Župa Kraljice svete Krunice

Blažena Djevica Marija Žalosna

Gospa Žalosna mili je lik Majke Božje koja suosjeća s patnjama svoga Sina, ali i s patnjama svih ljudi.

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.« 

O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.

Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove: Simeonovo naviještanje Marijine žalosti, Bijeg u Egipat, Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu, Marijin susret s Isusom na križnome putu, Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ, Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovječeno Michelangelovom Pietà, I napokon Isusov pogreb.

Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći da su sedam Marijinih žalosti sedam naročitih zgoda, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva. Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoći da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas ćemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naučitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima:

»Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila.

Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama čitamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konačno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrđu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život.

Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sućuti prema Kristu. Rečeno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rađa, jer je došao njezin čas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile rađanju, jer nije začela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izrečeno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli rađala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizičke promjene, a ona iz sućuti i ljubavi. Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršćanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoći da shvatimo kako je sav kršćanski puk izišao iz krila preslavne Djevice.
Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u njezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sućut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!

Uzvišenje svetog križa

 Danas, 14. rujna, Katolička crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga križa, slavnoga križa. Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. 

Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. Sa svoga križa privukao je k sebi sve grešnike (Iv 12,32) i objavio ljubav Boga Oca koji ga je poslao. Izdišući na njemu prinosi žrtvu po kojoj je oduzeo grijeh svijeta i zahvalio svom Ocu sa svima koje spašava. 

Dana 14. rujna 335. godine posvećena je bazilika Uskrsnuća, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta raspeća. Od 4. stoljeća kršćani Istoka svečano slave blagdan u čast Spasiteljeva križa. Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život.

Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.

Pred patnjom je najbolje šutjeti, jer ne razumijemo križ ni one koji su na njemu. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Križ je dokaz najveće ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Po životnom križu, po svemu onome što me na neki način razapinje u svakodnevici (bolest, siromaštvo, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi koji me okružuju, nepravda i smrt), sve to postaje po Kristu i u Kristu mjesto susreta s Bogom i izvor života za svijet. »Slava budi višnjem Ocu, Vrutku svake ljubavi! Hvala budi Božjem Sinu što nas križem otkupi! Čast i hvala Duhu Svetom koji svetu žrtvu križa svojim ognjem zapali.«

Povijesna je pozadina ovoga blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili "za krst časni", osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva.

Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst cčasni", za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i ubuduće.

Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje ovog blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

Ime Marijino

Presveto Ime Marijino naziv je blagdana u Rimokatoličkoj Crkvi, koji se slavi 12. rujna u čast imena Blažene Djevice Marije, Isusove majke.

Blagdan Imena Marijina, ("Marijin imendan") spominje se 1513. kao lokalni blagdan u španjolskoj biskupiji Cuenca. Papa Inocent XI. proširuje ga na cijelu Crkvu i to kao "dan pobjede", na spomen velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 1683. Dolazak Turaka sve do pod Beč bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683. godine, nakon što su na bojište prispjele poljske čete na čelu s poljskim kraljem Janom Sobjeskim. Pobjeda je bila početak sloma velike turske sile. Opći crkveni kalendar, obnovljen 1969. godine, ovaj blagdan više ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svečano slavi. 

Marija je biblijsko ime. Nosi ga više osoba koje se spominju u Svetom pismu. Najčasnija je među njima Isusova Majka, koju kršćani oslovljavaju: Blažena Djevica Marija, Majka Božja (Bogorodica).

Upravo s obzirom na to Marija je stoljećima najraširenije ime u kršćanskim zemljama, s vrlo mnogo inačica, a često i u sklopu s drugim imenima. Hrvatski oblik imena Marija uzet je prema latinskom izričaju: Maria. U izvornome hebrejskom jeziku glasi Mirjam.

Mariolozi iznose šezdestak pokušaja tumačenja ovog imena, ali značenje riječi ostaje i dalje dvojbeno. U aramejskom jeziku ime se izgovara Mariam, pa jedno tumačenje kaže da dolazi od riječi mar(a) - gospođa, uzvišena ili, prema staroegipatskoj riječi mry(t) - ona koju Bog ljubi. - Drugi tumače da hebrejska riječ Mirjam dolazi od hetitske riječi (imena) Maria u značenju koja je kao koplje, riječ mari, naime, znači koplje.

