Župa Kraljice svete Krunice

Prva Nedjelja došašća

Današnjom Nedjeljom, prvom Nedjeljom Došašća, započinje nova liturgijska godina. Ovom Nedjeljom započinje Došašće, a to je vrijeme priprave za Božić.

Dok smo još u vremenu građanske godine, Crkva slavi početak nove Liturgijske godine s Prvom nedjeljom Došašća tj. danas. Došašće (lat. ad venio, što znači doći) je liturgijsko vrijeme koje očekuje Adventus Domini, Dolazak Gospodina. Dok dani postaju kraći i hladniji, pripremamo se za ¨Sunce Pravde¨ koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim svjetlom i svojom ljubavlju. 

U vremenu Došašća očekujemo dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama (sadašnjost), te kao suca na kraju vremena (budućnost). Vrijeme Došašća ispunjeno je pripremanjem i iščekivanjem. Svatko se priprema za Božić kupovinom i ukrašavanjem, spremanjem kolača i čišćenjem. Prečesto, se zaokupimo materijalnim pripremama, te gubimo iz vida prave razloge našeg djelovanja: Utjelovljena Riječ dolazi boraviti među nas. Mi kršćani bi trebali usredotočiti pažnju na duhovnu stranu Božića, za razliku od potrošačkog svijeta oko nas. Usred silne žurbe tipične za ovo doba godine pokušajmo učiniti od ovog vremena Došašća vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade, razmišljanja o nevjerojatnoj ljubavi i poniznosti. Prilikom kupovine i spremanja kolača, prisjetimo se nešto kupiti i pripremiti za potrebite.

Dok ukrašavamo prostorije svojih domova, ne smijemo zaboraviti pripremiti mirno mjesto u našim srcima, u kojem će boraviti naš Spasitelj. U vremenu Došašća uvijek su četiri nedjelje, iako ne obavezno i četiri tjedna. Liturgijska boja vremena je ljubičasta. Slava se ne govori u ovo vrijeme, nego Aleluja. Proroštva Izaije često se čitaju u vrijeme Došašća, ali sva se čitanja u ovom vremenu usredotočuju na ključne osobe Starog i Novog Zavjeta, koje su bile pripremljene i odabrane od Boga kako bi Utjelovljenje bilo moguće: Blažena Djevica Marija, sveti Ivan Krstitelj, sveti Josip, sveta Elizabeta i Zaharija. Iščekivanje se pojačava od 17. prosinca do 24. prosinca kada liturgija odzvanja prekrasnim proročkim naslovima antifona.

Prva nedjelja Došašća govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo - novi Božji svijet. Druga i treća adventska nedjelja prikazuju Ivana Krstitelja, Isusovog Preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa. Može se reći da je Marija vjerom začela Isusa: prije nego li u svome krilu, ona ga je začela u svome srcu. No, čitanja Došašća ne upućuju samo na to kako je bilo onda, " u ono vrijeme ", nego žele pobuditi odlučan stav za danas, za ovaj tjedan, za svaki trenutak našega života. Došašće nas odgaja za ljubav koja seže za Bogom i dostiže Ga. Stoga, kršćansko Došašće kao vrijeme radosnog iščekivanja predstavlja svjesnije i intenzivnije proživljavanje onog općeg raspoloženja iščekivanja, karakterističnog za cjelokupni život Crkve. Sav naš život, cijela povijest čovječanstva je veliko Došašće. Ipak, u Došašću se ne slavi samo iščekivanje, već i dolazak našeg Gospodina, Isusa Krista koji traje bez prestanka.

Sveta Katarina, djevica i mučenica

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo.

Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno. Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris. 

Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova: 

"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. 

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

Sveta Cecilija, zaštitnica glazbenika

Sveta Cecilija štovala se već u 4. i 5. stoljeću poslije Krista. Njezino ime nađeno je u najstarijim popisima mučenika. Međutim, njezin životopis se ne temelji na povijesnim činjenicama, nego na pobožnoj legendi.

Prema legendi, sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja, priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa Urban I. (222.g. – 230.g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana. 

Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio. 

Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu «kriptu papa». Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. 

Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo. 

Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Ponekad se pojavljuje s tri ožiljka na zatiljku. Na glavi ili u njezinoj blizini često joj je kruna od bijelih ili crvenih ruža.

Prikazanje Blažene Djevice Marije - Gospa od zdravlja

Današnji Gospin spomendan ima svoje značenje, svoj smisao, ne samo zato što se pobožno sjećamo jedne tajne iz života, one koju je sam Bog odabrao za Majku svoga Sina, a kao posljedicu toga i za Majku Crkve, tajne njezina potpunog prikazanja, darivanja, posvećenja Bogu, već i zato što je današnja proslava jedan konkretan ekumenski čin prema našoj subraći kršćanima Istoka.

