Župa Kraljice svete Krunice

Pohođenje Blažene Djevice Marije

Svibanj, završavamo još jednim omiljenim marijanskim blagdanom. Danas slavimo spomen pohoda Blažene Djevice Marije njezinoj rođakinji Elizabeti.

O tim događajima lijepo i zanimljivo izvještava evanđelist Luka (1, 39-57), a spominjemo ga se i u drugom radosnom otajstvu Svete krunice. Dva mjeseca nakon bezgrešnog začeća Marija je pohodila trudnu Elizabetu, koju je Svevišnji u dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Elizabeta i njezin muž Zaharija dobili su sina Ivana, koji je krstio Isusa u rijeci Jordan i koji je skončao život kao mučenik. Marija je krenula u posjet iz svoga grada Nazareta u Elizabetino selo Ein Karem, nedaleko Jeruzalema.

Put je bio dug oko 149 kilometara, za što je trebalo pet dana pješačenja. Čim je Elizabeta vidjela i čula Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Bio je to i prvi susret Isusa i svetog Ivana Krstitelja. Elizabeta se napunila Duha Svetoga i radosno kliknula: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 42). Taj Elizabetin zaziv postao je sastavni dio omiljene molitve "Zdravo Marijo". Marija je od sreće izrekla hvalospjev Bogu, što je njoj, neznatnoj službenici povjerio tako odgovornu zadaću, da bude Majka Božja. Taj hvalospjev počinje riječima: "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1, 46-48). Marija je ostala s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vratila kući (Lk 1, 56).

Vratila se prije nego što je Elizabeta rodila Ivana Krstitelja. Blagdan Pohođenja Marijinog prvi put se spominje 1263, kada je njegovo slavlje preporučio sveti Bonaventura. Na današnji dan slavi se po želji pape Pavla VI. od 1969. Pohodu Blažene Djevice Marije posvećene su mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Dolac, Zagreb-Čučerje, Vukovina kod Velike Gorice, Marija Gorica, Soljani kod Vrbanje, Vrbica kod Semeljaca, Aljmaš kod Erduta, Branjina kod Popovca, Šumeće kod Bebrine, Voćin, Draganec kod Čazme, Garešnica, Šandrovac, Sirač, Cirkvena kod Svetog Ivana Žabno, Vinagora kod Pregrade, Višnjica kod Lepoglave, Macinec kod Nedelišća, Sisak-Viktorovac, Topusko, Stari Farkašić kod Lekenika, Mahično kod Karlovca, Brlog kod Otočca, Bale u Istri, Pomer kod Medulina, Pazin, Tribalj kod Bribira, Draga Bašćanska na Krku, Lubenice na Cresu, Molat, Šibenik-Njivice, Tribunj, Mirca kod Supetra na Braču, Orašac kod Dubrovnika, Banja Luka, Veljaci kod Ljubuškog, Krnjaja/Kljajićevo kod Sombora, Bačka Topola, Adorjan kod Kanjiže).

SPASOVO - UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO

Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo. Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od »četrdeset dana« znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva.

Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od »četrdeset dana« znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva. Uzašašće pak znači da je on sada i kao čovjek uzdignut u božanske sfere, da je i kao čovjek postao gospodar neba i zemlje, da je sjeo zdesna Bogu. Sjediti zdesna Bogu biblijski je izraz koji označuje da netko ima Božju vlast u rukama. Krist, dakle, ima vlast nad svima, posebno nad zlom i Zlim. Na njemu je da podloži zlo i Zloga Očevoj volji, da onda konačno bude Bog sve u svima.

Egzegetski i teološki gledano, smatra se da je Isus doista pokazao fenomen uzdizanja prema nebu i da je to bio znak njegova duhovnog uzdizanja u Očev naručaj.Tako je on i kao čovjek, a ne samo kao Sin Božji, jedno s Ocem i Duhom Svetim u istoj slavi. On je postao čovjekom da sve naše ljudsko uzme na sebe, a sve Božje da dadne nama, te nas uzdigne tamo gdje je on. 

