa Kraljice svete Krunice

72. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca

Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim dragim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Nema smisla živjeti u prošlosti, stalno se vraćati na ono staro, na ono što je prošlo. Osobito ako je riječ o ranama i bolnim trenucima. Lijek za takve slučajeve i lijek za takve situacije je oproštenje. I život. Jer život je jači od onoga čega nema. Život je jači od tame, od bola i od smrti. Sam Gospodin Isus Krist, kad nam je ostavio sakramente, rekao je: Ovo činite meni na spomen. Nije nas obvezao samo na pusto sjećanje, samo na pusto žalovanje i tugovanje zbog prošlosti, zbog onoga što se dogodilo u dvoru Pilatovu i onoga što se dogodilo na Kalvariji. Činite. Sjećajte se, ali i činite nešto. Nemojte samo sjediti skrštenih ruku, zatvoreni u sobu, kuću, same sebe. Iziđite. To je učinio Duh Sveti. Naložio je učenicima da iziđu iz zatvorenosti i da tako navještaju Život. Život, a ne samo smrt. Duh Sveti je nadahnuo apostole na herojsko svjedočanstvo i životom i u njihovoj smrti. Znamo, naime, da su svi apostoli osim Ivana, skončali mučeničkom smrću. Tako su i mnogi drugi Kristovi učenici, kršćani, platili glavom svoju vjeru. Evo… I danas po tko zna koji put pitam se kako možemo smetati jedni drugima po tom pitanju u što vjerujemo. Evo što se ne slažemo. I to mi je u redu. Nego, kako taj čovjek dođe do toga da onoga koji drukčije vjeruje želi vidjeti kraćega za glavu… 

Kršćanstvo je kroz sva stoljeća svoga postojanja doživljavalo razne progone. Mnogi su kršćani svojom krvlju i cijenom vlastitoga života svjedočili vjernost Bogu i Katoličkoj crkvi. Ove veljače moja zajednica, Hercegovačka franjevačka provincija je u posebnom stanju sjećanja. I nadam se da nećemo ni mi ostati samo u sjećanju. Valja nam nešto i činiti – njima na spomen. Tko su oni? Oni su naši mučenici, pobijeni fratri iz vremena II. svjetskog rata. Njih čak 66 je ubijeno za vrijeme oslobađanja naših krajeva od fašističkih okupatora. No, to oslobađanje se pretvorilo u mučno osvećivanje na onima koji su došli pod ruku osloboditeljima. Tako da se još jedno oslobođenje pretvorilo u novi oblik ropstva, sužanjstva i zarobljeništva. Partizani su tada diljem čitave Hercegovine imali potrebu locirati i likvidirati mnoge franjevce. I za mnoge je jedina krivica bila to što su imali habit na sebi. Njih 66. Najstariji među njima – fra Marko Barbarić. Kad god gledam njegov lik i gledam one godine pokraj njegovog imena, bude mi jasno koliki je to zamah mržnje bio, kad je i on nekome bio kriv. A bio je starac, osamdesetogodišnjak, nepokretan i prikovan za krevet. Njega su osloboditelji vukli po samostanskim hodnicima, odvukli do skloništa koje se nalazilo blizu samostana, kojih pedesetak metara od samostanskih vrata. I on je dobio metak u glavu. I on je bačen zajedno s još jedanaestoricom fratara koji su se tada zatekli u našem samostanu na Širokom Brijegu u sklonište. Potom su trupla dvanaestorice fratara polili benzinom te zapalili, a sklonište zatrpali… Bez suđenja, krivice, suca i tužitelja. Izvodili su ih jednog po jednog, vodili ih prema skloništu i ubijali ih. Časna sestra Emerana Kozina koja je boravila tada na Brijegu ovako svjedoči: (Dok su fratri bili zatvoreni u zbornici)

„Predosjećali su da neće biti dobro. A to se je moglo lako i zaključiti iz drskog vladanja oficira, a osobito drugarica. Uza sva vrijeđanja držali su se većinom mirno. Pogdjekoji je bio problijedio. Plakao nije nijedan. Neki su molili krunicu. (…) Dok smo bili s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se i ja ispovjedila. Onda sam se ispovjedila, ali stojeći da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom, još dok smo bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko. Kad smo mi sestre bile u Splitu, pričao nam je netko, da su uvečer donijeli svetootajstvo iz crkve i da su se svi pričestili…“