Današnji Gospin spomendan ima svoje značenje, svoj smisao, ne samo zato što se pobožno sjećamo jedne tajne iz života One koju je sam Bog odabrao za Majku svoga Sina, a kao posljedicu toga i za Majku Crkve, tajne njezina potpunog prikazanja, darivanja, posvećenja Bogu, već i zato što je današnja proslava jedan konkretan ekumenski čin prema našoj subraći kršćanima Istoka. U uvodnoj bilješci Časoslova Božjega naroda čitamo, naime, ovo: "Na današnji dan (god. 543) posvete crkve Svete Marije Nove, podignute pokraj jeruzalemskoga hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo 'posvetu', kojom se od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrješnom Začeću."

O Marijinu prikazanju ne govori nam nijedna knjiga Svetoga pisma, no zato o njemu opširno pišu apokrifi, oni tekstovi koje Crkva ne priznaje kao nadahnute pa ih zato nije ni uvrstila u svoj službeni popis svetopisamskih knjiga. Kao zanimljivost navodimo kratko što apokrifi pišu o Marijinu prikazanju. Prema njima taj je čin bio veoma svečan. Popratili su ga čudesni događaji. Mariju su roditelji obećali Bogu i doveli je u hram kad su joj bile tri godine. Bilo je to u pratnji velikog broja hebrejskih djevojčica koje su u ruci nosile zapaljene baklje. U svečanosti su sudjelovale hramske vlasti, pa i sami anđeli, koji su vršili službu pjevača. Od radosti su pjevali.

Do ulaza u hram bilo je 15 stepenica, kojima se Marija sama uspela, premda je bila još tako malena. Apokrifi govore još da se Marija u hramu hranila neobičnom hranom, koju su joj donosili sami anđeli te da nije stanovala s ostalim djevojčicama, već u samoj svetinji nad svetinjama

 Sve su to samo pobožna i neutemeljena razmišljanja apokrifnih pisaca. Ipak, kao neka književna vrsta mogu imati neko značenje. Ono bi bilo u tome što se želi na izvanjski, osjetan način, opisati, dočarati onu stvarnost koja je nevidljiva, stvarnost da je Marija od prvoga časa svoga postojanja bila puna milosti, da je bila predodređena za dostojanstvo Bogomajke, kojim nadilazi i same anđele.

 Bog je svojom milošću pripravio Marijino tijelo da ono postane hramom Božjega Sina, svetinjom nad svetinjama, u koju se spustio i nastanio Najsvetiji, Sin Božji. Ona je po svome odabranju prikazana, posvećena Bogu, određena za velike stvari, za ostvarenje Božjega plana o spasenju čovjeka. Kad čitamo one nadahnute tekstove Svetoga pisma, koji govore o Mariji, onda nam i današnji spomendan postaje tako jasan, rječit. Radi se o velikoj tajni utjelovljenja u koju je i Marija svim svojim bićem bila uvučena.

Blagdan Gospe od Zdravlja, kojoj su u krajevima negdašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve, crkvice i kapele, vezan je s jednim događajem. Kad je god. 1630. na području Mletačke Republike harala strašna kuga, koja je u samoj Veneciji pokosila 80.000 života, mletački se Senat obratio Gospi za pomoć. Učinjen je zavjet baš na današnji dan god. 1631. da će Gospi, ako prestane kuga, podići crkvu. Kuga je prestala, a zavjet je ispunjen. Podignuta je god. 1687. velebna crkva Madonna della salute, koju i danas svaki posjetitelj Venecije može posjetiti. Pobožnost prema Gospi od Zdravlja došla je iz Venecije i u naše južne krajeve.

Nedjelja Krista Kralja

Svetkovina Krista Kralja pada uvijek u posljednju nedjelju liturgijske (crkvene) godine (tj. koncem studenoga, pred sam početak došašća ili advenata).

U samom početku širenja fašizma i komunizma Katolička Crkva je na više načina upozoravala na veliku opasnost od tih ideologija. Jedan od načina suprotstavljanja bio je i uvođenje svetkovine Krista Kralja svega stvorenja, koju je proglasio papa Pio XI. 1925. godine. Tim blagdanom papa je želio svratiti pozornost kako se svaka vlast treba pretvarati u služenje rastu i razvitku čovječnosti. 