Kristovo uzašašće na nebo usmjeruje naše poglede prema domovini, kamo smo pozvani i kamo idemo, da bismo snagom tog pogleda pobjeđivali zla, nevolje i bitke u našem životu. Isus nije otišao sa zemlje te nas ostavio siročad i same, nego je uzlazeći na nebo još jače ostao u našoj imanenciji, među nama prisutan. Tek sada kad je preuzeo gospodstvo nad svijetom, nad svakim čovjekom, nad svakim detaljem tvog života i ljudske povijesti, tek sada je potpuno među nama i »s nama do svršetka svijeta«. Isusov izraz »ja sam s vama« u Bibliji znači Božju moć, prisutnost i garanciju pobjede. Vjernik je siguran da će pobijediti zlo. On ne vjeruje zlu, ne da se prevariti Zlim, zavarati trenutnim mrakom, nego vjeruje u zoru i već vidi dan koji dolazi.

Vjernik nije otuđen stanovnik ove zemlje koji bi neprestano gledao prema nebu i maštao o njemu, te mislio kako treba podnijeti zla ovdje, jer će tamo uživati. Vjernik je čovjek koji od Isusove vlasti i moći uzima snagu da pobijedi zlo, patnju, ratove i bijedu oko sebe. Apostoli su na dan Uzašašća čuli riječi: »Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet u nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo.« Isus stalno dolazi, on je već među nama, ulazi u svaku situaciju.

Vjernik je čovjek čiji su korijeni u Isusu Kristu, te zato nosi plodove Kristovog života, njegovu milost i spas u svijet. On je pozvan svjedočiti da je Bog s nama, da ne očajavamo zbog poteškoća, problema, nesreća i katastrofa. On je poput dječaka na brodu usred bure i oluje koji se jedini ne boji, jer mu je Otac na kormilu.

Kršćanin treba biti svjestan da mu je Isus dao svu vlast. Isus, naime, kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji i zato idite i učinite sve ljude mojim učenicima.« Kršćanin nije bolji od drugih, on nije bez grijeha, slabosti i pogrešaka, pa ipak on u sebi nosi sile kojima može pobijediti zlo u sebi i u svijetu, a to su Božja riječ i prisutnost Kristova duha. Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo ususret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji. Moli Boga da te uvede u tu silu i taj svijet.

Šesta Uskrsna Nedjelja

U svakodnevici našeg postojanja nemamo uvijek pred očima razlog naše radosti i naše nade. Da bi se to dogodilo, treba živjeti s pogledom srca uprtim u Krista, koji više puta ponavlja: »Ako me ljubite…«. Sve ovisi o tome 'ako'. Ipak ljubiti je upravo ono što najteže znamo činiti, jer u nama prevladava želja za sebičnošću i ohološću, zadržavanje nad samim sobom umjesto velikodušnog otvaranja prema drugima. Počesto, žrtve našega vlastitog egoizma, griješimo protiv Boga i protiv braće. Ljubav je ranjena našim odbijanjima ili našim škrtostima. Koliko puta se nađemo da odvagujemo, ili da smo spremni ljubiti samo do određene mjere, samo ako vidimo praktičnu korist, opipljiv rezultat, sve u svemu samo ako, u konačnici, možemo izvući neku dobit! Sama pak ljubav, u svojoj najvećoj besplatnosti, je naprotiv uvijek najveći dobitak. Samo tko ljubi zaista živi. Tko ne ljubi u smrti je. Tada se otkriva tajna radosti. Živjeti uskrs znači svaki dan ponovno otkrivati da smo pozvani na ljubav i na zajedništvo. Premda smo slabi i često također pritisnuti tolikim brigama i patnjama, dano nam je da nikad ne izgubimo želju da budemo svjedoci ljubavi. Svaki dan molimo Gospodina: »Udijeli mi danas da budem razlog utjehe za svoju braću, osobito za onu najtužniju i najpogođeniju«; »Udijeli mi danas da prosipam zraku svijetlosti na put onoga koji ne poznaje ljepotu života«. Svaki dan možemo reći: evo uskrsa. Svako jutro možemo krenuti na put potaknuti Duhom ljubavi i tada nas ništa neće moći zbuniti: čak i bol i smrt postaju događaji ljubavi, uskrsni događaji, prijelazi u novi život.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 8, 5-8. 14-17)
Čitanje djela apostolskih

U one dane: Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.
Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Drugo čitanje (1Pt 3, 15-18)
Prva poslanica svetog Petra apostola

Ljubljeni: Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Iv 14, 15-21)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Riječ Gospodnja.

Majčin dan - usrećite mamu na njezin dan i pokažite joj koliko vam znači

Mamu volimo svaki dan, cijeli život i ne možemo je zaboraviti i prestati voljeti čak i kada više nije s nama!