Na Širokom Brijegu i okolici život su izgubila 33 fratara. Neki od njih su izvučeni iz crkve za vrijeme svete mise. Drugi su bili smrtno bolesni. Neki su tek došli na Široki Brijeg kao što je bio slučaj s fra Dobroslavom Šimovićem, koji je tek kojih petnaestak dana prije stigao na Brijeg. Među onih 66 fratara bio je i naš provincijal, dr. fra Leo Petrović, naš prvi doktor znanosti u povijesti naše Zajednice. Bilo je tu i mnogo drugih doktora znanosti kao što su fra Arkanđeo Nuić i fra Bono Jelavić. Ubijen je i gvardijan samostana na Širokom Brijegu fra Andrija Jelčić, ravnatelj Gimnazije na Širokom Brijegu fra Radoslav Vukšić, mladi svećenici poput fra Žarka Leventića i fra Svetislava Markotića… Neki su opet bili tek obukli habit, studenti i đaci, kao što su fra Ludovik Radoš i fra Miljenko Ivanković ili su bili časna braća (braća laici) kao što je to bio fra Melhior Prlić. Izgleda da je jedini kriterij i optužba bilo to što su nosili habit. Tako je fra Marko Dragićević pričao da su razmišljali o tome da obuku habite i onim đacima koji još nisu bili fratri. Mislili su ih tako zaštiti od partizana. Sreća u nesreći je bila da su ipak odustali od takve ideje pa su se oni đaci uspjeli spasiti od sigurne smrti…

Ostala braća su skončala na različite načine. U Mostaru, primjerice, braća su, nešto slično mučeništvu Kvirina Sisačkog, svezana i bačena s mosta u rijeku Neretvu. Za njihova tijela se ne zna. Među njima je bio i naš tadašnji provincijal fra Leo. Neka braća su završila svoj život u nekoj šumi, gori, rovu Križnog puta. Neka opet u raznim jamama u Zagvozdu. Neki u vlastitoj kući, tj. župnom uredu, poput fra Križana Galića, kojem su partizani ubacili bombu u župni ured u Međugorju…

Ono što je posebno bolno bilo jest da se taj 7. veljače u bivšoj državi slavio kao Dan oslobođenja Lištice. Lištica je naziv za grad Široki Brijeg koji je bio u upotrebi za vrijeme komunističke vladavine. Lištica se zove i rječica koja izvire u Širokom Brijegu. Taj 7. veljače, dan koji je zapamćen kao dan tragedije, bola i poniženja, se kroz više od 45 godina slavio kao Dan grada. Toliki fratri i tisuće ljudi, mještana, seljaka, vojnika i civila su izgubili svoje živote. Valjda nije bilo kuće iz koje barem jedna osoba nije izgubila svoj život u ratnim stradanjima. Iz moje kuće dvojica, djed i stric. Nisam živio u tom vremenu. Ne sjećam se ni tih slavlja. No slavilo se u hotelu, tako se priča i tako se ljudi sjećaju. Slavilo se oslobođenje od narodnih neprijatelja. A ti narodni neprijatelji su bili i fratri. Tih nesretnih dana u veljači, 66 fratara je izgubilo svoj život. Materijalna šteta je tu sporedna činjenica i sporedna stvar u usporedbi s ljudskim životima. Spomenimo tek usput, tada je zapaljena Gimnazija i njezina velika biblioteka. Očevici kažu da je plamen bio toliki da se i po noći vidjelo kao po danu. Crkva je oskvrnjena. Očevici kazuju, a dokazi pokazuju da su tada liturgijski predmeti porazbijani, konjima se ulazilo u crkvu, a jedan je partizan svezao fratarski pojas na svinju i tako je vodio kroz dvorište…

