Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava.

Sveti Martin (Szombathely, Mađarska, 316./317. - Tours, Francuska, 11. studenog 397.) - katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske; na njegov blagdan Martinje, pije se novo vino. 

Martin je sin rimskog tribuna u Sabariji, današnji Szombathely u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin."

Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu.

Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«.

Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera.

Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj. U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene i djeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem. Spomendan mu je 11. studenog. Taj dan, slavi se kao Martinje, običaj je da se peče guska i krsti mlado vino.

Blagdan posvete Lateranske bazilike

Crkva Katolička slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike, koja ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa.

Lateranska bazilika u Rimu je ranija papinska biskupska crkva. Bazilika Sv. Petra kao centralna crkva - građevina kršćanstva je izgrađena tek u kasnom srednjem vijeku. Požari, potresi, ratovi, pljačke učinili su potrebnim tu crkvu uvijek iznova restaurirati, pregrađivati, dograđivati. Na današnji blagdan posvete Lateranske bazilike, treba nas - više od zgrade iz kamena - zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1Petr 2,5). 

Obljetnica posvete bazilike koju je izgradio u Lateranu car Konstantin na današnji dan slavi se od XII. stoljeća. Ovaj se blagdan najprije svetkovao samo u Rimu. Zatim je u čast bazilike nazvane "majkom i glavom svih crkava Rima i svijeta" proširen na sav rimski obred, kao znak ljubavi i jedinstva s Petrovom stolicom, koja - kako je napisao sveti Ignacije Antiohijski - "predsjeda svekolikom skupu ljubavi".

Kad je car Konstantin 313. godine "Milanskim ediktom" dao slobodu kršćanima, oni su "izašli" iz katakombi, te su tražili javne zgrade za svoja okupljanja i slavljenje euharistije. Budući da crkava kao građevina u to doba još nije bilo, poslužile su im zgrade, posebice u Rimu, gdje je stolovao Rimski biskup ujedno i papa, koje su već bile sagrađene. Nisu uzimali najljepše zgrade, nego obično "skromne" sale, dvorane, koje su služile kao tržnice, odnosno zgrade suda, a koje su se zvale "bazilika".

To su zgrade tipa tro- ili peterobrodnih hala-sala ili lađa. Središnja lađa, najviša, najosvjetljenija kroz "prozore" sa strana, završavala je apsidom, polukružnom nišom, gdje je imao svoje mjesto sudac, ili car. Bitno je to što kršćani u tu apsidu stavljaju oltar, koji postaje središte sveg događanja, a hala, napose njezina središnja lađa, čiji je ulaz s istoka, (a apsida je na zapadnoj strani - uostalom i naša crkva u Sigetu ima ulaz s Istoka a oltar je na zapadnoj strani) je samo put, staza, cesta do oltara, središta. Zbog toga su podovi, s mozaicima, svečani, jer tuda prolazi biskup, klerus… (procesije, ulaz ministranata i svećenika…uvijek izvjesni moving) svi do središta, do oltara.

U Lateranskoj bazilici dvorana je duga 90 m. Tako je i živa Crkva na putu prema vječnosti, a i Abraham je bio na putu (nomadi) … Budući da biskup zastupa zajednicu i u javnosti, tako je odsada njegovo sjedište u bazilici povišeno. Tako je Lateranska bazilika otprilike 12 stoljeća služila kao sjedište rimskog biskupa, ujedno i pape. Za kršćane je taj stil gradnje crkava (okupljališta na slavljenje euharistije) postao mjerodavan sve do današnjeg dana. Tako su stoljećima građene crkve kao bazilike. Današnja Lateranska bazilika sv. Ivana, naravno nije iz 4. stoljeća, nego je mnogo kasnije izgrađena, ali je na mjestu gdje je bila prva, mjerodavna.

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Dušni dan ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša.

Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama). 

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu. 

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju. 

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu. 

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Održana noć otvorenih vrata Crkve

Ovakvi susreti za mlade održavaju se već nekoliko godina u pojedinim župama u Hrvatskoj, a  proizašli su iz potrebe upoznavanja mladih naraštaja sa bogatstvom i pravim značenjem svetkovine Svih svetih.

Dan uoči blagdana Svih svetih mladi naše župe organizirali su molitveno-duhovni program u župi. 

Bilo je vremena za sve i to za klanjanje pred presvetim, Pohvale Kristu svjetlu svijeta, duhovna razmatranja... 

Sinoć je održano nešto doista lijepo i bitno, uoči blagdana Svih svetih. Znači, blagdan Svih svetih i treba dočekati i proslaviti kako i dolikuje u molitvi, sabranosti i pobožnosti.

Svi sveti

Svi sveti (također Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenog.

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, Branitelji Domovine i ljudi svih zanimanja....svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a ujedno su i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenog.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".