 Mamu volimo svaki dan cijeli život i ne možemo je zaboraviti i prestati voljeti čak i kada više nije s nama. Stoga je lijepo što barem jedan dan u godini možemo našim dragim majčicama odati počast, zahvaliti im na svemu što nam pružaju i pokloniti im pažnju koju zaslužuju. Većini mama nije stalo do poklona i većina će reći "nemoj mi ništa kupovati, samo me zagrli i budi tu". Ove godine Majčin dan slavimo u nedjelju 14. svibnja, a mi tatama i klincima donosimo nekoliko prijedloga da razvesele najdražu mamu na njezin dan. 

Manje jutarnjeg stresa za mamu i doručak u krevet
Majčin dan neka bude poseban za cijelu obitelj. Obzirom da je nedjelja, tata i klinci mogu se ujutro ranije probuditi i dragoj mami napraviti slasni doručak u krevet. Na veliki pladanj stavite mirišljave tople kroasane, šalicu kave, čašu svježe ocijeđenog soka, posudicu jagoda i jednu lijepu ružu ili njezin omiljeni cvijet. Mamu probudite poljupcem, svi se potrpajte na bračni krevet, čavrljajte, smijte se i uživate u zajedničkom jutru. Naravno, na Majčin dan tate su ti koji će se pobrinuti da djeca obave jutarnju higijenu, pospreme krevete, obuku se i doručkuju. Cilj je mamu osloboditi stresa koji jutra ponekad donose. Alternativa je i unaprijed napraviti plan i odrediti tko je zadužen za koji zadatak. I nakon Majčinog dana, mami možete olakšati jutarnji stres na način da od toga napravite igru. Svaki dan, netko će biti "kapetan" koji brine da su svi oprali zubiće, da su školske torbe ili vrtički ruksaci spakirani, da se postavi stol, da se servira doručak i slično. Osim što će biti manje posla za mamu, djecu na taj način kroz igru učimo odgovornosti i kako da si sami organiziraju zaduženja.

Manje prepiranja, vike i tužakanja
Neke studije su pokazale da se djeca starosti od 3 do 7 godina u prosjeku svađaju 3,5 puta u sat vremena, odnosno ukupno 10 minuta u sat vremena. Tata je uoči Majčina dana zadužen za dogovor s mališanima, da na njezin dan, taj jedan jedini dan, nećemo zamarati mamu svojim prepirkama, niti se tužakati. Kako bi se ova situacija produžila i nakon Majčina dana, tata može naučiti djecu tzv. "metodu pregovaranja". Kada se djeca posvađaju, treba ih fizički razdvojiti da se smire i ohlade. Nakon što se smire, svako dijete treba pitati da ponudi tri rješenja. Naravno, svako će se dijete rukama i nogama zalagati za svoju ideju kako bi se spor trebao riješiti, ali roditelj pregovarač znat će im pomoći da nađu srednje rješenje.

Odbacite brige barem na jedan dan
Ovdje je u pitanju jedan začarani krug veselja. Naime, svaka mama želi prije svega da njezina djeca budu bezbrižna, sretna, zadovoljna i ispunjena. Ako su djeca sretna, sretna je mama, a ako je sretna mama, sretni su i tata i djeca. Na Majčin dan, pokušajte mami pokloniti upravo to - bezbrižnost i opuštenu atmosferu, bez obzira kakve brige vas nekih drugih dana tištile. Za jedan veseli i ispunjeni dan ne treba vam puno novca. Možete ga provesti u igranju nogometa, u pečenju kolača, odlaskom u neko izletište gdje možete organizirati piknik ili pak u obiteljskom bicikliranju. Cilj je otrgnuti mamu od svakodnevnih misli i briga te je vratiti u šašavo djetinjstvo. Recept za to je: natjerajte mamu da se igra

Slušajte je, ali stvarno slušajte
I tijekom Majčina dana, ali i svakog drugog dana, pokušajte slušati što mama govori. Ali doista slušati. Ako se ima potrebe na nešto požaliti, recite joj "pokušavam i želim shvatiti kako ti je". Ako ima potrebu ispričati neku zgodu, budite strpljivi i saslušajte do kraja, postavite pitanja i komentirajte. Naime, biti mama, a posebno zaposlena mama, težak je posao i neke nakupljene emocije potrebno je verbalizirati i žena ih jednostavno ima potrebe izreći. Na njezin dan, Majčin dan, pustite je da priča do mile volje i sudjelujte. Dajte joj do znanja da ono što govori za vas itekako ima smisla i važnost.