Tek 1971. fratri uspijevaju prenijeti kosti fratara iz skloništa u crkvu. Punih 26. godina nisu se smjele dirati. Nije se smjelo o njima ni pričati. Svjedočanstva su se prikupljala u tajnosti. A 7. veljače se i dalje slavio kao Dan oslobođenja… Danas? Danas to sklonište kojem se nismo smjeli primicati godinama je mjesto tihe molitve i sjećanja, tamo se pale svijeće, a veliki križ svjedoči da se tu nešto važno dogodilo zbog vjere u Krista. Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…
Danas, 7. veljače slavimo kao dan sjećanja na pobijene fratre. Osloboditelja se malo tko sjeća. Našim pobijenim fratrima, svjedocima vjere i svjedocima Isusa Krista smo zahvalni. Za očuvanje vjere. Za njihovu krv koja i nas danas drži ovdje. Njihova žrtva i njihovo svjedočanstvo nisu uzalud i nisu zaboravljeni. Za mnoge grobove se ni ne zna. Tek njih 24 leže pokopana u pokrajnjoj lađi u crkvi na Širokom Brijegu. Već godinama u našoj crkvi na Širokom Brijegu slavimo trodnevnicu kao pripravu za sami dan. Kroz ta tri dana slušamo Božju riječ i sudjelujemo u misnim slavljima te razmišljamo o njihovoj žrtvi i kakvu poruku ona ima za nas danas. Ljudi su zahvalni. To svjedoče svojim dolascima i molitvom na njihovom grobu i inače, ne samo u veljači i ne samo 7. veljače. Ove godine kroz ta tri dana mise su slavili franjevački provincijali fra Joško Kodžoman iz Splita, fra Lovro Gavran iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko iz Mostara. Na samu 70. Obljetnicu njihove pogibije misno slavlje predvodi i prigodnu riječ upućuje biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U našoj franjevačkoj zajednici pokrenut je i postupak za njihovo proglašenje blaženicima. O tome se brine Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Okrećemo se sadašnjosti, onome danas s pogledom na vječnost. Za njih vjerujemo da uživaju vječnost u Božjem društvu. Ovdje su pretrpjeli mučeništvo. A mi danas? Nitko nam doduše ne zvecka oružjem oko ušiju i glave, ali njihov primjer nam je velik poticaj i velik zalog. Na neki način smo im dužnici. Oni su činili jednu trećinu čitave Provincije. A mi smo i dalje tu. Zahvaljujući njima. Zahvaljujući zvanjima i fratrima koji su, nadahnuti na njihovu primjeru, dolazili u samostan i održavali vjeru našeg naroda, ali i vlastitu vjeru, čuvajući taj plamičak u teškim vremenima. To je i naš zadatak danas. Produbljivati vjeru, hrabro svjedočiti svoju vjeru, oplemenjivati svoju vjeru dobrim djelima pa – do Božje volje. Dokle dišemo, dužnost nam je činiti dobro. Ne zato što smo veliki humanisti. Nego zato što smo osvojeni Kristovim primjerom koji uključuje drvo križa, mučenje, bičevanje, trnovu krunu, tjeskobu i agoniju Maslinskog vrta… Budući da vjerujemo u uskrsnuće i da smo vjernici Uskrsa i Uskrsloga, nemamo drugog izbora nego gledati naprijed i slijediti Gospodina koji je Put, Istina i Život. A On sam reče da će nas Istina osloboditi. Tomu u prilog idu i istraživanja o mučenju i smrti naših pobijenih fratara, ali i svih ostalih nevino pobijenih žrtava. Istina oslobađa. A Istina je sam Gospodin Isus Krist, zbog kojeg su, vjerujemo, i naši fratri izgubili svoje živote i to iz mržnje prema vjeri.
Fra Željko Barbarić

Peta Nedjelja kroz godinu, Međunarodni dan života

Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije, svake prve nedjelje u veljači obilježava se Dan života. Ove godine obilježava se 22. put za redom, a time se želi osvijestiti i potaknuti na zaštitu, poštovanje i njegu svakog života od začeća do prirodne smrti.

 U brojnim crkvama diljem Hrvatske ovaj dan slavi se misama i posebnim molitvama. Njime Crkva naglasak stavlja na dostojanstvo ljudske osobe i odgovornost koju svatko ima prema vlastitom i prema tuđem životu. 

Svaki ljudski život je dar te se svaka osoba treba cijeniti i poštovati onakva kakva jest. Na današnji dan možemo razmisliti koliko cijenimo vlastiti i tuđi život te kako da što bolje i kvalitetnije živimo.