Dvadeset i treća Nedjelja kroz godinu

Većina ljudi sklona je misliti samo ne sebe i na svoje spasenje. Poslanje kršćanina je ipak da pomaže i drugima da se spase. Pružiti ruku svakom čovjeku, pomoći svakome koji je u nevolji i imati razumijevanje za svakoga koji se nalazi u životnim poteškoćama srž je kršćanske ljubavi. Spasenje je ponuđeno ljudima koji osjećaju potrebu podizanja Bogu. To je poslanje Crkve i trebalo bi biti poslanje svakoga kršćanina. Nitko od nas nema pravo pustiti bližnjega da propadne. O tome, odnosno o vjerničkom opominjanju govori liturgija ove nedjelje. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Ez 33, 7-9)
Čitanje knjige proroka Ezekiela

Odlomak je iz Ezekielove knjige u kojem Bog proroku nalaže da bude duhovni stražar doma Izraelova. Prorok je snagom svog poziva osposobljen da dijeli proročke ukore. U ovom odlomku opravdava takve svoje postupke: Bog mu je zapovjedio da opominje zle sunarodnjake, poslušali oni ili ne. To je bilo izneseno neposredno pred pad Jeruzalema, kad je proroku bilo jasno da nitko neće biti pošteđen.

Postavljen za “stražara domu Izraelovu”, prorok je najprije dužan biti stražar, a onda obavljati službu onoga koji u Božje ime pazi na narod u gradu. U tome je uključen nalog ali i milost da sam vjernički živi prije nego što drugima možda predbacuje njihove moralne nedostatke. Bog pripravlja Ezekiela na neuspjeh u obavljanju proročke zadaće. Makar i ne uspijevao, prorok je dužan nastaviti svoje djelovanje i tako “spasiti svoj život”, ostvariti ono što je Bog o njemu planirao.

Drugo čitanje (Rim 13,8-10)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Kada je opominjanje i popravljanje bližnjega učinjeno iz ljubavi prema Bogu, ono je u isto vrijeme najistinskiji izraz i bratske ljubavi. A sv. Pavao apostol govori da smo onoliko kršćani koliko u nama ima ljubavi i to prave, žive i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. U odlomku koji prethodi Pavao govori o odnosu kršćana prema državnoj vlasti koja je u ono doba bila poganska, ali ju je Pavao držao potrebnom radi održavanja javnog reda i mira. Obradivši tako građanske dužnosti vjernika, Pavao prelazi na ljubav kao podlogu vjerničkog ponašanja prema sugrađanima drukčijih uvjerenja i prema pripadnicima vlastite zajednice krštenih.

Tko ljubi bližnjega ispunio je sav zakon. A nemoguće je savršeno ljubiti ljude, ako ih ne ljubimo u Bogu i radi Boga. Prema tome ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je jedna te ista zapovijed. 

Evanđelje (Mt 18,15-20)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Svi smo mi jedni za druge odgovorni pred Bogom. Zato svaki od nas treba biti čuvar brata svoga. To ne znači da se trebamo jedni drugima stalno postavljati za tutore, ali ima trenutaka kada smo dužni upozoriti bližnjega, prigovoriti mu i ukoriti ga. Uvijek može biti prikladno da opomenemo, a nekada nam je i neizbježna dužnost da pokaramo grešnika. Ta procedura o popravljanju bližnjega o kojoj Isus govori je zahtjev ljubavi i pravednosti. A isto tako kakav god bio grešnik treba da ga tretiramo ponajprije kao »brata svojega«. Ali kad se radi o okorjelim grešnicima, tu ukor već ima javnu dimenziju. To je bratski ukor u zajednici Crkve. Krist je Crkvi kao takvoj dao vlast da kori pojedinca, čak i da tvrdokorne isključuje iz svoga krila. Svaka opomena i kazna u Crkvi je onoliko u Duhu Kristovom koliko ima nakanu liječiti i spašavati grešne ljude. Ali ako se grešnici ne žele popraviti, Crkvi ne preostaje drugo nego da se za njihovo obraćenje moli Bogu. Tako je Crkva produženi Krist na zemlji u spašavanju grešnika.

Mala Gospa – spomendan Marijina rođenja

 Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući da se slavi “mala Marija”, spomendan Marijina rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijina uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Blagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov “rođendan za nebo”, to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje - Malu Gospu 8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života. To je prije svega zbog zasebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Davna latinska izreka to ovako sažima: “Joannes fuit lucifer, Marija aurora, Christi nativitas ortus solis. – Ivan je bio zvijezda, Marija jutarnja zora, Kristovo rođenje sunčev izlazak.”

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovjedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari.

Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.