Mali dar kao znak pažnje
Svaki par i svaka obitelj ima svoje specifične rituale, uspomene, simbole i navike koje ih čine cjelinom. Ako se odlučite za neku sitnicu iza koje stoji vaša priča ili sadržaj koji joj je važan, mami će to značiti puno više od bilo kojeg skupocjenog parfema. Na primjer, napravite joj zajedno okvir za fotografiju ukrašen šljokicama koje ste prošlog ljeta zajedno nabrali na plaži. Napravite joj privjesak za ključeve od drva na kojem će biti otisci vaših prstiju. Snimite joj mobitelom smiješnu video čestitku. Napravite joj zajedničku fotkicu koju će moći staviti u novčanik i uvijek vas nositi sa sobom. Nabavite joj recept za kojim već mjesecima traga.

Želimo Vam veselu i sretnu nedjelju, punu zagrljaja, poljubaca i osmijeha. Život se sastoji od malih stvari i trenutaka, a neka ovogodišnji Majčin dan bude prepun onih koji se pamte cijeli život.

Sveti Leopold – ‘apostol ispovjedaonice’ koji je život proveo slušajući i odrješujući grijehe

U svome bi “salonu uljudnosti” (kako su nazivali njegovu ispovjedaonicu zbog blaga i ljubazna načina s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike) sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi Leopold, a ispovijed bi često zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Zvali su ga apostolom ispovjedaonice, jer je veliki dio svoga života proveo slušajući, odrješujući, savjetujući sve koji bi mu dolazili, privučeni njegovom dobrotom i poniznom mudrošću vjerodostojna svjedoka ljubavi Božje. 

Boravio je u Padovi, u kapucinskom samostanu, nedaleko bazilike svetoga Antuna, živeći jednostavno i skrovito. Oko njega, koji je bio niske građe, prognanik, te krhkog zdravlja, nikada se nije podizala nikakva buka.

Iako je dobar dio života proveo u Padovi, sveti je Leopold po rođenju Dalmatinac. Rođen je 12. svibnja 1866.g., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori.

Rođen je u siromašnoj obitelji, bogato jedino djecom te je, kao osmo dijete među njima, na krštenju primio ime Bogdan. Proveo je sretno djetinjstvo, obilježeno duhovnim životom neobičnim za tako ranu dob, ali i jednostavno (kakav će biti i ostatak njegova života), u kojemu je Isus uvijek zauzimao važno i odlučno mjesto. Stoga nimalo ne čudi njegova odluka nasljedovati Ga do kraja.

Tako je god. 1882. u kapucinskome sjemeništu u Udinama započeo pripravu za redovnički i svećenički život, koji je završen 20. rujna 1890.g., u Veneciji svećeničkim ređenjem. Nepovoljne mu okolnosti nisu dopustile vratiti se u domovinu i ondje proslaviti Mladu Misu, pa se tako njegova obitelj morala zadovoljiti tek fotografijom, kao spomendan na taj svečani čin. On je, pak, tu žrtvu podnio sa strpljenjem obilježenom radošću.

Ispovjedaonica je smjesta postala poljem njegova apostolata: prvo u Veneciji, pa Zadru, Bassanu del Grappa, Kopru, Thieneu te od 1909. u Padovi.

Gdje god bi poglavari ocijenili korisnim njegovu prisutnost, on bi odlazio, zadovoljan poslušnošću volji Božjoj. Pred njegovom su se ispovjedaonicom brzo stali stvarati redovi. Onaj tko bi se kod njega jednom ispovjedio, gotovo bi se redovito vraćao, privučen njegovom dobrotom, poniznošću, odmjerenim riječima, smirenošću, pouzdanošću, kao i snažnim duhovnim iskustvom, prožeti ljubavlju Božjom, odanošću Majci Božjoj, te hranjenim svetom Euharistijom.

Ispovijedajući tako sklapao je prijateljstva, koja su trajala dugo i bila dragocjena, nezamjenjiva. Prijatelji oca Leopolda pripadali su najrazličitijim društvenim staležima: bili su tu bogati i siromašni, sveučilišni profesori i jednostavni “obični” ljudi, dobre duše kojima je bilo potrebno samo ohrabrenje kako bi nastavile putem savršenosti, kao i one nešto složenije, s kojima je valjalo “zavrnuti rukave” i početi ispočetka.

Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena od Duha Svetoga kroz molitvu i razmatranje. Kada su, dakle, poglavari god. 1923. sv. Leopolda poslali u Rijeku, bilo je neizbježno da ga velika ljubav njegovih padovanskih prijatelja vrati natrag. Upravo je jedan od takvih upornih prijatelja ispovjedaonicu oca Leopolda nazvao “salonom uljudnosti”, zahvaljujući blagu i ljubaznu načinu s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike. O njegovu svetu subratu, koji je također veliki dio vremena provodio iza rešetaka ispovjedaonice u samostanu u San Giovanni Rotondu, padre Piu, pamte se i neke katkad teške shvatljive grubosti (Gospodnji su putevi čudnovati) prema pokajnicima.

Ocu Leopoldu su, međutim, predbacivali prekomjernu dobrotu. On bi odgovarao pokazujući na raspelo: “A što je tek s Njime, koji je umro za nas?” U svome bi “salonu” sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi.

Jednoga je dana netko, slabo upoznat s načinom ispovijedanja, sjeo na njegovu stolicu, mjesto da klekne na klecalo. Kako ga ne bi doveo u neugodnost, otac Leopold je zauzeo njegovo mjesto na klecalu. Sakrament pomirenja često bi zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Kada je, kao što smo rekli, bio poslan u Rijeku, otac je Leopold pomislio kako ce napokon moći ostvariti san sto ga je njegovao još od ulaska u sjemenište u Udinama: biti misionar u svojoj zemlji, oduvijek razdiranoj vjerskim napetostima, kako bi u krilo Katoličke Crkve vratio sve koji su se iz nje bili udaljili. Nakon što su ga vratili u Padovu, u ispovjedaonicu, zadovoljio se biti misionar duhom, po uzoru na sv. Malu Tereziju, prikazujući na tu nakanu svete mise i molitve, a – kada su mu bolesti stale otežavati dane – mirno ih podnoseći u zajedništvu s patnjama i otkupiteljskom smrću Kristovom.

Kao misionar u srcu, otac Leopold proživio je ostatak svojih dana unutar zidina samostana, u svome “salonu”, dok mu je život bio obilježen jednostavnim, ali i nekim izvanrednim stvarima: jednostavnima, jer bijahu proživljene u svakodnevlju, a izvanrednima jer bijahu obilježene milosrdnom ljubavlju Boga, koji je po njemu vršio čudesna obraćenja. Tako je bilo sve do kraja, koji je nastupio 30. srpnja 1942. g., u 7 sati ujutro. Već se neko vrijeme nije osjećao dobro, pa ipak je prethodni dan, kao i obično, već od jutra proboravio na svome “radnome mjestu”, saslušavši kakvih 15-ak ispovjedi. Iako mu je bilo loše, nitko nije slutio tako skori kraj.

Dok se oblačio za sv. misu, pozlilo mu je, kraj je nastupio brzo. Preminuo je moleći Zdravo Kraljice, posljednji pozdrav Blagoslovljenoj Gospodarici – kako ju je običavao nazivati – koja je, zajedno s Blagoslovljenim Gospodarom, bila ljubav njegova života.

Njegovu je pogrebu nazočio čitav grad. Svatko je, usred rata, imao što zamoliti toga svetoga redovnika, koji je s neba mogao pružiti svoj zagovor. Njegov je grob na mjesnome groblju ubrzo postao metom snažne i sve veće pobožnosti, koja se umnožila nakon što je, 14. svibnja 1944., među ruševinama bombardirana samostana njegova ispovjedaonica pronađena netaknuta, kao mjesto na kojemu je čitava života svjedočio milosrdnu ljubav Božju.

Kada je započeta kauza za beatifikaciju, njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u kapucinski samostan, gdje i danas počivaju, u kapeli podignutoj nedaleko ćelije u kojoj je ispovijedao. Njegovo je svetište postalo još jednim nezaobilaznim ciljem hodočasnika, koji odlaze u Padovu istaknuti štovanje Sv. Antunu, također franjevačkome redovniku, samo konventualcu. Oca Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g. 

Molitva sv. Leopoldu
Sveti Leopolde Bogdane, Bog Te je obdario velikim milostima da uzmogneš pomagati onima koji se tebi utječu. Evo se i ja utječem tebi i ponizno ti se molim: isprosi mi živu vjeru i žarku ljubav, da se predam u ruke Božje i da iz tih Božjih ruku primim pomoć u ovoj svojoj nevolji… (navesti nakane).

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…