Čežnja za novim i vječnim kraljevstvom: Čežnja za novim i vječnim kraljevstvom Svetopisamska knjiga o Danijelu ima puno materijala za spekulacije i različite interpretacije, jer nije lako shvatiti svu simboliku životinja, osoba i brojeva kojima se služila apokaliptička literatura naroda Hebreja u 2. stoljeću prije Krista, kada je vjerojatno i nastala ova knjiga. Bilo je to vrijeme u kojem je sirijski vladar Antioh IV. Epifan (175-164. pr. Kr.) htio nametnuti helenizaciju kojoj su se žestoko opirali Židovi pa su zato bili progonjeni. Bogom nadahnuti anonimni pisac želio je vjernicima pružiti potporu i ohrabrenje kroz pisanu riječ o nepokolebljivom Jahvinu vjerniku Danijelu.

Za liturgiju ove posljednje nedjelje u liturgijskoj godini »B« i ujedno za svetkovinu Krista Kralja imamo ulomak koji govori o Danijelovu snu u kojem se pojavljuje »Pradavni«, tj. Bog stvoritelj i »Sin Čovječji« kojemu predaje »vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici« za sva vremena i za svu vječnost. Piscu je bilo poznato da su s društveno-političke scene otišla brojna carstva, primjerice: babilonsko, medijsko, perzijsko, pa će propasti i već podijeljeno grčko carstvo. kojemu je pripadao i Antioh IV. Epifan progonitelj Jahvinih Hebreja. Zato nadahnuti pisac pruža viziju vremena i vječnosti kad više neće biti »zvijeri«, tj. progonitelja jer će sam Bog spasonosno intervenirati preko »Sina Čovječjeg«. Prema interpretaciji kršćanske prazajednice »Sin Čovječji« je Isus Krist, s kojim ga, nakon njegova uskrsnuća, poistovjećuju u svojim spisima i evanđelisti.

Vjera i nada u Svevladara: Okrutni rimski carevi Neron, koji je vladao od 54. do 68. god. po Kr., i Domicijan, koji je carevao od 81. do 96, bili su žestoki progonitelji kršćana jer su u njihovu pogledu na život vidjeli propast svoje vladavine. Kršćane su progonili, prisiljavali na najteže radove, zatvarali i ubijali. Jedan od mnogih prognanika bio je imenom Ivan koji je dospio na otok Patmos u Egejskom moru. Ne može ga se poistovjetiti s Ivanom apostolom ni sa istoimenim piscem evanđelja. Taj inteligentni kršćanin, nakon iscrpljujućega prisilnog rada u kamenolomu, pronalazio je i vremena za pisanje u apokaliptičnom stilu da bude nerazumljiv progoniteljima, a da progonjene kršćane u sedam maloazijskih Crkava (u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiru, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji) podrži i ohrabri u vjeri i nadi u konačnu pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću, Boga i njegova Sina Isusa nad sotonom i svim njegovim sljedbenicima koji progone Crkvu. Napisao je djelo »Apokalipsa - Otkrivenje«, vjerojatno oko 95. godine, a možda i ranije.

U ulomku iz toga Ivanova spisa, koji je predviđen za liturgiju ovogodišnje Svetkovine Krista Kralja, razvidno je kako ističe da je razložna nada u Krista koji je svojim životom, krvavom smrću i slavnim uskrsnućem posvjedočio svoju vjernost nebeskom Ocu i ljubav prema ljudima te kako je time sve ljude podigao na višu razinu zajedništva i prijateljstva s nebeskim Ocem. Zbog toga je on od nebeskoga Oca predodređen da ponovno dođe u slavi i da s prijestoljâ zbaci sve silnike i tirane te da uspostavi svoje novo i vječno Kraljevstvo u kojem će svima biti naplaćeno po njihovim djelima.

Osuda promicatelja novih vrijednosti: Rimski car Tiberije postavio je svog namjesnika za Judeju i Samariju Poncija Pilata, koji je njome upravljao od 26. do 36. godine. U njegovo vrijeme u Palestini je djelovao prorok nad prorocima Isus iz Nazareta koji je započeo pokret promjene postojećih ljudskih vrijednosti u političkim i religijskim sustavima. On nije želio vladati putem državnih ni religijskih institucija, jer u njima postoji odviše dogovora, ravnoteža interesa, a malo prave istine o čovjeku i o njegovim dubinskim težnjama za istinom, pravdom, ljubavlju i mirom, što su zapravo bitne odrednice novoga Božjeg kraljevstva. Da bi ljudi prispjeli u taj novi svijet, Isus je naviještao drugačije uređenje odnosa između ljudi, zajednica i Boga stvoritelja. Zbog te korjenite promjene »morao« je pasti, jer ga nikakva postojeća vlast nije mogla nagovoriti ili potkupiti da odustane od takva pothvata. Jeruzalemska religijska središnjica je shvatila kakva joj pogibelj prijeti od tog navjestitelja novoga sveopćeg kraljevstva, pa ga se oslobodila na taj način što ga je kod Pilata lažno optužila da buni narod protiv Rimskoga Carstva, u ime kojeg mu je bilo presuđeno smrću na križu.