U tome nam može pomoći nesebična misionarka Majka Tereza koja je svoj život posvetila brizi za druge. Ona je za Svjetski dan života 1996. godine izrekla jednu od najljepših himni životu u kojoj nam objašnjava što je život i daje smjernice kako ga živjeti:

Život je dar Božji.
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!

SVETI BLAŽ - ZAŠTITNIK LJUPINE

Na blagdan svetog Blaža, biskupa i mučenika, 3. veljače, svečano euharistijsko slavlje održat će se u crkvi svetog Blaža u Ljupini u 11:00 sati.

 Sveti Blaž ili sveti Vlaho († oko 317.) bio je, prema kršćanskoj predaji, liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Gotovo se ništa ne može sa sigurnošću reći o njegovu životu. Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače. 

Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i latinskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije.

Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj divljim zvijerima.

One su mu donosile hranu, a on ih je za uzvrat liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sebastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» s kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri, a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je, a mnoštvo ljudi ga je pratilo.

Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka s djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati se zahvali sv. Vlahu i uputi se kući. Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.»

Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još rekao: »Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!» Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima. Obećao joj je blagoslov gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov. Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao: »Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!» Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju je sedam žena kupilo krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene na isti način kao i sv. Vlaho. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke.

One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave, a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra dan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče: »Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrube glave. Na stratištu on klečući uputi molitvu Bogu. Molio je da svima kojima se razboli grlo, a pred Bogom zazovu njegovu pomoć, molitve budu uslišane. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začuo se glas: »Ja sam Bog koji te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu!» Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci. To se dogodilo u veljači 317. godine kad je Konstantin je pobijedio Licinija, kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom.

O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“ Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi.

On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca.

Prikazanje Gospodinovo u Hramu - Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače. Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.

 Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. 

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno.
U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. 

Svjetlo na prosvjetljenje naroda prosvijetlilo i tebe poštovani čitatelju.

Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom. Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. 

Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći. I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. 

Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog.
On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo. I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.

Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti. Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.
Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni. Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.

Majko Isusova i Majko naša, predajemo Ti se da nas predaš Ocu nebeskom po Isusu u Duhu Svetom!

Sveti Ivan Bosco - apostol mladih

“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”

Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu. 

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Otac i učitelj mladih

Duh je Sveti podigao, Marijinim majčinskim posredovanjem, svetog Ivana Bosca. U njemu je oblikovao srce oca i učitelja, sposobno posvema se darovati mladima.

Duboko čovjek bogat vrlinama svoga naroda, bio je otvoren zemaljskim vrijednostima. Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih… Stvarno nije imao na srcu drugo doli spas duša.
„Obećao sam Bogu da ću do posljednjeg daha biti za svoje siromašne mladiće. Dosta je da ste mladi pa da vas jako volim. Za vas učim, za vas radim, za vas živim, za vas sam spreman dati i život. U stvarima koje koriste ugroženoj mladeži ili služe pridobivanju duša za Boga, trčim naprijed sve do drskosti. S vama se dobro osjećam; doista, moj je život biti s vama…“

Neumorni radnik

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri ogranka: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice; sagradio je četiri velike crkve; utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik; napisao stotinjak knjiga i knjižica; osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće; organizirao osam misijskih ekspedicija; iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i kraljevine Italije; putovao je, propovijedao, ispovijedao, sve u zanosnom optimizmu i radosti. 

Molitva sv. Ivanu Boscu

Zahvaljujemo Ti, Gospodine,
jer si nam dao sv. Ivana Bosca kao oca mladih,
kao istinskoga Božjeg čovjeka i učitelja kršćanskog života za sve.
Dopusti i nama, molimo Te,
da ga znamo nasljedovati u njegovoj ljubavi prema Bogu i mladima.
Daj nam njegovu velikodušnost da živimo Evanđelje hrabro i ustrajno.

Sv. Ivane Bosco, ti si govorio:
„Dovoljno je da ste mladi da vas neizmjerno ljubim.“
Povjeravam se tebi: daj mi dobro srce,
učini me čvrstim u radu, mudrim u odlukama,
hrabrim u svjedočenju radosti kršćanskog života.

Ti, koji si se zaljubio u Euharistiju i Djevicu Mariju,
pomogni mi da se hranim vjerom Kruha života
i da se svaki dan prepustim vodstvu Presvete Marije,
djeliteljice svih milosti.

Sveti Ivane Bosco, moli za nas!